četvrtak, 21. ožujka 2013.

Zuni


Zuni je mjesto u San Franciscu koje morate voljeti. Čak, štoviše, mjesto je gdje ne smeta što jedni drugima virimo u tanjure obzirom na to koliko su blizu postavljeni stolovi. Mjesto je to u kojem čaša vina s nogu ima smisla, i mjesto je na kojem želite ostati zadnji, uz izlog restorana s nekoliko prijatelja s trećom buteljom vina na stolu u prepirci oko Miróa i koliko u njegovom stvaralaštvu dolazi do izražaja i njegov politički angažman. Ma zapravo, čak i da šutke promatrate u većem društvu cestu, aute, ljude... Zuni je baš onako pravo mjesto za to.
Skupio je taj restoran i 34 godine svog postojanja, ali ambijentom, menijem i mirisom, ukazuje da je vrlo svjež i moderan.
Kako znam za Zuni? Moj veliki prijatelj (iako to on još ne zna) David Lebovitz je između ostalog preporučio i taj restoran. Znam da veliki David ne može fulati. I nije...

A bilo je to našeg prvog dana u SF-u, 15tak stupnjeva u zraku, kolica, i jedna divna beba u njima, nas dvoje - odraslih, spremni srušiti sve tabue o djeci i restoranima i ne odlascima u njih zbog djece...

srijeda, 6. ožujka 2013.

Kad snovi postanu stvarnost

Negdje oko petnaeste godine živote sam donijela odluku - u svom životu bih htjela vidjeti Moskvu, Pariz i San Francisco. Kad sam 2003. bila prvi put u Moskvi, nisam niti slutila da ću vidjeti i Pariz, a kamoli neki tamo San Francisco. Godine 2008. stojim pred Eiffelovim tornjem. Prvi puta. No, nekako sam cijelo to vrijeme čuvala San Francisco za nikad. Ili kao daleku želju. Ili kao neostvareni san. Dobro je takve stvari imati. Željeti i htjeti. Zanimljivije je. Maštati i zabavljati se mišlju: kako bi bilo da sam tamo.
Godine 2013. muž, osmomjesečno dijete i ja putujemo u San Francisco... Osjećaji? Podijeljeni.

Nemojte me krivo shvatiti, to je moj san i ja si to želim isto onoliko koliko i ne. Zapravo, teško je to objasniti... Pravim se cijelim putem do SF-a da to nije moja priča, bavim se majčinstvom i planiranjem obnavljanja garderobe. Žena sam mužu cijelo vrijeme (to ne zaboravljam). Nekako sretna odlazim, ali me muči ostvarenje te moje želje. Kako tako brzo? Mislila sam da ću u 58. godini pakirati svoje kovčege i reći mužu: "Evo nas ovdje i sada. Pakiramo se i idemo u grad u koji sam odavno željela otići. Još od svoje petnaeste.." No, 58. je daleko, a ja upravo evo letim iz Pariza u grad sa spiska. 

Božić
Putujemo na Božić. Upravo to me veseli. Veseli me da ću našem sinu pričati da je njegov prvi Božić trajao točno 33 sata (osim samo 24) i da ga je proveo djelomično u zraku putujući preko Aljaske do Kalifornije (pritom kružimo njegovim prstićem po karti i informiramo se gdje je ta Aljaska). Veseli i to što smo jedinstveni i ne patimo od norme već živimo život kako možemo i kako nam se sviđa. Neki bi rekli hedonizam, a neki zaslužili su. Ja bih rekla, nažalost, samo je jedan na ovoj zemlji i proživi ga kako znaš i možeš!

Mi u San Franciscu
Prvi dan, drugi, pa i treći. Pitam se cijelo vrijeme gdje je nestao Golden Gate? Zašto ga još nisam vidjela? Jesam li zaista ovdje gdje jesam? Naime, most je taj zbog kojeg sam ja htjela otići u taj San Francisco. Kad imate petnaest godina i niste bili dalje od nekog primorskog gradića u svojoj zemlji, uz gradove vas vezuju samo i isključivo građevine. Tako sam u Moskvi htjela vidjeti svoj ljubljeni Hram na Crvenom trgu, isto kao Eiffelov toranj u Parizu. O SF-u sam tada samo znala da ima taj crveni most. Mučilo me zašto se zove Golden Gate, no, kako Google nismo poznavali, a u knjižnici su se samo posuđivali romani Sidney Sheldona, uskratila sam se za tu informaciju. 

Sudbonosna plovidba
I onda, uzimamo "turu" brodom po zaljevu, u daljini se nadzire most, opraštam se od muža i djeteta na pola sata, kažem, onako, u prolazu, idem van fotkati. Prilazimo mostu, ja još lupam fotke na fotiću... (nije da moram razvijati film i paziti na 36 snimaka i kako ću ih iskorisiti)... i... odjednom.... samo, onako... filmski - suze. Ljudi gledaju i ne gledaju, posve nevažno u tom trenutku. Ja stojim ispod mosta svojih snova... 

Tri sam želje imala sa svojih petnaest godina - vidjeti Moskvu, Pariz i San Francisco. 
Nisam znala i vjerovala da su želje ostvarive... tada se to činilo nemoguće. 



p.s. Pazite što želite, moglo bi vam se i dogoditi :)




Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...