utorak, 2. kolovoza 2016.

Šangaj blues

Godina dana je prošla  Dvije godine su prošle od putovanja na kojem sam ostavila srce. Ostavila dio sebe o kojem će oni koji su bili tamo svjedočiti. Oni koji žele.
Oni ostali će steći neko novo mišljenje. I neka.


Šangaj je poslovno uzeo svaki atom moje snage kako bi priču u koju vjerujem pogurao još dalje. Priču koju gradim(o) 8 9 godina. Odnos koji gradim(o) s ljudima u svoje poslovno i privatno vrijeme.

Šangaj je privatno uzeo moje srce i ugnjezdio se u moje uspomene zauvijek.


Šangaj je ideja, snaga i mašta. Šangaj su neprospavane noći, pune priprema za sutrašnji dan. Šangaj je učenje fraza na kineskom tjednima prije, u avionu i u svakoj pauzi.

Šangaj je i strah i strepnja i suza i osmijeh. Za nekog drugog. I za mene zbog tog nekog drugog.


Otišla sam na kraj svijeta, s koferom u kojem se hrabro smjestila želja i vjera da baš ja mogu spasiti priču od  8 9 godina. Jer vjerujem u nju. Jer ju živim.

I onda, nekako, ne znam (ili znam) kako, Šangaj, onaj moj Šangaj, se pretvori u uzaludan pokušaj da ljudima organiziram najbolje putovanje u životu, nešto za pamćenje, da me prepoznaju kao onog koji pokreće... i to pokreće sretna šangajska jutra i večeri...

Šangajski od mene bi bilo zaboraviti... no, pekinški od mene bi bilo pospremiti i čekati bolja vremena.



O mom Šangaju čitajte na ovom linku: http://mjestozakavu.blogspot.hr/search/label/Shanghai

petak, 15. srpnja 2016.

Pakiramo kofere...

Ja točno znam što bih radila u tom nekom gradu da baš sada otputujem onamo. Ujutro bih se probudila, zasigurno. I to u 7:30h. Obukla bih dugu bijelu majicu i kratke hlače (koje ne nosim tako često) i espadrile. Šešir i naočale bih stavila. Pustila bih kosu i stavila maskaru. Rumenilo bih preskočila jer sam sigurna da bih se zarumenila od uzbuđenja koja me čekaju taj dan. Ruž bih stavljala dok bih se spuštala niz stepenice hotela koji nema zvjezdice. Ima samo odličnu vibru i cool detalje. Instagram bi sve zabilježio.
Doručkovala bih  na uglu te neke ulice u predivnom bijelom prostoru nekog kafića.


Kava bi bila dobra, a konobari imali bradu i brkove. Hipsteri neka budu. Meni još nisu dosadili. Osjećam se mladom pored njih. Pa šta...


Dva bloka dalje na prvom katu, stare, predivne zgrade bi bio joga studio s ogromnim prozorom koji bi gledao na grad i vibrirao bi zajedno s njime. Mi bismo vibrirali svaki za sebe uz glazbu repetitivnog karaktera.



Poslije joge bih se zaželjela otići u galeriju. Putem bih stavila šešir i gledala kako moje noge koračaju putem do galerije. Ponekad bih zastala fotografirati svojom najdražom pedesetkom.



Galerija. Ručak. Odmor. Siesta. Da... bila bi to Španjolska. Odala sam se.
Tamo mogu potpuno doživjeti siestu.
Prozori, bijela zavjesa i veliki, visoki krevet. Sve mi to treba za moju siestu.
I dok tonem u san, gledam tu zavjesu kako se njiše... polagano, nježno, smušeno i ritmično. Grad vibrira. Prozori i zavjese s njime. Njišem se, nji...
I dok zamišljam kako to sve izgleda, tonem u san, s blagim osmijehom na licu...

Budim se, popravljam kosu, oblačim laganu haljinu, plavu, recimo, sandale i vedrinu, spuštam se po stepenicama. Izlazim na ulicu i krećem na kavu.



Na kavi pregledavam fotke na svom fotoaparatu, pišem dvije-tri misli u svoj notes prepun njima i zagledam se u muškarca pored sebe. Promatram ga i radujem se što je upravo on tu. Od jutra pa do sada. I na jogi i u galeriji. Sretno se nasmiješim, ponesem sav teret tih predivnih osjećaja koji su već godinama ovdje i krećemo jedan pored drugog dalje. S rukom u ruci... ili ne... razumijemo se, ionako.

Golden hour je uvijek lijepo provesti na nekom krovu, neke zgrade, nekog kafića ili nečije kuće. Pronašla bih tako i ovaj put neka mjesta za stvaranje novih uspomena i maglovita sjećanja nakon dvije-tri čaše vina. Zajedno bismo išli onamo, bez tereta, srećom zaokupljeni...


Ja točno znam da ne znam koji bismo razgovor vodili, ali znam da bih ga se kasnije sjećala.
I znam, da sada odemo negdje, u neki grad, u kojem ne pričaju naš jezik, da bi bilo kao i uvijek...



























Lijepo.

Sretno.
Ljetno.
Sjetno.


Naše.


ponedjeljak, 30. svibnja 2016.

Lekcija iz života...

Kintsugi je japanska umjetnost popravljanja razbijenih predmeta zlatom, srebrom ili platinom. Kintsugi daje život razbijenim stvarima. Daje im mogućnost da izrone još ljepši i unikatniji. To što su razbijeni baš tako, pod tim kutem i tim okolnostima, čini ih ljepšim, moćnim i još boljim. Kintsugi podrazumijeva brigu, poseban odnos prema razbijenome, prema onome što nije moglo nastaviti u obliku u kojem je bilo. Kintsugi daje mogućnost da se krene iznova. Predmetu.
Ili vama. Meni.
Nama.


Neki sasvim random tekst o japanskoj umjetnosti kao da mi je dao lekciju. Životnu.
Ja tako volim tražiti skrivene poruke, ili ih izmišljati i zamišljati, pa da i sama počinjem i vjerovati u njih. Skroz me promijene na tjedan dana i, čini mi se, da hodam ulicama ovog grada s nekom posebnom snagom u nogama. Samo zbog jedne rečenice. Ili možda tih nekoliko...


Mogućnost da nešto pročitaš, zapitaš se, zastaneš, pogledaš u riječnik stranih riječi i naiđeš na poučne retke koji te oplemene, dignu i uzdignu imaš (imamo) svakodnevno. Samo... nemamo vremena za njih. Ili nismo spremni.
Ja sam u nekoj fazi kintsugija. U svakom aspektu svog života. Lijepim, kombiniram, tražim još neke razbijene dijelove svog života, zamijenjujem ih nekim još boljim ili lošijim, ali se trudim da iskombiniram zlatnu nit koja ih "popravi", da im neku novu dimenziju i učini ljepšim.

Nemam uvijek tu zlatnu nit. Ofarbam ju bojom. I dalje je mi je lijepo jer tako želim i jer sam tako odlučila.

Pokušavam uz taj ogroman posao, obaviti još jedan. Pospremiti sjećanja. I... i to ne u ladice, već ormare predviđene za takvu vrstu skladištenja.




























Poneka sjećanja napišem i ispišem baš ovdje. Da ne odu. Barem ne u obliku u kojem ih imam sada.
Poneka sjećanja fotografiram da me podsjete. Ako nisu lijepa, kintsugijem ih sredim. Oblikujem.
Time ne postaju ljepša, već samo oblikovanija. Konstruktivnija. Poučna. I malo se sjaje na suncu.

Sve zbog te zlatne niti...



Ma, kintsugi je ofucana, ali dobro zapakirana izlika da vam napišem ovu priču bez reda.
ili, možda nije...
Kasno je za sređene misli.

Želim zapravo napisati da je kintsugi umjetnost ispravljanja stvari i događaja koji su se samo naizgled činili savršenim i jedinim ispravnim.

I sad kad sve to znate, jeste li za jedan kintsugi u svom životu, ili preskačete...?


***
(na fotkama spremno pozira Barca i neki ljudi...)


petak, 6. svibnja 2016.

Morska priča iz Španjolske

Pročitala sam krišom nekoliko stranica knjiga. Zadovoljno sam se nasmiješila sama sebi jer sam uspjela ukrasti tih 20 minuta vremena da uronim u neku priču s mjestom radnje u Moskvi. Naravno da je radnja u Moskvi, gdje drugdje?
Ok, mogla je biti u Španjolskoj. No, nije.
Zato je ova koju sada čitate upravo tamo. Radi ravnoteže u svemiru. Mojem.


Ukrasti vrijeme za sebe, nije više tako lako kao nekad, iako, morate znati, ne posustajem... ali, da, nije baš tako lako... zapravo postalo je zanimljivo koliko je izazovno. Navečer samu sebe pitam hoću li radije ići ranije spavati i biti odmorna ujutro ili recimo surfati internetom, raditi stvari za posao, pisati blog, čitati knjigu... pogađate sigurno, ja se bacam u krevet.


Svaku večer imam novi plan za sljedeće jutro i svako jutro uz kavu gledam planove kako se odlučuju izjaloviti. Pa što... ponekad je i biti bez plana, jako dobar plan...


Tog maja (sad će i godišnjica) imali smo jako dobar plan. Otići izvan Barce na plažu. U Sitges. Mjesto 35 km udaljeno od Barcelone, svega pola sata (ili nešto više) vožnje vlakom za svega nekoliko eura. Kad guglate Sitges iskaču slike gay klubova, zgodnih muškaraca, partija i plaža. Međutim, mi odlazimo van sezone, znamo da će nas "ludnica" zaobići i pripremljeno očekujemo da se u gradu imena Sitges ništa ne događa. Očekujemo samo jedan lijep dan na plaži, nekoliko stranica knjige i pijesak u japankama. Za svega nekoliko eura.


Vlak staje u centru. Upravo kod tržnice. Nakon šopinga (voće im je diiiivno!) laganim korakom kroz 10tak minuta stižete do prve od 17 plaža toga gradića. Bacamo oko na još dvije plaže i smještamo se. Uzimam ležaljku, stavljam šešir i razmišljam ni o čemu. Ni o čemu.
Palim gumb na kojem piše - pusti, otpusti, opusti. U fusnoti piše sada i tu.
More, valovi, oblaci, ptice...


Sigurna sam da ćete moj gumb pronaći van sezone u Sitgesu. Bojim se da su ga za vrijeme sezone pijeskom zatrpali turisti. Nemojte ga tada tražiti.


ponedjeljak, 15. veljače 2016.

Oma bistró - Barcelona

(iako riječi ove pjesme nisu usko vezane uz ovaj post - melodija je ta koja se savršeno isprepliće između napisanih riječi - post bez glazbe ne udovoljava)

Ima li što ljepše od jutra na putovanju? Ustajanje ususret danu koji obećava sastanke s velikim očekivanjima i nekim nejasnim osmijehom na licu.
Jutra u kojima biram boju šala prema boji svojih misli i obavezno uzimam šešir kojemu je jedini zadatak da spretno zadržava lavinu sreće koja se događa u mojoj glavi. Da mi ne pobjegne i da ne pobjegnemo zajedno. 


Jutra u kojima ne pričamo on i ja, samo se pogledima dogovorimo. Oko svega. 
Ujutro znamo bez ijedne izgovorene riječi da želimo isto. 


Ne trčimo više na putovanjima. Sjedimo više. Gledamo uokolo. Pa onda surfamo na internetu. Ja malo fotkam. Pričamo. Planiramo i planiram. Izgovaram često "ne mogu vjerovati da smo ovdje...". Na svakom mjestu. Zahvalna sam i upijam sve da mogu napisati. Tražim dobar kadar. Učim kako biti dobar fotograf i kako na fotki uhvatiti dobro svjetlo. Učim i kako prestati govoriti iste rečenice... 

Pijemo na putovanjima i kavu. To znate. I to onu koju sam pomno tražila. Znala sam da ćemo se kasnije toga sjećati. Kažu da se uvijek sjetiš onoga što si jeo i pio. Mi se sjetimo kave. Zamisli samo... 

Oma je kafić. Kažu hipstersko mjesto. Nazivaju ga i vrlo trendy mjestom. Moja observacija prije uključuje priču s vrlo dobrom kavom, vrlo dobrim osvijetljenjem te doista dobrom internet vezom. Mjesto s udobnim naslonjačima i izuzetnom atmosferom koja dopušta da gledaš u strop i razmišljaš kako ti je lijepo i kako si na trenutak bezbrižan.


Oma nudi i popularne bruncheve, no, u nama ne nalazi dobru klijentelu. Mi želimo samo dobro kafenisati. Kafenisati u carstvu stropnih bicikala. 



Oma je mjesto u kojem ispadate odlično na fotki čak i ako niste fotogenični. Instagram voli ovo mjesto. 


Dok naručujem drugu kavu, šapnem Omi da ću jednom napisati redak-dva o njoj. Za one koje s tog mjesta sigurno idu dalje i to s okusom sjajne kave koju pripremaju nasmijani Katalonci.
Za one koje znaju gledati u strop i u tome pronaći svu ljepotu ovoga života...

Oma bistró, zapišite...


srijeda, 30. prosinca 2015.

Španjolska priča

Godina se bliži kraju. Možda jedna od težih u životu.  U grču je prolazila. Vremena za nove planove, jednostavno nije bilo. Samo za život. Trčanje, krpanje, spašavanje, brige... ukratko, dogodio se život.

(oprostite trenutak... za ovaj post trebam malo hrabrosti u vidu čaše vina... dolazim za minutu...)

Ove godine sam letjela jednom. Prolazila neke udaljenosti kako bih došla do najbolje kave. Preletjela nekoliko država da dopustim svojim espadrilama da gaze baš po tom barcelonskom asfaltu. Dopustila sam da dvosatno zujanje u ušima u avionu zamijeni buka na ulicama jednog katalonskog grada. Namjerno. I s valjanim razlogom.
Otišla sam, a da se nisam vratila. U mojoj je glavi to provedeno vrijeme u Španjolskoj bio zapravo moj bijeg svih ovih nevjerojatnih dana i mjeseci. Ja sam to znala kad sam odlazila i svjesno sam pamtila slike tih dana.

Imala sam tu neku mantru bez ijedne riječi... kad se nešto stresno dogodi u danu, ja zažmirim i evo me odmah u kafiću na krovu nekog hotela kojemu, naravno, ne znam ime, i  jedem... sladoled...



Kad se rodio naš maleni, i kako već znate (ili ste čuli od pričljivih majki) prvi dani s bebom su... hmmmm, teški (pogotovo ako imaš i nekog drugog posla), a ja umjesto da tražim pomoć i kažem razmaženo ne mogu, ja prebirem po mislima i nalazim ono što me smiruje. Ja, dakle, odlazim u šetnju po barcelonskim muzejima, dakako, ne sama, i odmah mi je lakše. 


Nastane neka kriza u životu, na poslu ili na putu do posla, a ja baš u to vrijeme u Sitgesu hodam po plaži i gledam kako mi nožni prsti nestaju pod vodom i pijeskom.





Ma, ništa se nije strašno dogodilo. Ono što je bio problem, događalo se stalno nešto. Kad si jak, sve možeš, mičeš planine, radiš, vjeruješ u ideje, letiš na krilima nade i ideš. Jedino, malo ti je svega dosta. Meni je u jednom trenutku zaista bilo svega dosta, a nisam mogla stati, odletjeti ili otputovati. Samo u mislima sam mogla. I to me gonilo naprijed. Misao da putuješ i kad zapravo... jedva stižeš živjeti.



I tako, godina se primiče kraju, a nova svome početku, i ja sam u ovome trenutku jedino spremna na nešto lijepo. Imam planove, lude, al' dostižne i, nekako, lijepe i njima se veselim. Možda i odemo negdje, ovaj puta u četvero i pokažemo svoje putovnice i one naših sinova na nekoj granici, čisto da se uvjerimo da život ne staje i da mi uvijek idemo dalje.



Sretno nam svima u novoj godini, obećajmo si jednu lijepu godinu. I konačno, dopustimo si da shvatimo da ne treba gubiti vrijeme i energiju na loše dane i planove koji su se odlučili izjaloviti.



subota, 8. kolovoza 2015.

Bookmark this place - Nømad Coffee - Barcelona

Vodiči po Barceloni iz mog tastaturskog pera će biti posve drugačiji od onih koje ste imali prilike vidjeti kod svih svojih prijatelja koji su ovo (ili neko prošlo) ljeto bili u Barci. Ja bih gledala sjetno njihove slike na Facebooku ili Instagramu i svaki put ustvrdila da nismo bili na istim mjestima i da se bojim da mjesta koja sam ja OVAJ PUT obišla, moji prijatelji možda neće niti vidjeti. Ljudi često ne ponavljaju odlaske na ista mjesta te ako su jednom bili u Barci (ili nekom drugom gradu), često to bude i jedini put. Zato mi je žao što nisam pisala prije nego li je mojih (čini mi se) pet prijatelja posjetilo Barcu ovo ljeto. Naime, ja kasnim s postom točno 3 mjeseca.

 S druge strane, fura me da baš ovaj blog bude referentna točka ljudima kad putuju. No, da se to dogodi, ljudi mi moraju vjerovati ili moramo ploviti na istim valnim duljinama.


Tješi pomisao da postoje ljudi koji stvarno i idu na neka mjesta o kojima pišem. Pošalju neki mail zahvale ili pitanja prije puta. Ja se iskreno oduševim i pomislim, jao, pa mi smo pili kavu na istom mjestu... 


E sad... kad je riječ o kavi, nekoliko je faktora koje biramo muškarac i ja kad pijemo kavu (pisala sam davno o tome). I ne trebaju se svi poklopiti. Ovo mjesto o kojem pišem je neobično upravo zbog toga što ne ispunjava preduvjete modernih skitnica po svijetu. Redom popisujem sve stvari zbog kojih je meni Nømad super, a možda ekipu neće oduševiti:

1. Kafić nema wifi. 
2. Kafić uopće nema šećera.
3. Kafić ima super cool detalje, ali su oni isključivo vezani uz kavu. Ako ne "odvaljujete" na kavu, ne znam koliko će vas to oduševiti. 


4. Za selfie je osvjeljenje dosta loše. Morate puknuti barem 6 fotki da ispadne fotka kako treba. Inače, to je moja pretpostavka, temeljena na fotkanju kave. Selfie nisam fotkala. 

E sad... zašto je ovo mjesto top preporuka? Pa kafić je orijentiran na kavu i užitak ispijanja te kave. Zato ne trebate wifi. Zato ne trebate niti cool detalje. Selfiji skreću s teme kave, a šećer za ovako dobru kavu ne treba. Ja sam čak uzela šećer iz hotela (za svaki slučaj) i malo sipnula u kavu, ali mislim da nije niti to bilo potrebno.
Oni u Nømadu su na sve su mislili. 


Razgovor vodite s dečkima koji rade tamo. O kavi. O tome kako nije lako uspijeti u gradu koji ima kafić svakih 10 metara i u kojem je bitno da je kava slatka i jaka. Jer ako ju šećerite, onda ne možete skužiti da je gadna. Šećerom u kavu, to je parola!

Razgovor vodite i s osobom s kojom ste tamo. Komentirate kavu. Komentirate iskustvo. Pohranjujete to iskustvo i mjerite ga s drugim iskustvima. Gledate uokolo pokušavajući zapamtiti to mjesto.



Mi smo se tamo vratili još jednom za vrijeme našeg boravka u Barci. Kupili smo kilu kave u zrnu,
80% Guatemala - La Bella i 20% Brazil - Fazenda Lagoa. 
Premalo smo kupili. Ponekad mislim da smo premalo i uživali. Sljedeći put neću fotkati. Još više ću uživati. Još više...