četvrtak, 11. srpnja 2013.

Peking - uvodna priča

Zašto baš Peking?

Nekoliko ljudi koje poznajem se čudilo mom odlasku u Peking. Peking u lipnju? I, uopće, zašto baš Peking? Naravno da je mjesecima prije putovanja procurila vijest o širenju ptičje gripe u Kini, a i  susjedna Sjevera Koreja je poslala nekoliko poruka - čini mi se, Amerikancima... i... sve je to trebalo imati veze s mojim odlaskom u Kinu (?)

O Kini nikad neću dovoljno napisati, i vjerujem, nikad neću pripremiti sve vas na ono što vas čeka, stoga vam svima želim jednu Kinu. Nešto ću ja napisati, nešto vi, i možda dođemo do nekih zaključaka. 
Ove svoje, podijelit ću s nekolicinom vas. Ako ćete baš dobro čitati, možda i otkrijete sočan detalj s mog putovanja... hmmmm, zaintrigirani? Ne? (*gubim publiku polako*)

O stvarima koje sam naučila

Naučila sam:
1. da postoje zemlje u kojima ne možeš disati. Toliko je zagađeno da nakon nekoliko dana, u jednom trenutku (ili u više njih), jednostavno ne poželiš udahnuti taj zrak. I ako to nosi sa sobom ono što nosi... k vragu i sve...
2. da postoje zemlje u kojima možeš disati.
3. da se moram veseliti svaki put kad vidim da je nebo plavo. Neki ljudi nemaju priliku vidjeti nebo onakvim kakvim ga mi vidimo. 
4. da se s Kinezima možeš sporazumijeti - rukama, nogama, na kineskom... 
5. da stranci mogu preživjeti u Pekingu jer je hrpa natpisa napisano, što na pinyinu, što na engleskom. 
6. da ne gledam u kuhinje kineskih restorana
7. da ne slikam krovove hramova nakon 3 dana boravka jer... jednostavno nema smisla,
8. da je taksi dosta dobra opcija. Taksi na taksimetar, ne taksi na dogovor.
9. da moram nositi lovu u nekoj torbici unutar majice jer ću tako izbjeći da mi sljedeći put netko mazne novčanik s lovom.
10. da nikad nisam dovoljno naučila o putovanjima i ponašanju na putovanjima (vidi točku 9).

Bilo je zapravo jako puno stvari koje sam zaista naučila. Jako puno događaja koji su me naučili mnogočemu i jako puno predrasuda sam prekrižila u glavi, no, ponešto sam novog i ubacila. 

Prodaje se... 
Obitelj na okupu

... jer stupanje ima smisla...

Desert

Žohari za ručak

1989. 
Ono kad ne vidiš zgradu od smoga

Snađi se, druže...

Izgubljeni u prijevodu

E, u Pekingu je baš... super? Fora? Predivno?

Kad su me pitali kako ti je bilo u Pekingu, nisam mogla odgovoriti na pitanje. Na to pitanje ne možeš odgovoriti da ti je bilo super. Nije ti bilo ni grozno. Bilo ti je čudno, čudnovato, previše i premalo, želiš ponovno onamo i nikad više, zapravo, želiš se vratiti da budeš siguran da je zaista tamo "tako" i da zaista ti ljudi žive tako kako žive. Želiš uloviti stvarnost svojim aparatom, a zapravo ju ne želiš gledati. 
Peking iz tebe izvlači osjećaje za koje nisi znao da postoje, i one dobre, i one manje dobre. Peking te i šamara. O, silno može ošamariti, kao i oženiti (posebice na svojim tržnicama). Peking luduje tvojom glavom, ne da ti da zaspiš noću, ujutro ti obavezno da novu dozu adrenalina kad prelaziš ulicu dok ideš na doručak...  

Svima nam želim jedan Peking, prije svega, da naučimo cijeniti život. Čak i ako treba u kredit za takvo putovanje, vjerujte mi, dolaskom nazad, mijenjate svoj život i pronalazite načina da otplatite taj kredit. Jer Peking vam sve to napravi. 
Dakle...
... svi u Peking!
Veš

Pranje veša

As u rukavu

Drugačiji standardi

Sve što hoda, jede se...

Udaja u Pekingu

Odjeća s pogledom na Drum Tower

Lova i kobasice

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...