Prije i poslije jednog putovanja

Nisam ja oduvijek toliko putovala. Moja putovanja su se počela događati, ili još bolje, ja sam stvarala prilike da otputujem. Sjećam se da smo u srednjoj školi nabrajali tko je gdje bio u inozemstvu i ja sam imala u svojoj kolekciji Trst, Nagykanizsu i Graz. Nismo mi imali doma novaca da se putuje. Ja sam bila sretna da smo i ovo vidjeli, no kod mene u razredu je bilo uvijek onih koji su još negdje bili. Dalje od Ikee i Ponte Rossa. Slali su mi uvijek razglednice, a ja sam ih čuvala. Imam ih još i danas i koristim za vježbanje akuzativa i lokativa na nastavi (Kamo ideš? i Gdje si bio?). Dobro se sjećam da sam trebala putovati u Beč s razredom. Mislim da je bila neka izložba i profesorica iz likovnog je organizirala putovanje. Vijećali smo kod kuće nekoliko dana. Ja sam govorila tati da nagovori mamu, bila sam jako pristojna tih dana, no, odluka je pala u nekom odmorištu na putu od Varaždina do Zagreba, da ja ipak ne idem. Sjećam se odmorišta. Bilo je to jedno ogavno mjesto.
Svi su ostali iz razreda otišli u Beč.

Prvo moje dalje putovanje je bilo u Rusiju. Kako sam studirala ruski, bilo je više nego potrebno da odem u tu čudesnu zemlju. Nudio se tada preko fakulteta neki aranžman koji je uključivao oba grada, mislilm na Piter i Moskvu, smještaj u obiteljima, predavanja na fakultetu i bio je zaista prihvatljiv. Doma sam prezentirala to kao putovanje na koje moram otići. Zbog jezika. Majka je bila protiv. Više zbog daleke, neistražene Rusije i straha što će se dogoditi ako odem (jer se uvijek kao nešto dogodi! uf!), nego zbog para. Ja sam ovaj put bila neumoljiva (pogotovo jer me onaj Beč još bolio) i  majka je jedan dan (više u afektu da me skine s vrata) rekla: "Ideš ako si sama zaradiš!"

I zaradila sam.

Kad je došlo vrijeme da kažem majci da zbilja idem, nije mogla vjerovati. Naravno da mi je tutnula nešto para kad se oporavila od šoka. Putovanje nije bilo kao iz snova, mada ga je svejedno takvim pamtim jer sam bila boležljiva, stalno sam padala u nesvijest od premorenosti koju sam zaradila uz novce za Rusiju. No, u mojoj kolekciji gradova su s našla još dva. Najdraža.

Prošla godina je bila nevjerojatna po pitanju putovanja. Toliko da mi je neugodno reći gdje sam sve bila (no odaje me ovaj blog, barem zadnja 4 mjeseca). Kao da nadoknađujem stalno onaj Beč. No, ljudi moji, to je odmor kakav je trebam od suludog tempa koji imam i posla koji radim. Ja ne idem van, ne trošim jer ne stižem, izlazim ujutro od kuće, dolazim navečer oko pola jedanaest. Ja živim za 3, 4 ili više dana nekog grada, daleko od Zagreba. Za kavu u nekom gradu. Za nešto novo negdje gdje je novo.

I da se vratim na onaj Beč s početka priče...

U Beču sam bila prvi put s tadašnjim dečkom (danas mužem). Mislim da ne zna za priču iz srednje škole i ogavnog odmorišta gdje sam saznala da ne idem s razredom na izlet u taj grad. Volim jaaako Beč.

U Moskvi sam prvi put (nakon 5 ili 6 puta što sam bila već u tom gradu, većinom poslovno) bila ove godine. S istim tim mužem :). I bilo je... prekrasno!