petak, 30. prosinca 2016.

Jedna kava za kraj godine

(klik na glazbu, ide dobro uz post)
Svi podvlače crtu. Kraj je godine. Na blogu, Facebooku, Instagramu... Sve društvene mreže nude opciju da podvučeš crtu. Daju ti mogućnost da vidiš svoju 2016. godinu. Naprave kolaž tvog života. Najlajkanijeg. I misliš si kako je super. Osjećaš da si super.


Ja na kraju 2016. godine nemam neku želju sagledavati 2016. Odradila sam ju. Doslovno. Otprilike sam ostavila toliko sati na poslu da bih mogla ispuniti kvotu za nečija dva puna radna vremena i prekovremene k tome. Ne osjećam niti sreću niti nesreću. Odradila sam. Čak i ne tako loše, rekla bih.

Ono čega se živo sjećam kroz tu 2016. jest, da sam u njoj nekoliko puta u mašti pakirala kofere, svoje i svojih, i putovala u Australiju, po neki novi život. Po neka nova mjesta za kavu s mlijekom koju spravlja neki bradati mladić. Student književnosti, neka bude. Nisam/nismo otišli, ali to pakiranje je dalo neki smisao. Ako ništa drugo, skinula sam prašinu s kofera.


Čekam kao 2017. godinu jer ta, kao, ima smisla. 
Imam neke odluke koje nemam vremena zapisati. Ali odlučila sam da ću imati odluke. Neku must listu. Must listu lijepih stvari. Must i lijepo u istoj rečenici? Jako sam se nešto raspištoljila večeras, nisam li?
I mislim si ako i ne stignem zapisati, i to odlučiti je već nešto. Čini se da je odlučiti odlika odlučnih, da ne kažem odluka. Baš volim tu riječ odluka. 

Mogu ja to, piše u fusnoti, boldanim slovima, nakinđurenim fontom. Mogu ja složiti svoju listu.

Mislila sam te odluke napisati svojom piši-briši kemijskom. Briši opcija je toliko dobra na toj penkali da daje neku novu perspektivu. Pišeš, a kad ti se ne sviđa brišeš. Pogriješiš, opet malo brišeš. Napišeš listu s previše odluka, nakon pola godine obrišeš. Nitko ne primijeti. Čak ni ti.
Nevjerojatno zgodna varka.


I na kraju... bilo bi dobro dati neku poruku, preporuku, dati novu dimenziju, našaliti se, nasmiješiti se, biti nekako blogovski optimističan. 
Mogu ja i to. Bila sam svjedokom, preko nekoliko puta, kako se ljudi smiju na moje fore ili ozbiljno slušaju što imam reći. I sama bih se saslušala ponekad da imam hrabrosti. 
No, da vidimo mogu li ... (*trema)

Želim nam, dakle, sretnu tu iduću, sljedeću, onu prekosutra godinu. Neka bude posebna. Lijepa. Onakva za kojom se ima smisla okrenuti na kraju te godine i izbrojati puno sretnih trenutaka. Neka bude sunčana i kišovita. Posebno kišovita. Da znamo cijeniti kad dođe sunce. 

Osmijeh je sve. Iskopajmo ga zajedno. Svima će biti drago (pa i vama).
A i bolje ispadamo na slikama.

Yours,

A.








ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Nazad u Toskanu - vinarija Antinori

Pisanje
Ja bih da znam pisati. Onako... da svi ostanu paf. Onako da ljudi pročitaju dalje od samog naslova.
Mislim pišem ja... ali ja baš da se riječi i ja lijepim rečenicama razumijemo.
Kad pišem, voljela bih da znam opisati trnce po tijelu, osobito one oko vrata, koji me opsjedaju kad vidim nešto što znam da će sutra postati sjećanje. Što bih tek napravila kad bih znala kako opisati okus vina, sa svim onim okusima voća i začina koji se znaju ispremiješati po jeziku i nepcu. Kako bih bila zadovoljna kad bih znala koje se riječi koriste kad želiš reći da si pripit, ali ne i pijan i kad ih izgovaraš vibriraju kao i tvoje vino u čaši kad slučajno trkneš stari klimavi stol. Ja bih danas o vinu i vinariji. Na svoj način. S puno riječi pa tko može nek čita.




Brojanje godina
Brojimo sada već dvije godine, važno je napomenuti, otkako smo se bili na mjestu o kojem pokušavam pisati već, sad već, kako se čini, hmmm.... dvije godine. Slučajno smo "piknuli" baš tu vinariju u Chianti regiji.


Mene je najviše zaintrigiralo sljedeće: "The next James Bond movie could easily have scenes from this incredible futuristic steel/wood/stone winery that was built into a hillside..."

Film, Bond, ja, on! To je to!
I beba!
Neka! I beba!


Vinarije i dvogodišnjaci nisu najveći prijatelji na svijetu, ali prema vodiču, vinarija je ogromna, ima mjesta za šetanje, neki restorančić, a turu po vinariji može, teoretski, i odspavati. Teoretski.

Antinori brend
Dolaziš podno brda u koje je ukopana vinarija. Zaštitari te puštaju jer imaš prethodno rezerviran termin (telefonski) za razgledavanje. Čeka te parking. Ogroman. Lift.
Na ulazu je 5-6 blagajni (možda i više, tko bi sad znao nakon 2 godine). Svi su uslužni. Ili nisu.
Mi imamo svo vrijeme ovog svijeta i tražimo samo vodiča na engleskom. Mi i jedan gay par iz Njemačke.
Pokušavaju nas ugurati u grupu s Talijanima i nagovaraju nas da pokušamo razumijeti talijanski. Nijemci ne žele. Mi također. Čekamo.

Vodičica/vodičkinja/kraljica
Došla je ona. Na kraju smjene. Od tada i volim kraj smjene. Kraj je smjene čudo.
Uzme nas ona pod svoje, brzo... hop, moji ste, a sad žurno, žurno! Brzinski priča na dosta dobrom engleskom, objašnjava, zastaje na minutu kad joj postavljamo pitanja, ne osmjehuje se našem preslatkom sinu (njemu se svi pak osmjehuju), ide ona, trči, doma joj gori ručak, kraj smjene, on ju čeka, 7 poruka na mobitelu, blinkaju, trči, ona trči... mi poslušni, zabavljamo se gledajući ju.
Tijekom vođenja uistinu impozantne vinarije vidjeli smo posebne prostorije za kušanje vina. Pitali smo o njima i kaže nam vodičkinja da su to VIP prostorije. Za posebne grupe, zatvorene, ostali kušaju vino u predvorju. VIP kaže. Umjesto da kaže, za vas nije. Pogotovo za vas gospođo koja suknju nosite već tri godine. Istu. (a lijepa mi je šta mogu :))


Kraljica
Žuri juri mlada dama, baca fraze na engleskom, govori o lozi Antinori obitelji, produkciji vina u brojevima, objašnjava od čega su bačve, pokazuje restoran i završava s riječima da je vrijeme za degustaciju. Mi otpjevasmo jedan okej i spustimo se do mjesta za kušače.
Gužva neka nastane, ona se uzvrpolji, traži pogledom nekog, smjena je, već znamo, samo da nas se riješi...  kad, odjednom, ničim izazvana, odluči ona da nas utrpa u onu VIP zonu. One sobice koje smo gledali. Mene u toj staroj suknji. Jednog pokakanca. Nas.

Pod staklenim zvonom
Mi i par iz Njemačke zatvoreni u ostakljenoj prostoriji. Fotkaju oni nas, mi njih, slike ispadaju loše jer je mračno, no, nitko ne mari. Lijepo nam je tu, bili VIP ili ne. Stvarno je lijepo.


Kraljica nas je smjestila i odjurila. Došla je druga. Ne zna engleski, ali obilno toči vino. Ne zna s riječima na engleskom. Ne može govoriti o sljubljivanju nečega u vinu na tom jeziku.
Žuri se i ona. Žure se Nijemci. Samo mi, on i ja i naš dvogodišnjak imamo svo vrijeme ovog svijeta.

The end
Ostali smo tako sami. Poftokali se. Popili još nešto vina. Pojeli malo grickalica. Uživali. Čekali nešto, ni sami ne znamo što. Ulazili su unutra razni Antinroijevci, nekoliko puta, jer je prostorija trebala dalje grupama, ali nas nitko nije dirao. Mi smo VIP, iako nismo. Nemam frišku, novu, markiranu suknju.

Ručak
Odlučili smo osloboditi prostoriju i otići na ručak. Ručak je bio u krasnom restoranu s najfinijim njokima na svijetu.


Dvogodišnjak se igrao okolo. Pustili smo ga da se i na podu igra. Pa neka i malo Skandinavci budemo u lijepoj Toskani.

Antinori