petak, 30. prosinca 2016.

Jedna kava za kraj godine

(klik na glazbu, ide dobro uz post)
Svi podvlače crtu. Kraj je godine. Na blogu, Facebooku, Instagramu... Sve društvene mreže nude opciju da podvučeš crtu. Daju ti mogućnost da vidiš svoju 2016. godinu. Naprave kolaž tvog života. Najlajkanijeg. I misliš si kako je super. Osjećaš da si super.


Ja na kraju 2016. godine nemam neku želju sagledavati 2016. Odradila sam ju. Doslovno. Otprilike sam ostavila toliko sati na poslu da bih mogla ispuniti kvotu za nečija dva puna radna vremena i prekovremene k tome. Ne osjećam niti sreću niti nesreću. Odradila sam. Čak i ne tako loše, rekla bih.

Ono čega se živo sjećam kroz tu 2016. jest, da sam u njoj nekoliko puta u mašti pakirala kofere, svoje i svojih, i putovala u Australiju, po neki novi život. Po neka nova mjesta za kavu s mlijekom koju spravlja neki bradati mladić. Student književnosti, neka bude. Nisam/nismo otišli, ali to pakiranje je dalo neki smisao. Ako ništa drugo, skinula sam prašinu s kofera.


Čekam kao 2017. godinu jer ta, kao, ima smisla. 
Imam neke odluke koje nemam vremena zapisati. Ali odlučila sam da ću imati odluke. Neku must listu. Must listu lijepih stvari. Must i lijepo u istoj rečenici? Jako sam se nešto raspištoljila večeras, nisam li?
I mislim si ako i ne stignem zapisati, i to odlučiti je već nešto. Čini se da je odlučiti odlika odlučnih, da ne kažem odluka. Baš volim tu riječ odluka. 

Mogu ja to, piše u fusnoti, boldanim slovima, nakinđurenim fontom. Mogu ja složiti svoju listu.

Mislila sam te odluke napisati svojom piši-briši kemijskom. Briši opcija je toliko dobra na toj penkali da daje neku novu perspektivu. Pišeš, a kad ti se ne sviđa brišeš. Pogriješiš, opet malo brišeš. Napišeš listu s previše odluka, nakon pola godine obrišeš. Nitko ne primijeti. Čak ni ti.
Nevjerojatno zgodna varka.


I na kraju... bilo bi dobro dati neku poruku, preporuku, dati novu dimenziju, našaliti se, nasmiješiti se, biti nekako blogovski optimističan. 
Mogu ja i to. Bila sam svjedokom, preko nekoliko puta, kako se ljudi smiju na moje fore ili ozbiljno slušaju što imam reći. I sama bih se saslušala ponekad da imam hrabrosti. 
No, da vidimo mogu li ... (*trema)

Želim nam, dakle, sretnu tu iduću, sljedeću, onu prekosutra godinu. Neka bude posebna. Lijepa. Onakva za kojom se ima smisla okrenuti na kraju te godine i izbrojati puno sretnih trenutaka. Neka bude sunčana i kišovita. Posebno kišovita. Da znamo cijeniti kad dođe sunce. 

Osmijeh je sve. Iskopajmo ga zajedno. Svima će biti drago (pa i vama).
A i bolje ispadamo na slikama.

Yours,

A.








ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Nazad u Toskanu - vinarija Antinori

Pisanje
Ja bih da znam pisati. Onako... da svi ostanu paf. Onako da ljudi pročitaju dalje od samog naslova.
Mislim pišem ja... ali ja baš da se riječi i ja lijepim rečenicama razumijemo.
Kad pišem, voljela bih da znam opisati trnce po tijelu, osobito one oko vrata, koji me opsjedaju kad vidim nešto što znam da će sutra postati sjećanje. Što bih tek napravila kad bih znala kako opisati okus vina, sa svim onim okusima voća i začina koji se znaju ispremiješati po jeziku i nepcu. Kako bih bila zadovoljna kad bih znala koje se riječi koriste kad želiš reći da si pripit, ali ne i pijan i kad ih izgovaraš vibriraju kao i tvoje vino u čaši kad slučajno trkneš stari klimavi stol. Ja bih danas o vinu i vinariji. Na svoj način. S puno riječi pa tko može nek čita.




Brojanje godina
Brojimo sada već dvije godine, važno je napomenuti, otkako smo se bili na mjestu o kojem pokušavam pisati već, sad već, kako se čini, hmmm.... dvije godine. Slučajno smo "piknuli" baš tu vinariju u Chianti regiji.


Mene je najviše zaintrigiralo sljedeće: "The next James Bond movie could easily have scenes from this incredible futuristic steel/wood/stone winery that was built into a hillside..."

Film, Bond, ja, on! To je to!
I beba!
Neka! I beba!


Vinarije i dvogodišnjaci nisu najveći prijatelji na svijetu, ali prema vodiču, vinarija je ogromna, ima mjesta za šetanje, neki restorančić, a turu po vinariji može, teoretski, i odspavati. Teoretski.

Antinori brend
Dolaziš podno brda u koje je ukopana vinarija. Zaštitari te puštaju jer imaš prethodno rezerviran termin (telefonski) za razgledavanje. Čeka te parking. Ogroman. Lift.
Na ulazu je 5-6 blagajni (možda i više, tko bi sad znao nakon 2 godine). Svi su uslužni. Ili nisu.
Mi imamo svo vrijeme ovog svijeta i tražimo samo vodiča na engleskom. Mi i jedan gay par iz Njemačke.
Pokušavaju nas ugurati u grupu s Talijanima i nagovaraju nas da pokušamo razumijeti talijanski. Nijemci ne žele. Mi također. Čekamo.

Vodičica/vodičkinja/kraljica
Došla je ona. Na kraju smjene. Od tada i volim kraj smjene. Kraj je smjene čudo.
Uzme nas ona pod svoje, brzo... hop, moji ste, a sad žurno, žurno! Brzinski priča na dosta dobrom engleskom, objašnjava, zastaje na minutu kad joj postavljamo pitanja, ne osmjehuje se našem preslatkom sinu (njemu se svi pak osmjehuju), ide ona, trči, doma joj gori ručak, kraj smjene, on ju čeka, 7 poruka na mobitelu, blinkaju, trči, ona trči... mi poslušni, zabavljamo se gledajući ju.
Tijekom vođenja uistinu impozantne vinarije vidjeli smo posebne prostorije za kušanje vina. Pitali smo o njima i kaže nam vodičkinja da su to VIP prostorije. Za posebne grupe, zatvorene, ostali kušaju vino u predvorju. VIP kaže. Umjesto da kaže, za vas nije. Pogotovo za vas gospođo koja suknju nosite već tri godine. Istu. (a lijepa mi je šta mogu :))


Kraljica
Žuri juri mlada dama, baca fraze na engleskom, govori o lozi Antinori obitelji, produkciji vina u brojevima, objašnjava od čega su bačve, pokazuje restoran i završava s riječima da je vrijeme za degustaciju. Mi otpjevasmo jedan okej i spustimo se do mjesta za kušače.
Gužva neka nastane, ona se uzvrpolji, traži pogledom nekog, smjena je, već znamo, samo da nas se riješi...  kad, odjednom, ničim izazvana, odluči ona da nas utrpa u onu VIP zonu. One sobice koje smo gledali. Mene u toj staroj suknji. Jednog pokakanca. Nas.

Pod staklenim zvonom
Mi i par iz Njemačke zatvoreni u ostakljenoj prostoriji. Fotkaju oni nas, mi njih, slike ispadaju loše jer je mračno, no, nitko ne mari. Lijepo nam je tu, bili VIP ili ne. Stvarno je lijepo.


Kraljica nas je smjestila i odjurila. Došla je druga. Ne zna engleski, ali obilno toči vino. Ne zna s riječima na engleskom. Ne može govoriti o sljubljivanju nečega u vinu na tom jeziku.
Žuri se i ona. Žure se Nijemci. Samo mi, on i ja i naš dvogodišnjak imamo svo vrijeme ovog svijeta.

The end
Ostali smo tako sami. Poftokali se. Popili još nešto vina. Pojeli malo grickalica. Uživali. Čekali nešto, ni sami ne znamo što. Ulazili su unutra razni Antinroijevci, nekoliko puta, jer je prostorija trebala dalje grupama, ali nas nitko nije dirao. Mi smo VIP, iako nismo. Nemam frišku, novu, markiranu suknju.

Ručak
Odlučili smo osloboditi prostoriju i otići na ručak. Ručak je bio u krasnom restoranu s najfinijim njokima na svijetu.


Dvogodišnjak se igrao okolo. Pustili smo ga da se i na podu igra. Pa neka i malo Skandinavci budemo u lijepoj Toskani.

Antinori




utorak, 2. kolovoza 2016.

Šangaj blues

Godina dana je prošla  Dvije godine su prošle od putovanja na kojem sam ostavila srce. Ostavila dio sebe o kojem će oni koji su bili tamo svjedočiti. Oni koji žele.
Oni ostali će steći neko novo mišljenje. I neka.


Šangaj je poslovno uzeo svaki atom moje snage kako bi priču u koju vjerujem pogurao još dalje. Priču koju gradim(o) 8 9 godina. Odnos koji gradim(o) s ljudima u svoje poslovno i privatno vrijeme.

Šangaj je privatno uzeo moje srce i ugnjezdio se u moje uspomene zauvijek.


Šangaj je ideja, snaga i mašta. Šangaj su neprospavane noći, pune priprema za sutrašnji dan. Šangaj je učenje fraza na kineskom tjednima prije, u avionu i u svakoj pauzi.

Šangaj je i strah i strepnja i suza i osmijeh. Za nekog drugog. I za mene zbog tog nekog drugog.


Otišla sam na kraj svijeta, s koferom u kojem se hrabro smjestila želja i vjera da baš ja mogu spasiti priču od  8 9 godina. Jer vjerujem u nju. Jer ju živim.

I onda, nekako, ne znam (ili znam) kako, Šangaj, onaj moj Šangaj, se pretvori u uzaludan pokušaj da ljudima organiziram najbolje putovanje u životu, nešto za pamćenje, da me prepoznaju kao onog koji pokreće... i to pokreće sretna šangajska jutra i večeri...

Šangajski od mene bi bilo zaboraviti... no, pekinški od mene bi bilo pospremiti i čekati bolja vremena.



O mom Šangaju čitajte na ovom linku: http://mjestozakavu.blogspot.hr/search/label/Shanghai

petak, 15. srpnja 2016.

Pakiramo kofere...

Ja točno znam što bih radila u tom nekom gradu da baš sada otputujem onamo. Ujutro bih se probudila, zasigurno. I to u 7:30h. Obukla bih dugu bijelu majicu i kratke hlače (koje ne nosim tako često) i espadrile. Šešir i naočale bih stavila. Pustila bih kosu i stavila maskaru. Rumenilo bih preskočila jer sam sigurna da bih se zarumenila od uzbuđenja koja me čekaju taj dan. Ruž bih stavljala dok bih se spuštala niz stepenice hotela koji nema zvjezdice. Ima samo odličnu vibru i cool detalje. Instagram bi sve zabilježio.
Doručkovala bih  na uglu te neke ulice u predivnom bijelom prostoru nekog kafića.


Kava bi bila dobra, a konobari imali bradu i brkove. Hipsteri neka budu. Meni još nisu dosadili. Osjećam se mladom pored njih. Pa šta...


Dva bloka dalje na prvom katu, stare, predivne zgrade bi bio joga studio s ogromnim prozorom koji bi gledao na grad i vibrirao bi zajedno s njime. Mi bismo vibrirali svaki za sebe uz glazbu repetitivnog karaktera.



Poslije joge bih se zaželjela otići u galeriju. Putem bih stavila šešir i gledala kako moje noge koračaju putem do galerije. Ponekad bih zastala fotografirati svojom najdražom pedesetkom.



Galerija. Ručak. Odmor. Siesta. Da... bila bi to Španjolska. Odala sam se.
Tamo mogu potpuno doživjeti siestu.
Prozori, bijela zavjesa i veliki, visoki krevet. Sve mi to treba za moju siestu.
I dok tonem u san, gledam tu zavjesu kako se njiše... polagano, nježno, smušeno i ritmično. Grad vibrira. Prozori i zavjese s njime. Njišem se, nji...
I dok zamišljam kako to sve izgleda, tonem u san, s blagim osmijehom na licu...

Budim se, popravljam kosu, oblačim laganu haljinu, plavu, recimo, sandale i vedrinu, spuštam se po stepenicama. Izlazim na ulicu i krećem na kavu.



Na kavi pregledavam fotke na svom fotoaparatu, pišem dvije-tri misli u svoj notes prepun njima i zagledam se u muškarca pored sebe. Promatram ga i radujem se što je upravo on tu. Od jutra pa do sada. I na jogi i u galeriji. Sretno se nasmiješim, ponesem sav teret tih predivnih osjećaja koji su već godinama ovdje i krećemo jedan pored drugog dalje. S rukom u ruci... ili ne... razumijemo se, ionako.

Golden hour je uvijek lijepo provesti na nekom krovu, neke zgrade, nekog kafića ili nečije kuće. Pronašla bih tako i ovaj put neka mjesta za stvaranje novih uspomena i maglovita sjećanja nakon dvije-tri čaše vina. Zajedno bismo išli onamo, bez tereta, srećom zaokupljeni...


Ja točno znam da ne znam koji bismo razgovor vodili, ali znam da bih ga se kasnije sjećala.
I znam, da sada odemo negdje, u neki grad, u kojem ne pričaju naš jezik, da bi bilo kao i uvijek...



























Lijepo.

Sretno.
Ljetno.
Sjetno.


Naše.


ponedjeljak, 30. svibnja 2016.

Lekcija iz života...

Kintsugi je japanska umjetnost popravljanja razbijenih predmeta zlatom, srebrom ili platinom. Kintsugi daje život razbijenim stvarima. Daje im mogućnost da izrone još ljepši i unikatniji. To što su razbijeni baš tako, pod tim kutem i tim okolnostima, čini ih ljepšim, moćnim i još boljim. Kintsugi podrazumijeva brigu, poseban odnos prema razbijenome, prema onome što nije moglo nastaviti u obliku u kojem je bilo. Kintsugi daje mogućnost da se krene iznova. Predmetu.
Ili vama. Meni.
Nama.


Neki sasvim random tekst o japanskoj umjetnosti kao da mi je dao lekciju. Životnu.
Ja tako volim tražiti skrivene poruke, ili ih izmišljati i zamišljati, pa da i sama počinjem i vjerovati u njih. Skroz me promijene na tjedan dana i, čini mi se, da hodam ulicama ovog grada s nekom posebnom snagom u nogama. Samo zbog jedne rečenice. Ili možda tih nekoliko...


Mogućnost da nešto pročitaš, zapitaš se, zastaneš, pogledaš u riječnik stranih riječi i naiđeš na poučne retke koji te oplemene, dignu i uzdignu imaš (imamo) svakodnevno. Samo... nemamo vremena za njih. Ili nismo spremni.
Ja sam u nekoj fazi kintsugija. U svakom aspektu svog života. Lijepim, kombiniram, tražim još neke razbijene dijelove svog života, zamijenjujem ih nekim još boljim ili lošijim, ali se trudim da iskombiniram zlatnu nit koja ih "popravi", da im neku novu dimenziju i učini ljepšim.

Nemam uvijek tu zlatnu nit. Ofarbam ju bojom. I dalje je mi je lijepo jer tako želim i jer sam tako odlučila.

Pokušavam uz taj ogroman posao, obaviti još jedan. Pospremiti sjećanja. I... i to ne u ladice, već ormare predviđene za takvu vrstu skladištenja.




























Poneka sjećanja napišem i ispišem baš ovdje. Da ne odu. Barem ne u obliku u kojem ih imam sada.
Poneka sjećanja fotografiram da me podsjete. Ako nisu lijepa, kintsugijem ih sredim. Oblikujem.
Time ne postaju ljepša, već samo oblikovanija. Konstruktivnija. Poučna. I malo se sjaje na suncu.

Sve zbog te zlatne niti...



Ma, kintsugi je ofucana, ali dobro zapakirana izlika da vam napišem ovu priču bez reda.
ili, možda nije...
Kasno je za sređene misli.

Želim zapravo napisati da je kintsugi umjetnost ispravljanja stvari i događaja koji su se samo naizgled činili savršenim i jedinim ispravnim.

I sad kad sve to znate, jeste li za jedan kintsugi u svom životu, ili preskačete...?


***
(na fotkama spremno pozira Barca i neki ljudi...)


petak, 6. svibnja 2016.

Morska priča iz Španjolske

Pročitala sam krišom nekoliko stranica knjiga. Zadovoljno sam se nasmiješila sama sebi jer sam uspjela ukrasti tih 20 minuta vremena da uronim u neku priču s mjestom radnje u Moskvi. Naravno da je radnja u Moskvi, gdje drugdje?
Ok, mogla je biti u Španjolskoj. No, nije.
Zato je ova koju sada čitate upravo tamo. Radi ravnoteže u svemiru. Mojem.


Ukrasti vrijeme za sebe, nije više tako lako kao nekad, iako, morate znati, ne posustajem... ali, da, nije baš tako lako... zapravo postalo je zanimljivo koliko je izazovno. Navečer samu sebe pitam hoću li radije ići ranije spavati i biti odmorna ujutro ili recimo surfati internetom, raditi stvari za posao, pisati blog, čitati knjigu... pogađate sigurno, ja se bacam u krevet.


Svaku večer imam novi plan za sljedeće jutro i svako jutro uz kavu gledam planove kako se odlučuju izjaloviti. Pa što... ponekad je i biti bez plana, jako dobar plan...


Tog maja (sad će i godišnjica) imali smo jako dobar plan. Otići izvan Barce na plažu. U Sitges. Mjesto 35 km udaljeno od Barcelone, svega pola sata (ili nešto više) vožnje vlakom za svega nekoliko eura. Kad guglate Sitges iskaču slike gay klubova, zgodnih muškaraca, partija i plaža. Međutim, mi odlazimo van sezone, znamo da će nas "ludnica" zaobići i pripremljeno očekujemo da se u gradu imena Sitges ništa ne događa. Očekujemo samo jedan lijep dan na plaži, nekoliko stranica knjige i pijesak u japankama. Za svega nekoliko eura.

Vlak staje u centru. Upravo kod tržnice. Nakon šopinga (voće im je diiiivno!) laganim korakom kroz 10tak minuta stižete do prve od 17 plaža toga gradića. Bacamo oko na još dvije plaže i smještamo se. Uzimam ležaljku, stavljam šešir i razmišljam ni o čemu. Ni o čemu.
Palim gumb na kojem piše - pusti, otpusti, opusti. U fusnoti piše sada i tu.
More, valovi, oblaci, ptice...


Sigurna sam da ćete moj gumb pronaći van sezone u Sitgesu. Bojim se da su ga za vrijeme sezone pijeskom zatrpali turisti. Nemojte ga tada tražiti.


ponedjeljak, 15. veljače 2016.

Oma bistró - Barcelona

(iako riječi ove pjesme nisu usko vezane uz ovaj post - melodija je ta koja se savršeno isprepliće između napisanih riječi - post bez glazbe ne udovoljava)

Ima li što ljepše od jutra na putovanju? Ustajanje ususret danu koji obećava sastanke s velikim očekivanjima i nekim nejasnim osmijehom na licu.
Jutra u kojima biram boju šala prema boji svojih misli i obavezno uzimam šešir kojemu je jedini zadatak da spretno zadržava lavinu sreće koja se događa u mojoj glavi. Da mi ne pobjegne i da ne pobjegnemo zajedno. 


Jutra u kojima ne pričamo on i ja, samo se pogledima dogovorimo. Oko svega. 
Ujutro znamo bez ijedne izgovorene riječi da želimo isto. 


Ne trčimo više na putovanjima. Sjedimo više. Gledamo uokolo. Pa onda surfamo na internetu. Ja malo fotkam. Pričamo. Planiramo i planiram. Izgovaram često "ne mogu vjerovati da smo ovdje...". Na svakom mjestu. Zahvalna sam i upijam sve da mogu napisati. Tražim dobar kadar. Učim kako biti dobar fotograf i kako na fotki uhvatiti dobro svjetlo. Učim i kako prestati govoriti iste rečenice... 

Pijemo na putovanjima i kavu. To znate. I to onu koju sam pomno tražila. Znala sam da ćemo se kasnije toga sjećati. Kažu da se uvijek sjetiš onoga što si jeo i pio. Mi se sjetimo kave. Zamisli samo... 
Oma je kafić. Kažu hipstersko mjesto. Nazivaju ga i vrlo trendy mjestom. Moja observacija prije uključuje priču s vrlo dobrom kavom, vrlo dobrim osvijetljenjem te doista dobrom internet vezom. Mjesto s udobnim naslonjačima i izuzetnom atmosferom koja dopušta da gledaš u strop i razmišljaš kako ti je lijepo i kako si na trenutak bezbrižan.


Oma nudi i popularne bruncheve, no, u nama ne nalazi dobru klijentelu. Mi želimo samo dobro kafenisati. Kafenisati u carstvu stropnih bicikala. 



Oma je mjesto u kojem ispadate odlično na fotki čak i ako niste fotogenični. Instagram voli ovo mjesto. 


Dok naručujem drugu kavu, šapnem Omi da ću jednom napisati redak-dva o njoj. Za one koje s tog mjesta sigurno idu dalje i to s okusom sjajne kave koju pripremaju nasmijani Katalonci.
Za one koje znaju gledati u strop i u tome pronaći svu ljepotu ovoga života...

Oma bistró, zapišite...