četvrtak, 23. lipnja 2011.

Kad biznis ima priču...

Volim kad svaki biznis ima svoju priču, kad ljudi rade stvari koje uistinu žele. To se vidi, osjeti i to se cijeni. Ovih dana se baš susrećem s ljudima koji rade na svojoj priči, zarađuju i uživaju u tome. Živo se sjećam svih svojih biznisa. Rado spominjem da sam s 10 godina htjela raditi na placu (ako se dobro sjećam i jesam), lijepu svoticu sam zaradila na Badnjak kad sam osmislila tombolu i prodavala ju svojim ujacima i njihovim ženama, u srednjoj školi sam se bacila na prodavanje kozmetike Oriflame i Avon, skupljala režije u zgradi, prepisivala maturalne radnje (jer nisu svi imali tada kompjuter, skener i printer) i naposlijetku, najdraže zarađen novac je bio kad sam počela izrađivati nakit. Majka je vrlo kreativna i nekako sam mislila da uz malo truda, nešto gena :) mogu i ja nešto proizvesti. Bili su to ispočetka nespretni komadi nakita, koji su kasnije postajali sve ljepši i zanimljiviji. Ispočetka svima poklanjate, sretni ste što netko hoće nositi vašu kreaciju, a onda, nekako brzo, se javlja potreba da nešto i prodate. Prodate frendici, susjedi, a polako se javljaju i neki drugi ljudi. Nije tada bilo blogova koji bi pomagali i promovirali vas, ili dobro znanog Facebooka. Sve je to išlo malo sporije. Moja priča s nakitom je zapravo bivala sve ljepša i pomagala mi je kroz srednju školu (financijski). Kad je nakit platilo jedno ljetovanje, shvatila sam (i to vrlo rano) da čovjek sam sebi može pomoći i napraviti sve što hoće. Samo mora imati ideju i to željeti. Danas živim jednu takvu priču, doduše ne baš vezanu uz nakit, ali vezanu uz Rusiju, i to se vidi, kažu :)!

Moja torbica :)
Nedavno sam imala priliku upoznati Danijelu Bilić, mladu dizajnericu koja je pobjedila na Krpi.hr sa svojom torbicom. Odlučila sam kupiti od nje torbicu i bilo mi je drago što je našla malo vremena da sjednemo i popijemo kavu zajedno. Jako je lijepo kad mladi ljudi imaju talent i ideju i svjesni su da ništa ne pada s neba. Mlada Danijela se nevjerojatno trudi, toliko je topla i skromna, a radi prave bombone od torbica. Ona će daleko dogurati... a i dalje uživa u tome što radi. Svaki detalj njezinog rada (bilo kroz torbice ili promociju istih je razrađen) i priča ima smisla! Torbicu čekam, samo da znate i ne mogu  iščekati :)
Kakve to veze ima s kavom, osim što pijem istu dok vam ovo pišem?! Pa ima veze jer mjesto gdje smo muž i ja pili kavu u Sarajevu ima priču. Čak i da nismo čuli istu od vlasnice, priča se osjetila. Takvo mjesto zaslužuje da dugo živi u Sarajevu i da ga posjećuju oni koji su veliki kavoljupci i sladokusci. Zato vam to i pišem. Rahatlook je mjesto u Sarajevu, gdje možete popiti pravu bosansku kafu, popiti čaj od ubranih trava i plodova s područja BIH-a, a deserti su pripremani na temelju starih recepata i svaki dan vas uz standardnu ponudu dočeka i nešto novo, spravljeno po receptu gazdarice. I da... možete kupiti čajeve, pekmeze i tako ponesti dio priče sa sobom...
p.s. Hvala Jeleni za preporuku i gazdarici Snježani za vrijeme koje nam je posvetila.

p.s.s. Ako imate svoju priču, koju živite, molim stavite link u komentar!


petak, 10. lipnja 2011.

Bosna nakon dvadeset i jedne godine...

Sjećam se Bosne iz godine '89. Još sam kao dijete putovala s bakom i didom u Travnik. Više puta. Sjećam se sreće kad bih saznala da baka i dido idu u Bosnu... Tada se putovalo satima, a ja sam spavala kod stražnjeg prozora, bila sam toliko mala da sam bez problema stala u taj "pretinac". Putovalo se plavim Citroenom, u kojem je mirišala pita zeljanica. Nekad je bilo nešto ekstra novaca za ćevape u Jajcu. A kad bi došli u Travnik, tamo tetka ova, tetka ona, čaršija, Vlašić, sestrične iz trećeg koljena, meza, izuvene cipele, kafe i priče, raja ... moj Travnik, moje djetinjstvo :)

Možete li zamisliti onda tu sreću kad sam trebala nedavno otputovati u Bosnu. Doduše ne u Travnik, već u Sarajevo, ali kao da je važno. Bosna je Bosna, a ja volim i ono malo Bosne u sebi.

Sarajevo. Sarajevo je... U Sarajevu sam... Kad smo došli ja sam... Ma, kako da kažem, Sarajevo...

Tako sam ja počinjala ovaj post punih mjesec dana. Neću tajiti. Sarajevo nije bio ona Bosna koju sam ja ostavila. Vremena su se promijenila. Ja sam se promijenila. Uzalud sam tražila nešto, a da ni sama nisam znala što. Očekivanja su bila previsoka, s razlogom ili bez, teško je reći. Tražila sam Bosnu iz '89 kada bi se baka, dido i ja utrpali u Citroen i putovali, stajali na nekim stajalištima i jeli zeljanicu te uživali u prirodi. Bosna nije bila podijeljena. Nije bilo srušenih kuća. Nekako je bilo sve kako treba biti.
Danas nema bake. Nema plavog Citorena. Nema jedne tetke. Ne znam gdje su sestrične iz trećeg koljena. Netko drugi izuva cipele. Zeljanica miriše drukčije, a ja više nisam dijete. I Bosna, nije ona Bosna!

Ipak, Sarajlije, neka lijepa mjesta i predivno Vrelo Bosne je učinilo moj boravak takvim da ću ga pamtiti. Jedna draga prijateljica, rodom iz Sarajeva nas je uputila na neka divna mjesta koja su zaista nezaobilazna ako idete onamo. Pisat ću vam o njima... neki drugi put. Sad samo javljam da se tu, živa, pijem kave (čak i do 3 dnevno) i smišljam kamo bi vas mogla opet odvesti.

Nakon Sarajeva, naravno... i kad ulovim opet malo vremena :)