srijeda, 10. prosinca 2014.

True story - Trst

Prije deset godina sam radila kao turistički vodič. Dio ljeta, ne dugo... Puno mi je ostalo od tog posla, rekla bih... Čak, usudila bih se reći da ne bi bilo ove moje današnje poslovne priče, da nije bilo tih četrdesetak dana u turizmu.


Što mi je dao taj posao u turizmu?

Pa...

  • dao mi je to ljeto priliku da živim s tri Ruskinje usred Poreča. Bez mame i tate. S dvadeset i tri, nepune, godine. I da tako učim ruski...
  • to mi je ljeto i taj posao omogućio jedno prijateljstvo koje traje još i danas. Naša se djeca zajedno igraju, a mi odrasli izmijenjujemo priče o njima i poslu i drugim životnim stvarima...
  • od tog ljeta mi je ostao i napredak u mom ruskom i dalo mi poticaj da tražim prve poslove kao profesorica tog diiiivnog jezika.
  • ostalo mi je i nekoliko podsjetnica mojih turista za koje baš ovaj čas, ako me pitate, ne znam gdje su... 
  • ostalo mi je i nešto jako vrijedno... uspomene na neke gradove...



Gradovi

Radile smo puno tada. Nehumanih 15-16 (pa i više) sati. Navečer smo imale tih pola sata uz čašu vina i priču o našim turistima iz Rusije. Bilo je lijepih priča, smiješnih katkad, a katkad i tužnih. Pila se žlahtina, a ponekad i teran. Lakše smo spavale nakon toga.


Moji Venecija i Trst

Turiste smo vodili, najčešće, po Istri, Kvarneru i na Plitvice. A utorkom je bio izlet u Zagreb. U dva sata pauze u Zagrebu bismo se obično pokazale obitelji koje su nas tada, prvo, htjele nahraniti. Jele smo dovoljno, ali premalo za napor koji smo podnosile. Linija je bila bolja nego ikad :) (hmm... žene...)
Kada su u pitanju bili izleti u Veneciju i Trst, sve smo bile više nego spremne da ga preuzmemo. Novac je tada bila ključna riječ. Ljepota gradova se nije zamijećivala.


Trst i osam Rusa

Konačno sam i ja počela voditi te izlete. Veselila sam se svakom. I svaki put.
Taj sam dan, možda je bila i srijeda(tko zna), otišla s oko sto Rusa u Trst.



Nakon redovnog programa i kratke pauze u Trstu, trebali smo krenuti katmaranom u Poreč. Međutim, tog je popodneva u mojoj grupi nedostajalo osam Rusa. Čula sam priče o tome da često "turisti" emigriraju, no, nisam imala prilike tome svjedočiti. Iako, ruku na srce, bila mi je, toga dana, sumnjiva jedna obitelj s dvoje djece, s ogromnim torbama i u debeloj odjeći, a bilo je ljeto... No, samo to... sumnjiva...

I tako nakon dva sata petljanja na carini zbog manjka turista na brodu, pustili nas na more, na put od 2 sata prema našim domovima i hotelima.
Uspjeli smo još na talijanskom tlu detektirati tko nedostaje...

... obitelj s dvoje djece je tražila sreću negdje drugdje. Činilo se...

Zašto Trst?
Emigiriali su mi kasnije turisti i u Veneciji. No, Trst mi je nekako ostao u sjećanju. Broj onih koji su se otisnuli dalje je bio značajan. A sjećanje na obitelj u debelim jaknama nije blijedjela...
Zabranili su nam (i agenciji, naravno) izlete u Trst i Veneciju. Mogle smo onamo samo i ako su naši tursti imali šengensku putovnicu. Ja nisam više putovala onamo. Poprilično sam se razboljela tih dana i lansirana sam u Zagreb...

No, Trst je ipak, unatoč svemu, ostao u lijepom sjećanju. Trstu se vraćam kad god mogu. Nekad ciljano, nekad samo usput kad idem na neku drugu destinaciju.
Trst ima kavu koju rado pijem i ima more. Volim more u Trstu.



U Trstu mi vjetar najbolje razmrsi kosu, i Trst lomi jezike stranaca koji pokušavaju izgovoriti njegovo ime na hrvatskom. Tsrt je palindrom riječi Trst i ništa ne znači, a tako bi me veselilo da znači...

Trst illy voliš illy ne... No, voliš illy u njemu...

Do Firence preko Trsta...

I kad smo putovali nedavno do Firence, stali smo u Trstu, proveli divan dan, fotografirali, pili kavu, jeli...
Ja još uvijek svaki put sjetno pomislim na obitelj u jaknama i žive li sretno... Djeca bi im imala danas oko 18 ili 20 godina i možda već imala svoju djecu.


... sve je to meni Trst...

utorak, 9. prosinca 2014.

Festival u Marradiju

Marradi 

Marradi. Tko bi rekao da ćemo se naći tamo.
Marradi. Zvuči zabavno i kao da nudi mnogo.
Marradi. Negdje u Italiji, u Toskani, negdje gdje ljudi gase svjetlo u 21:10.
Marradi. Negdje visoko u planinama, blizu daleke vreve velikoga grada. Negdje iza sedamdesetak zavoja.



Pričamo o Marradiju
Naši izleti postaju u zadnje vrijeme vrijedni pričanja. I to sasvim slučajno. Čini mi se kao da ljude zabavljaju naša putešestvija. Čini mi se kao da ona mijenjaju ritam mog i tuđeg života... pogotovo te priče koje imaju smisao da su besmislene. 





Pišemo pjesme o Marradiju
Marradi je baš taj gradić, usred šume, negdje blizu Firence o kojem bih htjela pisati. Gradić u kojem pokraj rijeke na kojoj sam leži morate, sasvim sigurno, dobiti pjesnički poriv. Isto tako poriv da pijete možete dobiti pokraj lokalnih kafića. Da pijete mnogo, ali dobro. Toskansko, crno. Do 20h. 



Ne istražujem o Marradiju
Kako smo se našli ondje? Voljela bih da vas uvučem u neku luuudu priču, ali odgovor je zapravo jednostavan. Naime, internet je moćna stvar. Katkad i lažljiva, ako ne čitate između redaka, ili ne bacite oko na nekoliko linkova prije nego se uputite nekamo.  
No, još uvijek sam jako sretna što sam lijeno odradila posao kad je u pitanju Marradi. Jer... da sam to marljivo odradila, tko zna bismo li se vozili do tamo.
I sad kad me pitate, želim li ponoviti taj... stanoviti Marradi? Kroz širok osmijeh odgovaram da. A prije nego me pitate zašto, krećem s pričom...

Kesteni u Marradiju
Marradi ima tradiciju. Festival kestena u listopadu. Svaku nedjelju. Festival za koji se lokalci spremaju, djeca štede novac za gumene ljigavce, a stanovnici susjednih gradića i većih gradova, rado dolaze na izlet.
Marradi ima tradiciju osmijeha. Iskešenih zuba i pregača. 
Marradi miriše po kestenima. Po kolačima od kestena. 
U doba Festivala, stanovnici Marradija odlaze spavati u 21:25. Marradi živi za Festival. 






Kestenovita cesta
Mi smo došli nakon duge vožnje, kroz zavojitu cestu, s velikim očekivanjima. Željeli smo probati velike kestene i mirišati po kestenima kad se vozimo nazad do Firence. Željeli smo kupiti razne domaće proizvode od kestena i pričati priču prijateljima o gradu Marradi. Kesten je riječ koje smo se držali vjerno. 



Koncert kestena
I... dobili smo sve to. Dobili smo i puno više. Dobili smo koncert kod fontane, živahne poglede ljudi s prvog kata neke zgrade u Marradiju, dobili smo atmosferu, velike i ukusne kestene, pogled na život negdje drugdje.







Grad kestena
Nismo puno tražili, no, dobili smo puno. Nismo očarani gradom. Nije to takav grad, iako... mogao bi dati neku priču i dublju od ove moje. No, Marradi je uspomena. Koju ponavljaš jednom, u listopadu i toga si svjestan. Svjestan si svega toga kad ga ostavljaš iza sebe u retrovizoru i pogled odjednom usmjeravaš naprijed. Svjestan si nekako da ostavljaš ljude da žive negdje iza sedamdesetak zavoja, u i na planini, u gradiću gdje kesteni mirišu jednom godišnje...  



Marradi je to. Nemojte googlati. Otiđite, zapamtite ga i pomirišite. 
U listopadu.


petak, 28. studenoga 2014.

Lutanje po Firenzi

"Nemamo mjesto za kavu?" - pitao je.
"Nemamo..." - rekla sam i iznenadila samu sebe odgovorom. Za ovo putovanje sam pripremila nešto posve drukčije. Umjesto popisa mjesta koja moramo vidjeti, ulica i kafića, pripremila sam crveni lak za nokte i osmijeh. Pripremila sam i cipele sa cvjetićima. Najudobnije. Zovem ih cvjetne cipele.
Nemam popis i ne znam kamo idemo. Imam taj crveni lak...  Podsjeća me na slobodno vrijeme. I na putovanja... 


Da... nemamo mjesto za kavu, i nemamo neki poseban cilj. Došli smo u Firencu disati. 
Svaka kava će biti dobra, mislim si dok hodamo gradom. Ostavljam ovaj grad drugima da stave svoj pečat... Ja ovaj put samo prolazim. U cvjetnim cipelama, iako je jesen. 


A opet... sve je tako dobro krenulo, s puno dobre energije i entuzijazma... sa željom da nam se nešto lijepo dogodi. Kad putuješ, nekako ideš po to... po to, lijepo... i pričaš kasnije o tome i sjećaš se... možda i pišeš...
Još se i sada živo sjećam vožnje kroz Italiju, zalaska sunca pred Bolonjom, izmaglice na poljima, glazbene pozadine Davea Brubreca te zvuka saksofona Joshue Redmana... 
Mi sanjamo i vozimo se. Satima već. A maleni spava... 

Polja izmiču pred nama, pale se svjetla u tuđim domovima, negdje usred tih polja, pomišljam po tisućiti put, kako bi izgledao život da baš tu živimo. Bismo li bili sretni? Bi li moji ravioli bili izvrsni, a vino koje pijemo, vrhunsko? Kako bi me ujutro muž zvao i bi li dijete plakalo na talijanskom? 
I ako... baš ako živimo negdje u blizini Firence možda, koliko često bismo odlazili u taj grad, bih li ja primijetila da se sjaji na suncu i kamo bismo odlazili na kavu?


I ako već tako sanjarim, i ako me znaju po tome, bi li itko zamjerio ako bi u tim snovima izabrala neka dva mjesta za kavu? Ta dva mjesta bi uključivala sunčan dan... I bijeg od svakodnevnice, a jedno čak i bijeg od turista. Iako ,turista i tamo ima... Mjesta su to za crveni lak, prekrižene noge i konobare s osmijehom. Mjesta s odličnom kavom, iako na jednom dajem priliku i vinu. U vrijeme ručka i umjesto ručka... 

U tim snovima, biram mjesto koje gleda na Ponte Vecchio, ima izvrsnu kavu i kolačiće. Biram to mjesto jer autići moga sina proizvode "Fijuuuu...." kad padaju s balkona tog kafića u rijeku Arno. Ljutim se i ne ljutim se. Čini se, nije namjerno...


Biram ga i zato što smo do njega došli sasvim slučajno, i to tako da smo baš tada u tom trenutku, kad smo onuda prolazili, okrenuli glavu ulijevo i zaljubili se u ono što vidimo. Izabrala sam ga i zato što nudi neke sjajne bicikle za vožnju gradom. Naravno, za svoje goste u hotelu, no, ja znam da ćemo jednom i mi doći u taj hotel pa se, eto, radujem biciklima.


I ne samo samo da rado biram mjesta s biciklima, kavom i kolačićima, mjesta koja daju najbolje kadrove, nego ja za svoj izlet, biram i mjesto koje je na karti, ali koje je privatno. Biram park. Privatan. I sve što taj park nosi sa sobom. Ne prihvaćam ne kao odgovor i vjerujem da možemo prošetati onuda. Bio privatan ili ne. Moj je san i ulazim unutra, Mjesto postoji... ucrtano je jasno na karti... u mislima ga vidim kako trči onuda. Moj sin...


"Gospodo, ako želite ući, morate to učiniti kroz hotel..." - rekao je gospodin na sjajnom talijanskom. 
Zahvaljujemo se i jurimo na prednji ulaz. Moramo vidjeti što je unutra. Kakav je to park i kakav je to hotel... i zašto ljudi ne smiju ući unutra? Što krije, pitam se...


Otvaraju se vrata hotela, koji ni sam ne može izbrojati svoje zvjezdice, neki dragi ljudi, gotovo da hodaju iznad zemlje, pomažu unijeti kolica, svi se ljubazno smiješe, gledaju u naše vrećice pune kefira i suhog voća koje mlate s obje strane kolica, upućuju nas gdje je park, gospođe se uokolo pitaju odakle te moje cvjetne cipele, skrivam usput kažiprst jer mi se lak oljuštio, i nije primjereno za ovo mjesto,  koračamo, mi stupamo, rekla bih, i ulazimo u park... sve prepreke smo prošli...





I... znam... znam da sam opet odlutala i uvela vas u neku priču u kojoj možda ima nešto istine. I znam, znam da je moja mašta jedna luda stvar, ali isto tako znam da možda možete pokušati provjeriti postoje li ova mjesta i je li kava uistinu tako dobra, te postoji li privatan park usred Firence u koji ulazite za 5 eura jer, naime, toliko košta kava ... 


Kasno je za pisanje, moje svjetlo usred toskanskog polja, ono u kamenoj kući, koje vidite kad prolazite autocestom, će se sada ugasiti i ja ću sjesti sa svojim najdražim i ispiti gutljaj toskanskog vina, dok gledamo, u daljini, svjetla, možda baš vašeg auta koji odlazi po svoju talijansku avanturu...

utorak, 18. studenoga 2014.

Moja. Firenca... (ili kako opet disati)

(Muzička podloga za post... nije pjesma na talijanskom, ali baš me prati me ovih dana. Pa evo i linka...)

Zamolila sam ga da odemo. Da odemo i samo malo stanemo. Stanemo i udahnemo. Zraka. Zraka i života. Da napunim srce i um. I fotoparat. Da ga napunim slikama koje ionako ne mogu sve zapamtiti.
Htjela sam da pobjegnemo i da uživam u sjećanju na lijepo provedena dva dana prije nego me sačeka sve što me čeka. A čeka me... I loše podnosim. Ovaj put da.,,


Otišli smo nas troje. U roku dva dana. Odabrali smo Italiju, 26 stupnjeva i Toskanu. Činila mi se dovoljno dalekom od Zagreba, od moje glave i života koji vodim.
Firenca je grad koji je na koncu raširio ruke. Bacili smo se u zagrljaj, on, mali i ja. Ja sam, čini mi se, i zaplakala. On je, dok se tako grlio s gradom, plaćao, usput, i parking, a maleni odjurio dalje...



Nismo imali plan. Imali smo sjajan pogled u očima, odmorne noge i želju. Želju da stvorimo uspomene. Bez plana...
Iako... oprostite mi što tako bezočno iskrivljujem istinu u pošloj rečenici. Jednostavno dobro je zvučala pa ju napisah... Kako utvaram da pišem pod svjetlosti svijeće i perom, izbrisati ju ne mogu pa ću jednostavno krenuti dalje, pustiti ju da stoji, podcrtati k tome i priznati da je plan ipak postojao.

Željela sam imati nekoliko fotografija i trenutaka u svom životu vezanih uz Firencu. Toskanu. Zato odosmo onamo... Jadno, i iskreno i svakakvo je ovo moje priznanje. Znam. Pa neka...

Željela sam tim putovanjem zapamtiti kako izgledaju dvojica najvažnijih u mojem životu dok šetaju tim firentinskim uličicama... Kako im stoji žuti grad uz njihove pruge...



Imala sam plan zaustaviti jedan vrtuljak na Piazzi della Repubblica. Neka stane na trenutak da se svi ukrcamo.
Uđemo... zaklopimo oči i neka nas vrti, vrtiiiiiii... da zaboravimo na trčanje, probleme, neispavane noći, da nam se vrti od vrtuljka, a ne od ludog tempa života...



U šarenom notesu je pisalo da trebam pronaći ulicu u koju može prodrijeti sunce oko 13 sati, osvijetliti baš te prozore, te ljude, tu moju ljubav prema skitanju...
Spali tu sliku, neka izgleda kao da je 40 stupnjeva bilo baš taj dan, neka gori i neka sjaji... - pisalo je nekim luđačkim rukopisom. Mojim, čini mi se.



Ponijela sam i želju da imamo i on i ja tu sličicu, taj trenutak, negdje u Firenci, negdje, nije bitno gdje...Da, izgledam sretno, mirno i odmorno. Iako nisam. Iako želim biti.
Da on bude divan kakav i jest...
Da ulovimo istu boju kosu... da zaustavimo vrijeme,.. da pokažemo da i dvogodišnjaci mogu putovati i dobro se provoditi... da budemo MI za moje mentalne slike, moj blog, njega i bake. Da i on ima uspomenu i da za točno 34 godine kaže svojoj mlađoj kćerki Ovo smo mama i ja u Firenci...






subota, 4. listopada 2014.

U Kini... na kraju svijeta

Čvrsto odlučih da ću iz svoga rječnika izaciti riječ umor. Izbacit ću ju i sa svojih satova jezika. Ne želim ju u svojem životu, dosadna je, ne privlači prijatelje i uzima dobru energiju.
Svaki put kad pomislim da bih ju mogla iskoristiti u govoru, zamijenit ću ju s rječju glupost. Pa neka ispadnem i glupa, ali umorna neću :)

Umor me neće više priječiti da pišem. Pogotovo se neće ispriječiti da podijelim sa svijetom priču o gradiću Zhujiajiao. Gradić za koji sam se pripremila, ali me dočekao nepripremljenom.


Da pogađate, u Kini smo opet... još samo malo... tko zna kada ću i opet onamo. A... znam da hoću. Ima nešto u toj zemlji što magično privlači. A ja se zakačim i ne puštam. To sam vam ja. Znaju oni koji me znaju.


Zhujiajiao pliva na vodi. Venecija reklo bi se, ali onako s kineskim štihom. Zhujiajiao uživa ogroman ugled u mojim očima. Gradić je u kojem sam shvatila ljepotu putovanja i otkrivanja mjestašaca poput njega. Iako volim gradove s visokim zgradama, i brzim ritom života, dotakne me i onaj koji je apsolutno drugačiji.



Vezu s Zhujiajiao sam započela u trgovini proizvodima od bambusa i spoznajom da nemam dovoljno novaca za sve ono što bih u tom dućanu htjela kupiti. Odnos se produbio dok sam hodala po uličicama, dok je kiša uporno htjela dokazati da je vrijeme da investiram u novi kišobran.
Nadalje se zaljubismo onako strasno i slasno, kad ugledah u tome gradiću na vodi čitav niz prekrasnih mjesta za kavu, svako uređeno na svoj način. Mjesta za donošenje banalnih odluka u životu. Mjesta za "To do liste"  narisane crtežima.




Ritam te obostrane ljubavi se nastavio još sat vremena, unutar kojih su se izmijenjivali motivi za fotografiranje, očaranost nečijim životom na drugoj strani svijeta i stalnim pogledom na tenisice kako bih bila sigurna da ja, baš ja, koračam onuda.
Ogledalo koje spazih bilo je sudbonosno i samu sebe natjerah da ostavim trag...


I onda, u jednom trenuku ... to mjesto. Mjesto za kupnju i pisanje razglednica. Mjesto koje ima stolić, olovke u boji i pogled na rijeku. Mjesto s markicama.
Ostavih 15 minuta života za odabir tri razglednice. Za moje. Zauzeh mjesto do rijeke, kod stolića s olovkama u boji i krenuh pisati:

"Dragi moj dido,
Evo pišem ti s kraja svijeta, iz grada Zhujiajiao, u Kini. Ne mogu ti ni opisati koliko je ovdje sve neobično, divno i koliko sam sretna što sam ovdje. Pričat ću ti sve kad se vratim...
Puno te voli,
Tvoja Ana"









Dido je razglednicu dobio. Tri tjedna nakon mog povratka. Bio je to još jedan znak da sam zaista bila na kraju svijeta...


četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Polja zelenog čaja - Lóngjǐng

(glazba prati i ovaj post)
Mislila sam još malo u Kinu, u Šangaj i oko njega. Da odvršim započeto. Ili da ostavim nedovršeno. U svakom slučaju započet ću... i kad ovo pišem, mislim da dovršit neću. Priča je to koja se ne bi smjela završavati...


Uvodna priča...

Postoji to jedno selo, blizu tog jednog grada. Selo koje u vodiču stoji pod slovom L. Znate, iskreno, ja bih ga stavila pod slovo O. Ne toliko što ima veze sa slovom kao takvim, već mi slovo O izgleda kao zaokužena priča. Ta moja, šangajska. Kad kažem Longjing, koji nalazim pod slovom O, onda mislim na avanturu, na kišu i zeleni čaj. Kad pogledam pod slovom O, nalazim još i na sliku polja, sliku terasa tog zelenog čaja i sliku gospodina u plavoj košulji s terasa. Kad pogledam u fusnotu, vidim sliku svojih nogu, ruku i opuštenu glavu. Piše u toj fusnoti i jedna riječ.(1)






Ne čitam uvijek fusnote, još rjeđe ih stavljam, ali ovaj tekst o tom dragom, dalekom mjestu zaslužuje da je napadnuto lijepim riječima sa svih strana.(2)

...o jednim nogama na vrhu brda...

Longjing vrijedi vidjeti.Vrijedi pogledati svoje noge koje spremno i bez straha koračaju brdima Kine i poljima zelenog čaja. Meni vrijedi svake minute provedene u toj svojoj glavi na tom mjestu. Znam točno što sam mislila tog trenutka, na tom brdašcu. Mislila sam, "kako baš ja i baš ovdje? kako je to moguće? hoću li moći dovoljno zapamtiti ovaj osjećaj i trenutak." U mislima zaboravih i na velika i mala slova. Mislila sam po prvi put da ne treba trošiti vrijeme na to... 
I sama sebe sam tapšala po leđima i govorila tiho, još uvijek drsko i s malim slovima, ovaj puta i bez sve potrebne interpunkcije: "uživaj sada"(3)



























... i priča o kući u dolini...

Teška i prepuna srca se spustih nekako s brda. Oko meni neki dragi ljudi. Vidim i u njih torba puna fusnota, pomiješana s interpunkcijom iz koje ispadaju neizgovorene rečenice. Osjećam da se razumijemo i da imamo isti cilj: kupiti zelena polja. Ipak, nakon minutu dvije, pribrasmo se opet bez riječi i shvatismo da će paketići zelenog čaja biti dovoljni. Polja neka pričekaju.
I k nama, uto, priskoči, gospođa, crvene majice, u pogledu joj i dragost i brojevi i već nas evo vodi svojoj kući. Priča na kineskom. Nismo se dali zavarati. Mi isto pjevušimo kineski u tonovima.
I ona onako, na brzinu, priprema čaj, kušamo, dogovaramo cijenu na listu papira, ispijamo i dalje, listići čaja zapinju za zube, ore se brojevi na kineskom, miješa se sreća zbog pijuckanja čaja i znanja jedne od prvih lekcija kineskog, dogovor pada, uzimamo 10 kutija čaja, gospođa crvene majice zove drugu gospođu u pomoć oko pripremanja paketića i priča se nastavlja... 
Ja nas gledam. Njih dvije i njihovu sreću u pogledu jer su obavile dobar posao. Gledam i nas...

 





















































... o kući koja miriše po zelenom čaju...

I razmišljam... još samo da netko uzme fotoaparat pa da se zabilježe ti osjećaji. Kažu da se i to može...(4) Sjetna i sretna razvlačim svoj osmijeh jer grohot bi bio neprimjeren. Željela sam samo jedno...
... neka oči sjaje na slici ...


I znam u tom trenutku da ću jednom pisati u poljima zelenog čaja, o gospođama, o jednoj u crvenoj majici i drugoj u kariranoj košulji. I znam da ću opet upasti u vrtlog svojih nepovezanih misli i izvlačiti se na fusnote koje možda i neće imati smisla. I znam... da neću moći reći sve što sam htjela jer mi se čini da je to jedinstveno mjesto na kojem sam toliko malo očekivala, a toliko mnogo dobila.

Srce je i sada puno. Prepuno. Čaj će zasigurno izliječiti. Tako kažu ...








(1) sretnost
(2) poletnost
(3) omamljenost
(4) škljoc

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...