četvrtak, 9. ožujka 2017.

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko puta godišnje, otvorena srca. Ostavljali dio sebe tamo negdje gdje ne pričaju naš jezik. Gledali smo u prozore zgrada i zamišljali da tamo živimo mi. Ja bih kriomice pogledala još i dva tri druga prozora i zamislila i izmislila priče tih ljudi u tom gradu. Vječito bih se pitala kako su oni baš ovdje, u tom gradu, a ja ili mi ovdje, u svom gradu. U kojem je trenutku to odlučeno i tko je odlučio? Nisam nesretna s odlukom, samo me interesira tko je odlučio?

U zadnje vrijeme biram mjesto za kavu po broju stranih jezika ljudi koji ih govore upravo na tom mjestu. Oni me vode onamo kako želim ići i osjećam se ispunjenom. Uskoro otvaraju i novo mjesto bliže mom domu i poslu. Definitivno provjerite C O G  I  T  O. 
Ljestvica za kavu je visoko postavljena. Ne znam kako sam došla do toga. No, visoko je. Uskoro krećem i sama u samostalno spravljanje iste i igranje okusima. Bit će to moj osobni kućni hipsteraj.Obožavam se razbacivati tom rječju. Kao da imam 25. Ponovno.


Kroz ovaj post imam namjeru proputovati cijeli svijet. Ako želite, možete sa mnom. Ako ne, samo bacite oko na sličice. Danas je to isto ok.

Rado se sjećam naše zadnje kave u Beču. Tamo se ne možeš spotaknuti na prosječnost. Kod njih to ne postoji. Kod njih i ti prestaneš biti prosječan. Ide kao bonus uz kavu.



Osjećam uvijek neku sreću kad odem u Nømad u Barcelonu. Kad ga se sjetim, mogu stvarno namirisati to jutro. Mogu otići onamo i kada sam ovdje. Ludost, znam. Mogu, zaista.



Post ne može proći bez neizostavne šangajske kave pune istine. Pune sjete i sreće. Kako bih mogla izostaviti?



Čekaj, a San Francisco i Fourbarrel? Mi, klinac i ekipa sa skriptama okolo? Mjesto na kojem nisam imala štreberske naočale. Apsolutno neprihvatljivo, a opet toliko prihvatljivo.



Moment kad sam shvatila da imam odličan popis mjesta za kavu za Moskvu, nakon što sam napisala da je tamo kava očajna? Kako bih mogla zaboraviti Les i Double B? Tamo govore mojim najdražim jezikom. Nemoguće je prijeći pored toga.



I sami početak mojih priča o kavama. New York. 2010. Hipsteri prije hipstera. Vrijeme kada je slikanje kava iz ptičije perspektive bilo ludost. Moj Gregory's. Moja prva prava kava u New Yorku.


I opet na kraju posta, misija ispunjena. Otputuješ i kad nemaš za to mogućnosti. Tješiš se da nije sve u kupljenoj avionskoj karti. Ima nešto u tim uspomenama. Još ne blijede i još se mogu, malo, strpjeti da klinci malo narastu. A onda... probajte nas zaustaviti :)

Uživajte u danu! U kavi!

NOTE! Post je sponzoriran u obliku nevjerojatnih erupcija osjećaja dok je pisan.
PLEASE NOTE! Ovo je možda najskuplji post koji imam. Trebalo je proći silne kilometre da bi uopće bio napisan. A tek oporaviti se od svih tih uspomena i vratiti se u svakodnevicu nakon toga. Vrijednost je uistinu neprocjenjiva.

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...