Nazad u Toskanu - vinarija Antinori

Pisanje
Ja bih da znam pisati. Onako... da svi ostanu paf. Onako da ljudi pročitaju dalje od samog naslova.
Mislim pišem ja... ali ja baš da se riječi i ja lijepim rečenicama razumijemo.
Kad pišem, voljela bih da znam opisati trnce po tijelu, osobito one oko vrata, koji me opsjedaju kad vidim nešto što znam da će sutra postati sjećanje. Što bih tek napravila kad bih znala kako opisati okus vina, sa svim onim okusima voća i začina koji se znaju ispremiješati po jeziku i nepcu. Kako bih bila zadovoljna kad bih znala koje se riječi koriste kad želiš reći da si pripit, ali ne i pijan i kad ih izgovaraš vibriraju kao i tvoje vino u čaši kad slučajno trkneš stari klimavi stol. Ja bih danas o vinu i vinariji. Na svoj način. S puno riječi pa tko može nek čita.

Brojanje godina
Brojimo sada već dvije godine, važno je napomenuti, otkako smo se bili na mjestu o kojem pokušavam pisati već, sad već, kako se čini, hmmm.... dvije godine. Slučajno smo "piknuli" baš tu vinariju u Chianti regiji.

Mene je najviše zaintrigiralo sljedeće: "The next James Bond movie could easily have scenes from this incredible futuristic steel/wood/stone winery that was built into a hillside..."

Film, Bond, ja, on! To je to!
I beba!
Neka! I beba!

Vinarije i dvogodišnjaci nisu najveći prijatelji na svijetu, ali prema vodiču, vinarija je ogromna, ima mjesta za šetanje, neki restorančić, a turu po vinariji može, teoretski, i odspavati. Teoretski.

Antinori brend
Dolaziš podno brda u koje je ukopana vinarija. Zaštitari te puštaju jer imaš prethodno rezerviran termin (telefonski) za razgledavanje. Čeka te parking. Ogroman. Lift.
Na ulazu je 5-6 blagajni (možda i više, tko bi sad znao nakon 2 godine). Svi su uslužni. Ili nisu.
Mi imamo svo vrijeme ovog svijeta i tražimo samo vodiča na engleskom. Mi i jedan gay par iz Njemačke.
Pokušavaju nas ugurati u grupu s Talijanima i nagovaraju nas da pokušamo razumijeti talijanski. Nijemci ne žele. Mi također. Čekamo.

Vodičica/vodičkinja/kraljica
Došla je ona. Na kraju smjene. Od tada i volim kraj smjene. Kraj je smjene čudo.
Uzme nas ona pod svoje, brzo... hop, moji ste, a sad žurno, žurno! Brzinski priča na dosta dobrom engleskom, objašnjava, zastaje na minutu kad joj postavljamo pitanja, ne osmjehuje se našem preslatkom sinu (njemu se svi pak osmjehuju), ide ona, trči, doma joj gori ručak, kraj smjene, on ju čeka, 7 poruka na mobitelu, blinkaju, trči, ona trči... mi poslušni, zabavljamo se gledajući ju.
Tijekom vođenja uistinu impozantne vinarije vidjeli smo posebne prostorije za kušanje vina. Pitali smo o njima i kaže nam vodičkinja da su to VIP prostorije. Za posebne grupe, zatvorene, ostali kušaju vino u predvorju. VIP kaže. Umjesto da kaže, za vas nije. Pogotovo za vas gospođo koja suknju nosite već tri godine. Istu. (a lijepa mi je šta mogu :))

Kraljica
Žuri juri mlada dama, baca fraze na engleskom, govori o lozi Antinori obitelji, produkciji vina u brojevima, objašnjava od čega su bačve, pokazuje restoran i završava s riječima da je vrijeme za degustaciju. Mi otpjevasmo jedan okej i spustimo se do mjesta za kušače.
Gužva neka nastane, ona se uzvrpolji, traži pogledom nekog, smjena je, već znamo, samo da nas se riješi...  kad, odjednom, ničim izazvana, odluči ona da nas utrpa u onu VIP zonu. One sobice koje smo gledali. Mene u toj staroj suknji. Jednog pokakanca. Nas.

Pod staklenim zvonom
Mi i par iz Njemačke zatvoreni u ostakljenoj prostoriji. Fotkaju oni nas, mi njih, slike ispadaju loše jer je mračno, no, nitko ne mari. Lijepo nam je tu, bili VIP ili ne. Stvarno je lijepo.

Kraljica nas je smjestila i odjurila. Došla je druga. Ne zna engleski, ali obilno toči vino. Ne zna s riječima na engleskom. Ne može govoriti o sljubljivanju nečega u vinu na tom jeziku.
Žuri se i ona. Žure se Nijemci. Samo mi, on i ja i naš dvogodišnjak imamo svo vrijeme ovog svijeta.

The end
Ostali smo tako sami. Poftokali se. Popili još nešto vina. Pojeli malo grickalica. Uživali. Čekali nešto, ni sami ne znamo što. Ulazili su unutra razni Antinroijevci, nekoliko puta, jer je prostorija trebala dalje grupama, ali nas nitko nije dirao. Mi smo VIP, iako nismo. Nemam frišku, novu, markiranu suknju.

Ručak
Odlučili smo osloboditi prostoriju i otići na ručak. Ručak je bio u krasnom restoranu s najfinijim njokima na svijetu.

Dvogodišnjak se igrao okolo. Pustili smo ga da se i na podu igra. Pa neka i malo Skandinavci budemo u lijepoj Toskani.

Antinori

True story - Trst

Prije deset godina sam radila kao turistički vodič. Dio ljeta, ne dugo... Puno mi je ostalo od tog posla, rekla bih... Čak, usudila bih se reći da ne bi bilo ove moje današnje poslovne priče, da nije bilo tih četrdesetak dana u turizmu.

Što mi je dao taj posao u turizmu?

Pa...

• dao mi je to ljeto priliku da živim s tri Ruskinje usred Poreča. Bez mame i tate. S dvadeset i tri, nepune, godine. I da tako učim ruski...
• to mi je ljeto i taj posao omogućio jedno prijateljstvo koje traje još i danas. Naša se djeca zajedno igraju, a mi odrasli izmijenjujemo priče o njima i poslu i drugim životnim stvarima...
• od tog ljeta mi je ostao i napredak u mom ruskom i dalo mi poticaj da tražim prve poslove kao profesorica tog diiiivnog jezika.
• ostalo mi je i nekoliko podsjetnica mojih turista za koje baš ovaj čas, ako me pitate, ne znam gdje su... 
• ostalo mi je i nešto jako vrijedno... uspomene na neke gradove...

Gradovi

Radile smo puno tada. Nehumanih 15-16 (pa i više) sati. Navečer smo imale tih pola sata uz čašu vina i priču o našim turistima iz Rusije. Bilo je lijepih priča, smiješnih katkad, a katkad i tužnih. Pila se žlahtina, a ponekad i teran. Lakše smo spavale nakon toga.

Moji Venecija i Trst

Turiste smo vodili, najčešće, po Istri, Kvarneru i na Plitvice. A utorkom je bio izlet u Zagreb. U dva sata pauze u Zagrebu bismo se obično pokazale obitelji koje su nas tada, prvo, htjele nahraniti. Jele smo dovoljno, ali premalo za napor koji smo podnosile. Linija je bila bolja nego ikad :) (hmm... žene...)
Kada su u pitanju bili izleti u Veneciju i Trst, sve smo bile više nego spremne da ga preuzmemo. Novac je tada bila ključna riječ. Ljepota gradova se nije zamijećivala.

Trst i osam Rusa

Konačno sam i ja počela voditi te izlete. Veselila sam se svakom. I svaki put.
Taj sam dan, možda je bila i srijeda(tko zna), otišla s oko sto Rusa u Trst.

Nakon redovnog programa i kratke pauze u Trstu, trebali smo krenuti katmaranom u Poreč. Međutim, tog je popodneva u mojoj grupi nedostajalo osam Rusa. Čula sam priče o tome da često "turisti" emigriraju, no, nisam imala prilike tome svjedočiti. Iako, ruku na srce, bila mi je, toga dana, sumnjiva jedna obitelj s dvoje djece, s ogromnim torbama i u debeloj odjeći, a bilo je ljeto... No, samo to... sumnjiva...

I tako nakon dva sata petljanja na carini zbog manjka turista na brodu, pustili nas na more, na put od 2 sata prema našim domovima i hotelima.
Uspjeli smo još na talijanskom tlu detektirati tko nedostaje...

... obitelj s dvoje djece je tražila sreću negdje drugdje. Činilo se...

Zašto Trst?
Emigiriali su mi kasnije turisti i u Veneciji. No, Trst mi je nekako ostao u sjećanju. Broj onih koji su se otisnuli dalje je bio značajan. A sjećanje na obitelj u debelim jaknama nije blijedjela...
Zabranili su nam (i agenciji, naravno) izlete u Trst i Veneciju. Mogle smo onamo samo i ako su naši tursti imali šengensku putovnicu. Ja nisam više putovala onamo. Poprilično sam se razboljela tih dana i lansirana sam u Zagreb...

No, Trst je ipak, unatoč svemu, ostao u lijepom sjećanju. Trstu se vraćam kad god mogu. Nekad ciljano, nekad samo usput kad idem na neku drugu destinaciju.
Trst ima kavu koju rado pijem i ima more. Volim more u Trstu.

U Trstu mi vjetar najbolje razmrsi kosu, i Trst lomi jezike stranaca koji pokušavaju izgovoriti njegovo ime na hrvatskom. Tsrt je palindrom riječi Trst i ništa ne znači, a tako bi me veselilo da znači...

Trst illy voliš illy ne... No, voliš illy u njemu...

Do Firence preko Trsta...

I kad smo putovali nedavno do Firence, stali smo u Trstu, proveli divan dan, fotografirali, pili kavu, jeli...
Ja još uvijek svaki put sjetno pomislim na obitelj u jaknama i žive li sretno... Djeca bi im imala danas oko 18 ili 20 godina i možda već imala svoju djecu.

... sve je to meni Trst...

Moja. Firenca... (ili kako opet disati)

(Muzička podloga za post... nije pjesma na talijanskom, ali baš me prati me ovih dana. Pa evo i linka...)

Zamolila sam ga da odemo. Da odemo i samo malo stanemo. Stanemo i udahnemo. Zraka. Zraka i života. Da napunim srce i um. I fotoparat. Da ga napunim slikama koje ionako ne mogu sve zapamtiti.
Htjela sam da pobjegnemo i da uživam u sjećanju na lijepo provedena dva dana prije nego me sačeka sve što me čeka. A čeka me... I loše podnosim. Ovaj put da.,,

Otišli smo nas troje. U roku dva dana. Odabrali smo Italiju, 26 stupnjeva i Toskanu. Činila mi se dovoljno dalekom od Zagreba, od moje glave i života koji vodim.
Firenca je grad koji je na koncu raširio ruke. Bacili smo se u zagrljaj, on, mali i ja. Ja sam, čini mi se, i zaplakala. On je, dok se tako grlio s gradom, plaćao, usput, i parking, a maleni odjurio dalje...

Nismo imali plan. Imali smo sjajan pogled u očima, odmorne noge i želju. Želju da stvorimo uspomene. Bez plana...
Iako... oprostite mi što tako bezočno iskrivljujem istinu u pošloj rečenici. Jednostavno dobro je zvučala pa ju napisah... Kako utvaram da pišem pod svjetlosti svijeće i perom, izbrisati ju ne mogu pa ću jednostavno krenuti dalje, pustiti ju da stoji, podcrtati k tome i priznati da je plan ipak postojao.

Željela sam imati nekoliko fotografija i trenutaka u svom životu vezanih uz Firencu. Toskanu. Zato odosmo onamo... Jadno, i iskreno i svakakvo je ovo moje priznanje. Znam. Pa neka...

Željela sam tim putovanjem zapamtiti kako izgledaju dvojica najvažnijih u mojem životu dok šetaju tim firentinskim uličicama... Kako im stoji žuti grad uz njihove pruge...

Imala sam plan zaustaviti jedan vrtuljak na Piazzi della Repubblica. Neka stane na trenutak da se svi ukrcamo.
Uđemo... zaklopimo oči i neka nas vrti, vrtiiiiiii... da zaboravimo na trčanje, probleme, neispavane noći, da nam se vrti od vrtuljka, a ne od ludog tempa života...

U šarenom notesu je pisalo da trebam pronaći ulicu u koju može prodrijeti sunce oko 13 sati, osvijetliti baš te prozore, te ljude, tu moju ljubav prema skitanju...
Spali tu sliku, neka izgleda kao da je 40 stupnjeva bilo baš taj dan, neka gori i neka sjaji... - pisalo je nekim luđačkim rukopisom. Mojim, čini mi se.

Ponijela sam i želju da imamo i on i ja tu sličicu, taj trenutak, negdje u Firenci, negdje, nije bitno gdje...Da, izgledam sretno, mirno i odmorno. Iako nisam. Iako želim biti.
Da on bude divan kakav i jest...
Da ulovimo istu boju kosu... da zaustavimo vrijeme,.. da pokažemo da i dvogodišnjaci mogu putovati i dobro se provoditi... da budemo MI za moje mentalne slike, moj blog, njega i bake. Da i on ima uspomenu i da za točno 34 godine kaže svojoj mlađoj kćerki Ovo smo mama i ja u Firenci...