subota, 25. prosinca 2010.

Amsterdam, Island, balkoni ... i ja

Vrijeme je darivanja. Božić. Ovog Božića nemam puno želja. Samo jednu. Želim da moj blog do veljače ima 100 followera. Šalim se. Ili ne?  :)

Već se priča da me raduju nagrade pa eto odmah stiže jedna, vidjet ćemo što će se dogoditi kad kažem da me raduju putovanja... Amsterdam? :) Oh, yeah....

Hvala Astrid York na nagradi i što misli na mene. Prema pravilima trebala bih reći 7 stvari o sebi pa krenimo redom.

1. Uglavnom me konobari mrze. Kako i ne bi kad naručim kavu s mlijekom, tj. s malo više mlijeka. Na što konobar uvijek upita: "Bijelu kavu?", a ja spremno odgovaram:"Ne, s mlijekom, samo malo više mlijeka". (?!?!)
I ja se zbunim...
Naravno na mjestima na kojima znam kakva je kava, nemam posebnih želja.

2.Volim jutra, ali se nikako ne mogu dići rano, pogotovo ne prije muža. Osim, danas, kad sam skuhala kavicu... Na Božić. Ostao je iznenađen. I ja isto :)

3. Volim balkone. Još iz doba druženja sa sestričnom kad smo napravile prefin doručak na balkonu u Valbandonu. Tada sam počela tražiti najsavršeniji balkon za doručak u svim gradovima na svijetu. Jedino se bojim da kad ću ga i imati, od umora se neću moći dignuti na doručak, a moja ne-bijela kava će se ohladiti na istom tom balkonu :(  Ne odustajem, tražim i dalje!

4. Užasno sporo čitam knjige. Mislim da je to došlo s godinama. Brže kupujem knjige, nego što čitam. Odnedavno imam pravilo da kad pročitam 4 knjige koje imam kod kuće, smijem kupiti jednu novu. Mislim da imam neki problem s knjigama. Mislim kupovinom istih.

5. Zapravo jako dobro kuham, ali ne mogu doći do izražaja od muža :) Prestala sam se i petljati, zašto da mu  kvarim veselje :) Upravo radi na svojoj Sacherici. Znam da će biti prefina!

6. Trenutno ne mogu prestati slušati CD francuske pjevačice ZAZ. Kad se zakačim, gnjavim s repeatom.

7. Imamo toliko planova da mi ne bi bilo dosta 7 života da to ostvarim. No, nekako mislim da će me za ovog života Island vidjeti...
Imam još nekih želja, ali, oprezno ću, ne smiju svi sve znati, rekla bi moja majka...  :)




Nagrade idu dalje. Ovo su pravila (na engleškom):

1. Thank the person who gave you this award.
2. Share seven facts about yourself.
3. Pay it forward to seven bloggers you adore and contact them to let them know they've been chosen.

Ja ću promovirati neke nove blogove (+ blogove koje sam nedavno otkrila) pa zato i njima nagradica:

Odoh na Božić dalje, svima svako dobro!

subota, 18. prosinca 2010.

Hrvatske kavice...

O poslu neću. Dosadna sam i sebi i svima oko sebe. Žaliti se  - nema smisla. Izbor je moj i nisam loše izabrala. Dapače, uživam 15 sati na svom poslu ;)
No, i kad radim i kad sam pod stresom, ja kao prava građanka ove zemlje nalazim vremena za kavu (tako se u nas mjeri hrvatstvo). Ostavljam posao na sat-dva i odem na kavu. Naravno da znam da je to prednost privatnog biznisa i tog se uvijek sjetim kad se u 14h izgubim s posla :) Zbunjuje me jedino što uvijek nalazim prepune kafiće.

Jesu li svi u Hrvatskoj poduzetnici? Ili jednostavno imaju dobre šefove?!

Ovih zadnjih nekoliko tjedana sam našla vremena za kave koje nisu virtualne (ispričavam se svima :) i vidjela neke drage ljude, između ostalih i svog muža kojeg nekoliko puta dnevno sretnem i kod kuće, a bome i na poslu. Nema mi ništa draže nego nazvati ga i pozvati na kavu i malo ga odvući od posla pod isprikom da ćemo raditi ili još bolje, imati sastanak. U birtiji. Kao i mnogi Hrvati. Sreća je da je on veliki kavopija i da mi nekad popusti. (hvala ti, hvala ;)))

Odvukla sam ga tako jednog kišnog dana u kafić koji je obećavao. U Parizu. Znao je da sam provjerila na nekim listama na Internetu i da je sigurno među boljim kafićima. Pripremila sam se čak i na moguću kavu od 7 eura. Pa hajde.. već smo tjedan dana u Parizu, ako smo mislili štedjeti nismo trebali niti doći. Ma, da ne ispadne ovo snobovski, ja jesam za svaki vid štednje, no kad je vani oko nule, pada kiša, puše vjetar.... idem i u minus ako treba, a i kava ne može baš toliko skupo koštati da je ne možete platiti...

Kafić Angelina (nema veze s A. Jolie - priznajte da ste pomislili) se nalazi u ulici 226 rue de Rivoli. Zgodan dio grada gdje su i mnogi dućani sa suvenirima, ali i neki dizajnerski - uglavnom dobra šoping ulica. Izvana je kafić izgledao više kao hotel i nismo zaista ništa očekivali, no ulaskom unutra, bili smo iznenenađeni veličinom, ambijentom, ali i sastavom ljudi unutra. Previše turista, a opet, što smo mogli očekivati kad smo ga našli na svim sajtovima za turiste...


Naručili smo dvije kavice, croissant i  macaronse. Cijena prava sitnica. Doživljaj - osrednji. Naime, kava je bila tanka, jedan od lošijih croissanta u Parizu - što je gotovo nemoguće, glazba je u jednom trenutku prestala svirati i nitko od zaposlenih nije primjetio, u wc-u nemaju toplu vodu i perete ruke s nevjerojatno hladnom vodom, konobari su prilično rezerirani, nose sa stole kad god im se pruži prilika, očekujete da će i vas uskoro iznijeti van i reći: Gospodo, Vaše vrijeme u ovom kafiću je isteklo. Potražite novi. Izvolite račun.  Hvala.
Iskreno, već polako puno očekujem od nekih mjesta. Ne možete imati takav ogroman kafić i tradiciju, fine slastice, reputaciju i hladnu vodu u wc-u. Mislite da pretjerujem? Možda, ali kad vam sve to lijepo zapakiraju u račun od tridesetak eura , a znate da je to i za Paris previše, malo se zamislite...   

Pišem o Angelini da vam prenesem naše, ne baš dobro iskustvo,  i da dam savjet turistima koji će nekad otići u Pariz, naći ovo mjesto i u vodičima i na Internetu pod "MUST VISIT"...a pišem i zato, da kažem, da je katkad, ipak, svejedno gdje ste... ukoliko su kraj vas ljudi s kojima želite biti...

četvrtak, 25. studenoga 2010.

New York u Parizu

Bila sam na jednom životnom putovanju kroz dnevne obaveze i rijetke kafe. Zato me nije bilo. No, putovala sam. I to se može nazvati putovanjem, zar ne? Toliko su me pritisnule dnevne obaveze da sam se i od muke razbolila, no i dalje spremno gazim. Ma kad se razbolim, kukam ja na svakom koraku (evo i ovdje), ali svejedno pičim dalje, šibam, letim... žena zmaj, što da vam drugo kažem. Kad razmišljam o tome, potpuno sam svjesna da to uopće nije pozitivna osobina. Obično ljudi koji su prodani na sve strane i nisu najbolje organizirani. Eto, to si ja i predbacujem u zadnje vrijeme. Malo se još i kažnjavam zbog toga. Samokažnjavanje i kukanje, mljac :) Kad bih imala lijepo dotjeran tjedni raspored života, mislim da bi se našlo ponešto vremena i za neke druge aktivnosti koje ne uključuju posao i firmu. No, bez obzira na moj divni Sensa planer, mobitel s odličnim planerom, Outlook, brdo kemijski u boji i neke fora bilježnice u koje mogu ispisivati neke planove (jedna od bilježnica je s Times Squerom (NY) na naslovnici), ja i dalje radim sve i svašta od jutra do mraka, bez nekog reda (opet kukanje, I know!!!)... Opet, tu sam. I baš me to veseli. Odoh po čaj (kasno je za kavu!) pa nastavljam dalje...

Uglavnom, već je prošlo dobrih dva tjedna od povratka iz Pariza, ljudi su već prestali pitati o mom putovanju, a ja sam već polako i zaboravila da imam podijeliti još nekoliko onih malih lijepih mjesta za kavu koja sam tražila po internetu kad sam bila u Parizu...
Kako je Ladurée postao vrlo poznat među blogerima, ja neću ulaziti u povijest tog prekrasnog mjesta (a bio mi je plan!) jer je dovoljan jedan klik da se informirate o njemu (povijesni klik), no voljela bih vas još danas odvesti na zgodno mjesto gdje smo ja i prijateljica ćaskale uz prefinu kavu i čokoladicu te pretresale neke životne teme.
Do kafića sam došla preko Davida. Nekako imam osjećaj kao da znam tog čovjeka jer sam toliko dobro proučila njegove savjete da mi je nekoliko puta došlo da ga nazovem i kažem: "Hej David, baš sam evo u onom kafiću koji si preporučio i mogu ti reći da..." No, David mi nije frend :((, a isto tako, mislim da bi se i ubrzo posvađali, da i jest, jer je imao nekoliko promašaja u svojim preporukama koji su ,me koštali hodanja i eurića, naravno!

Dakle ipak, spominjem ga jer na samom sajtu samog kafića i oni citiraju gospona pa hajde da se i ja pozabavim njime (barem u tri rečenice) i da mu ipak zahvalim za savjet oko kafića La Caféohèque:

The Caféohèque is considered “the best coffee spot in Paris” by David Lebovitz (“Living the sweet life in Paris”).
Kako David nije pisao slikovite zadaćnice u trećem osnovne kao cijela moja generacija (a i oni prije i poslije), ja ću ipak preuzeti dio s opisima i mirisima...

Kod kafića je zgodno što ritam čavrljanja prati odlična glazba i miris kave koja se prži vama pred očima. To definitvno podsjeća na bakino prženje kave (ovaj put je druga baka u pitanju) i nekako cijela ta priča ima neki domaći štih. Isto tako, La Caféohèque je mjesto gdje je odlično spremiti ispit ili dva ako imate sreće (i pameti) i studirate u Parizu. Kao moja prijateljica :) Valja spomenuti da je La Caféohèque mjesto gdje ćete ostaviti dečka/curu ili otići na prvi spoj s dečkom/curom (ako je prvi spoj odlazak na kavu ;), a isto tako mjesto je gdje ćete malo pobjeći od svega. (već vidim sebe kako šaljem sms sadržaja; "Nema me, u La Caféohèque-u sam, sabirem misli. Javim se poslije!" )
Ono što je bio Gregory's u NY, La Caféohèque je u Parizu. Jednostavno tko nije bio, moraaa otići.

A ulica...  ma, neću vam reći, tko će htjeti otići, snaći će se!

subota, 13. studenoga 2010.

Jesen u Parizu

Već se tjedan dana borim s ovim postom. Napisati ga ili ne napisati... Hoću li moći sve opisati u jednom dahu ili ću se boriti tjednima... No, ipak, eto me tu sam i ne odustajem! Što bude, bit će...

Pa krenimo redom kako su se stvari i razvijale. Kao prvo valja spomenuti da nakon entuzijastičnog posta iz Pariza, o maštanju, o tome da sam prava maherica kad se radi o spremanju na put, da sam svjetski putnik, da sam bli, bla, već kod odlaska u krevet shvatila da se zapravo ne znam spremati za put i da sam zaboravila najbitniju stvar na svijetu... To je kutijica za leće u koju bi pohranila svoje oči koje mi u ovom gradu trebaju. Naime, s dioptrijom koju imam je nemoguće hodati bez leća po Parizu, k tome, obzirom na moje očno stanje, nemoguće je naći prave leće za mene bilo gdje u svijetu (osim kod mojeg optičara, naravno). Nakon prvog živčanog sloma jer nema mjesta gdje mogu kupiti kutijicu za leće u ponoć, odlučila sam se za najgadniju moguću varijantu za moje oči, (usput proklinjući svoje riječi, tintom napisane na blogu nekoliko trenutaka ranije), i uzela neku plastičnu čašu u koju sam stavila samo svoju desnu leću i molila Boga da izdrži do sutra u svojoj omiljenoj tekućini za leće... Baš se znam spremiti za put! Prava sam!
No, idemo dalje....
Putovanje je obećavalo bez obzira na to što sam zaboravila i kišobran, škarice za nokte, kapu za glavu i toplu odjeću (okej, priznajem i to sam sve zaboravila!). Putovanje je obećavalo i kad smo vidjeli da u kvartu gdje smo bili smješteni nema normalnog kafića za kavu, restorana ili kakvog drugog sadržaja za nas turiste. Obećavalo je i kad sam drugi dan vidjela svoju dragu prijateljicu i provela s njom predivan jesenski dan u Parizu, na nekoliko fantastičnih mjesta za kavu (gdje smo kavu i pile) i vidjela da ovaj grad ima stvarno puno toga za dati, a prije svega ima masu kul mjesta za žensko čavrljanje (i naravno bračno čavrljanje - pišem i to u slučaju da muž virne na blog :)
No, prestalo je obećavati kad smo shvatili da će kiša neprestano padati, da je nevjerojatno skupo, da i najbolja mjesta za kavu nemaju uvijek najbolju kavu i kad su nas premjestili u sobu koja nije imala grijanje, a bome ni Interneta... (ne znam što mi je gore palo, iskreno)
Što imam za reći onda, nakon mini katastrofe? Zašto uopće napisati nešto? Možda zato što sam danas svečano odlučila da ću prestati pisati (samo još ovo da napišem) i govoriti kako mi/nam je bilo katastrofa u Parizu jer me/nas ljudi gledaju čudno, a i treba ipak dati mjesta onim lijepim i dragim trenucima koje smo tamo imali ... bilo ih je svakako.


Pariz je na svom mjestu, nije nigdje otišao, ostao je i dalje ogroman i lijep pa čak i kad je kiša. Jesen je u Parizu puna boja, kuhanog vina i kestenja. Izlozi su i dalje prekrasno uređeni, nego bilo gdje u svijetu, a i dalje svi dobri komadi odjeće drže ogromnu cijenu. Kava je u prosjeku 3 eura. Čaj 7 eura. Nose se ogromni vuneni šalovi. U modi su i dalje Chanelove torbice. Macaronsi su fantastični!

Inače, kad smo kod macaronsa, apsolutni broj jedan svih mojih mjesta za kavu u Parizu je Ladurée gdje su zadnji primjerci francuske gospode, pokoji turist, odlični i uljudni konobari, prekrasno uređen interijer, priča koja stoji iza kafića, macaronsi i vrlo dobra kava. Uz sve to jedan muž i jedna prijateljica kao najbolje moguće društvo i planiranje svih novih aktivnosti u Parizu.

Ladurée, i to na ulici Royal, obećava odlično provedeno vrijeme...


utorak, 2. studenoga 2010.

Kad maštaš i najgori hostel izgleda kao hotel s 5*...

Osjećam se već pomalo kao svjetski putnik. Znam se spremiti za put za trenutak, samo nikako nemam vremena za taj trenutak i uvijek to radim u zadnji čas. Nakon već nekoliko putovanja na kojima sam bila, znam i kako spremiti kofer, što ponijeti, bez čega se ne da živjeti na putovanju i koliko mjesta treba ostaviti za nove krpice i knjige. Dobar je to osjećaj! Ne može mi se dogoditi da zaboravim pidžamu ili aceton i već na nekoliko zadnjih putovanja dolazim sa svime što mi treba.

Pariz je svojedobno bio na listi mojih MUST VISIT destinacija, životni san. Jednom kad se popnem na Eiffelov toranj, moji snovi će biti ispunjeni, mislila sam do te 2007.godine kad sam se jedva popela na prvi kat Eiffelovog tornja od straha i još teže se spustila nazad. Vrh samog tornja ostavljam za neke druge turiste... ja ću samo sanjati kako je biti gore. Visoko gore! ...

U Parizu mi je tada bilo lijepo i uživala sam, bez obzira na događaj s tornjem. Kako tada nisam bila u paru već s većom skupinom ljudi, radovala sam se da ću u P. otići jednog dana s dečkom/mužem i da će to biti čaroban trenutak. Godine 2009. sam otišla u P. u paru i bilo je sjajno. Posve drugačije, nimalo dosadno, vrlo, vrlo zabavno. Istraživali smo grad, bili na malim mjestima s finom kavom i odličnim desertima, imala sam istu sivu vesticu koju imam i danas u koferu i sve je bilo onako kako treba biti.

Danas, već pred kraj ove nevjerojatne 2010., opet smo stigli u Pariz (isti par kao i 2009. + novi fejsbuk status). Turbulencije u avionu su me sjetile da sam sretna što živim i da trebam uživati u svakom trenutku i zato sam postavila cilj da me Pariz po treći put opet mora ostaviti bez daha (ali ne od penjanja na E-toranj), već zbilja mi ponuditi nešto drugo u ovih 10 dana koliko ostajem...

Teško se bilo ne prepustiti kišnom i cmoljavom vremenu kakvo je danas te lošem raspoloženju zbog očajnog hostela u kojem se nalazimo (čist je doduše!), no zadatak je jasan - naći prekrasna mjesta za kavu i druženje... i uživati!

P.S. Već stavljam stranice u Favorites i sutra idem na kavu u neki od kafića koje preporučuju na njima za sve nas :)
http://www.davidlebovitz.com/2008/07/where-to-find-a-good-cup-of-coff/
http://www.a-night-in-paris.com/what-to-drink-in-paris/paris-coffee.html
http://www.qype.co.uk/fr101-paris/categories/332-cafes-and-coffee-shops-in-paris
http://www.benscafeblog.com/
P.S.S. Upravo su pokucali na vrata naše sobe i ponudili jagode i šampanjac. Poklon dobrodošlice hotela s 5*. Kako ja volim jagode! :)))

*maštam i dalje, nikome ne škodi ;)*

subota, 30. listopada 2010.

Frizeri, djeca, Pariz...i ja

Vrijeme je za novu kavicu i radujem joj se cijeli dan. Umirem od želje da nešto napišem o frizerki kod koje sam jučer bila. To je sto i prva frizerka kod koje sam došla. Inače, imam neki problem s frizerkama i frizerskim salonima. Ne volim postati njihova stalna mušterija. Čim se to počne događati ja mijenjam frizera. Ne volim kad sve znaju o meni i kad postajemo neki površni prijatelji dokle god znam da mi ti isti ljudi peru kosu i masiraju vlasište. Shvatila sam da se ti frizeri prestanu truditi kad sam u njihovim rukama prečesto jer kao sad sam stalna mušterija pa neka se ne trudim kad mi nekad ne stave regenator na kosu jer imaju gužvu, a znaju da ću ionako opet doći u srijedu. Ja tada mijenjam frizera. Ne pričam ništa loše o njima, samo bježim. U mom poslu su svi ljudi bitni. Uvijek. To me naravno košta vremena i živaca, ali zadovoljna legnem spavati i takvom se budim.
Jučerašnji dan je bio vrlo buran, puno posla i još sam k tome navečer trebala biti na jednom rođendanu. Dok su moje prijateljice sve odreda glancale svoje štikle i frizera obavile u neko pristojno doba bez stresa, ja sam iza 19 sati, u petak, trčeći tražila frizera jer nisam imala snage oprati sama kosu i isfenirati ju (čitaj sat i pol ju ravnati). Moj trenutni stalni frizer me odbio jer je u gužvi (!?), a ženskice u kvartu su mi postale preodbojne. Znaju čak i gdje živim jer je stan preko puta salona, a vidjele su me jednom i na balkonu. Znak da se ne pojavim više. Kažem vam, imam zbilja ogroman problem s frizerima.
Ulazeći u frizerski salon zadihana pitam gospodičnu ima li vremena za jednu frizuru, na što će ona, samo uđite baš nemam što za raditi (?!). Krene ona s pranjem kose kadli počne o vremenu danas i o tome kako je strašno postalo hladno te da mrzi ovo doba godine. Mislim si ja u sebi, draga moja, sa šezdeset ćeš željeti vratiti vrijeme i proživjeti sretno sva godišnja doba, samo da ti je opet dvajst i nećeš ništa mrziti, no, umjesto toga kažem nešto u stilu, da, da, baš je hladno...
Naš razgovor je išao u standardnom ritmu kod frizera:
"Jel prečvrsto?"
"Nije" 
"Ako je prečvrsto Vi samo recite"
"OK"
"Jel voda prevruća"
"Nije" - kažem.
"Ako je prevruća Vi samo recite"
"Hoću"

Završi ona brzo s pranjem, lijepo mi bila izmasirala vlasište, šamponiranja koliko treba, dala mi trach novine i krenusno u avanturu. Ona u avanturu mog ravnanja kose, a ja u trach avanturu. No, dvije minute kasnije, krene ona nekako spontano o raznim temama, ja se uključim, ona potakne još nekoliko dobrih tema i tako se nađemo ona i ja usred razgovora o ginekolzima, ženama i njihovim potrebama, njezinom spontanom pobačaju (UF!), djetetu koje ima, o mom nemanju djeteta i malo pomalo krene ona nekako s pitanjima o mojim putovanjima. Uf, nije mogla bolje. S 10 kn što sam mislila ostaviti kao napojnicu, dižem na 15 kn.
I tako se ja raspričala o putovanju u Ameriku gdje sam bila s mužem (o Chicagu i New Yorku), kombinirala sam i s pričom o ljetu u Barci sa svojom prijateljicom i još se usto pohvalim kako idem u Pariz za koji dan te kako se želim pripremiti za isto. Naći neka mala mjesta gdje ću uživati s mužem na kavici.
  
Sluša ona mene vrlo pažljivo, lijepo neko stvorenje, gleda i govori kako je i ona oduvijek htjela putovati, no čini joj se nakon svega što smo si ispričale da mojoj priči nešto nedostaje. Govori ona dalje, Vi puno radite, puno putujete, sretni ste, doduše, dosta umorni, ali sretni, sve ide u dobro smjeru, no ne mislite li da bi bilo najbolje da ostanete trudni i imate dijete?

BUM! BUM!
To je nešto što je njoj uljepšalo život, nešto za što živi, što je dalo smisao svemu. Nastavlja ona dalje, vrijeme je da darujem djetetu dio svog života, uživati i dalje mogu... no, vrijeme je, tridesete su tu.
Tik-tak, tik-tak!
Govori ona i dalje, kad ćete imati dijete, jednostavno će se i Vaša putovanja prorijediti jer ćete svom djetetu htjeti pružiti komfor i neće Vam padati na pamet putovati po cijelom svijetu. Pričala je ona i dalje, i zbilja ne znam u kojem trenutku sam se isključila i počela razmišljati o tome, kako je zapravo bespredmetno voditi ovakav razgovor. Žena je u uvjerenju da sam karijeristica koja ne želi imati djecu, moja putovanja vidi kao moje ego tripove, misli da je to što mi je trideseta na vratima razlog da već moram imati minimalno jedno dijete, a o drugom već razmišljati... i što sam mogla reći? Da, da, mi radimo na djetetu ili ne, sada nije vrijeme, moram još vidjeti Amsterdam i Rejkjavik...
Sve to zajedno mi je bilo i simpatično i naporno... Da rezimiram... 
Djevojče je bilo vrlo drago, imalo je svojh 27 godina, sina od 3 godine, muža i užasno želi još jedno dijete. Salon neće otvoriti jer je sama sebi rekla kako neće u sljedeću trudnoću ući kao nečiji šef. Pored svega valja spomenuti da joj je frizura odlična. Mrzi ovo godišnje doba.
S druge strane, s već dobrim naznakama nikad bolje frizure, ja, koja imam svojih 29 godina, muža, 15 sati dnevnog rada i svoju firmu, zadovoljne klijente, dosta dobre prijatelje i predstojeći put u Pariz.

Ne znam je li me taj razgovor trebao natjerati da izađem iz salona i imam grižnju savjest, počnem intenzivno raditi na djeci i zaboravim na sitne stvari koje me raduju (kako je to u jednom trenutku i ispalo)... Ne znam.
Znam samo da djecu volim, nije nikakav problem da mi se dijete dogodi, no kad svakog dana čujem da bih obzirom na svoj način života i godine bilo bolje da imam već jedno dijete, jednostavno mi dođe da odem u taj Pariz i tamo ostanem zauvijek. Kartu već imam, a i znam jedno super mjesto za kavu i čaj. Za novi početak više nego dovoljno...

Hoću li opet otići kod iste frizerke? Možda i odem, svakom treba dati drugu priliku :)

utorak, 26. listopada 2010.

Otvaram firmu i u New Yorku - nije reklama :)

Danas sam službeno izgubila svoje utorke i četvrtke. Naime, kada sam konačno organizirala svoj život da konačno radim oko 12 sati dnevno (vjerujte mi to je sitnica za mene) i da utorkom i četvrtkom idem na jogu koju sam platila 269 kn na Kolektivi te da s vremena na vrijeme odem na kavu s prijateljima, dočekao me posao ovih dana i sjeo mi ko budali šamar. Minimalno sam se hiljadu puta prisiljavala ne misliti o tome što sam mogla raditi danas navečer i što bih mogla raditi ostalih tri mjeseca utorkom i četvrtkom. Srećom da nemam TV doma jer bih sad razmišljala i o tome koje serije propuštam. To bi me ubilo!
S druge strane, uživala sam danas na po poslu i ostajući duže nego inače, no shvaćam da nije rješenje ubijati se od posla što ja vrlo, vrlo, uspješno radim. Možda ne bi bilo loše otvoriti firmu "Ubijanje od posla" za sve lijene guze i natjerati ih da provedu jedan dan sa mnom. Prvi sat gratis, drugi sat 50% popusta, a treći sat od sreće plaća poslodavac svojoj lijenoj guzi jer napreduje. To bi onda značilo da vodim još jednu firmu. Dakle sve zajedno dvije.
Samo??? Dajte još, ja mogu još.... 
Danas sam u fazi kada mislim da se moje The putovanje zbog kojeg sam nekako i krenula u ovu blog-avanturu zbilo prije sto godina. Točno sam znala da će mi jednog dana biti žao što si to želim, no jednom dok smo čekali metro, ja sam na glas rekla da želim kući. Pogledala sam si nebodere u daljini i mislila, ok, sve sam vidjela, ajmo, brate, baš mi se ide. Koferi su puni, kupili smo što smo mislili, nisam mogla po stoti put gledati onu "268 $" torbu, koju neću kupiti, jer kod mene pali da se očito dva puta živi (a ne jednom)... Joooooj, samo je trebalo krenuti konačno iz tog grada...

... kako mi je sad žao....

Budući da je takav dan, kakav jest, i budući da ću se teško ovih dana sastati s vremenom da popijem neku kavu u dobrom društvu, najbolje je da pišem o najboljem mjestu u New Yorku za kavicu... Mjesto na kojem najviše nisam ništa radila (kako godi napisati takvu jednu očajnu konstrukciju)...
...sjećam se samo da sam buljila u prolaznike, fotkala ih, razmišljala o njihovim pričama, jednostavno, pustila sam da me ponese.

U Gregory's cafeu rade dvojica odlično raspoloženih Amerikanca koji su bili očito vrlo sretni što smo popili nekoliko kava koje smo pohvalili da su jako dobre. Kafić je zapravo na 551 7th Avenue, a kako smo došli ne pitajte.
Naravno, imali smo plan (hellou!!! valjda me već malo poznajete)  i naravno da sam se prije informirala na yelp listi. Tada je kafić bio na nekakvom 9. mjestu. Mjesto je vrlo uredno i čisto, a naravno ima/ i imalo je besplatan Wi-Fi te valja spomenuti, ogroman prozor :)

Tog bezbrižnog nedjeljnog popodneva, zbog tog ogromnog prozora, uhvatila sam trenutak života nekih nepoznatih ljudi (možda bi im bilo drago da znaju) i razmišljala o tome kako su proveli svoj život...

Slika 1. Razgovor za posao








Slika 2. Hoće li skočiti?








Slika 3. Mama ima slobodno poslije podne








Slika 4. Još samo ovaj put, mama!








Kako sam zapravo bila sretna u takvom besposličarenju... Prekrasno, čak osjećam taj trenutak...

Pitanje je samo kad ću se sljedeći put sastati s vremenom da porazmislim kakav život vode nepoznati ljudi oko mene? Mogla bih još i svima urediti živote. Možda da opet još jednu firmu otvorim... Treću...
Sjedište može biti u New Yorku na Sedmoj Aveniji oko broja 500 da stignem oko 6 ujutro na kavu do Gregoryja....PRODANO!


subota, 23. listopada 2010.

Dan koji miriše na prošlost...

Danas se New York događa nekome drugom. Ja više nisam dio njegove priče , iako već tjedan dana pokušavam oživjeti sva svoja sjećanja na taj grad i pokloniti ih virtualnom svijetu. Danas sam shvatila da sam već neko duže vrijeme prestala živjeti po njujorškom vremenu i brojati vremensku razliku...Jet Lag se događa nekom drugome, u nekom drugom gradu, a u New Yorku netko drugi hoda Petom avenijom...
Shvatila sam i da nema više dva mjeseca do mog putovanja u New York jer je srpanj već prošao.
Uglavnom, da skratim, shvatila sam kako sve prebrzo prolazi...

Na New York me danas podsjetilo jedno mjesto koje, barem mislim, ne zna puno ljudi u gradu. Zadnji put sam tamo bila prije točno 6 godina s jednom prijateljicom s kojom više nisam u kontaktu. Prvo što mi je pokazala jest putokaz koji stoji ispred kafića i koji označava kilometražu do pojedinih gradova u svijetu. Početna točka je Jazzcafe. Kafić daje dobru poruku - ovo je mjesto od kojeg sve kreće...

Jazzcafe ima svojih petnaestak kvadrata i možda12-14 sjedaćih mjesta unutar kafića. Moram priznati da sam danas i prvi put bila unutar kafića. Prije sam uvijek sjedila na terasi.
Nakon teškog dana i tjedna, lagana muzika koja je svirala u kafiću je bila više nego zadovoljavajuća. Gosti kafića su bili onakvi kakvim trebaju biti. Dakle, ukratko o njima. Pokraj nas se svađao tridesetogodišnji sin s majkom, tražeći ju vrlo bahato 1000 eura i optužujući ju, ukratko, za svoje loše djetinjstvo, dok je ona pokušavala biti oštra i učila ga o vrijednostima u životu (u tridesetoj, ha ha!!!!)... no, na kraju (a kraj nisam dočekala), vjerujem da će mu ipak dati te pare. Majke i sinovi, to je priča za sebe :), a o kćerkama i majkama, ipak neki drugi put ;)
S druge strane je bio jedan par koji nije prozborio ni riječi. On je radio na svom laptopu, dok je ona mirno pušila i gledala kroz prozor.
Mi smo bili par koji je turbulentno prelazio s teme u temu dok se nismo dokopali interneta na našim mobitelima i zadubili se u svijet koji nas uvijek rado dočeka. Kafić naime ima Wi-Fi. Plus ogromni!

Zašto onda današnji dan neodoljivo podsjeća na New York? I zašto sam ga se uopće sjetila i danas. Opet. U Jazzcafeu...
Mislim da će biti sve jasno kad kažem da se u jednom trenutku ispred mene ukazala ova slika:


Iskreno, nisam mogla skinuti pogled s nje. Uslikala sam ju i mobitelom, misleći da ju neću naći na Internetu, što je danas nemoguće. No, ipak. Za svaki slučaj.
Lijevo od te slike, bila je ova slika:



Malo iznad fotografija, tiktakalo je njujorško vrijeme. Bilo je 9:45h ujutro. Vrijeme za kavu i za početak dana. U Zagrebu je u to vrijeme tiktakalo 15:45h. Vrijeme koje najbrže prođe i najmanje ima smisla u subotu. Kada sam se bolje osvrnula po kafiću,  fotografije koje su bile posvuda, simpatično su me vratile na pojedina mjesta u gradu za koja mislim da sam vidjela. Jazzcafe mi je pokazao da postoje dva fotografa, Mario de Biasi i Andreas Feininger, za koje nisam ranije čula, i čiji radovi su fantastični, a google me naučio tko su oni.

Sve je nekako bilo u znaku New Yorka, mog nevjerojatnog putovanja, kojeg postajem svjesna zadnjih nekoliko dana.

Ne želim biti previše nostalgična, no, danas bih zbilja voljela biti opet u tom gradu. Može i na lošoj kavi. Ne smeta... Ako ništa drugo, sada bih imala još šest sati više, u ovu jesensku subotu i možda bih stigla zaustaviti vrijeme dobrom fotografijom koju bi netko jednom objesio u svom kafiću...

I da... baš sada, NY se događa nekome drugom...

  



utorak, 19. listopada 2010.

Alice i ja na čaju kod bake...

Već nekoliko dana s nestrpljenjem iščekujem trenutak kada ću sjesti u svoju omiljenu zelenu sobu, u večernje sate, uz zvukove radija i uz jako malu mogućnost da mobitel zazvoni. To je upravo ovaj trenutak. Sada. Za ovu priču je jedino bitno da ju pišem uz omiljeni čaj (Nana Mint - nimalo fancy) u omiljenijoj šalici za kavu stanovitog dizajnera Guya http://www.guydegrenne.fr/index.php (vrlo fancy, kaže Internet)...



Čini mi se da je dan bio vrlo sličan današnjem, neka kišica, koja zapravo nije jaka, no uporno kvari frizuru. Savršen dan da čovjek nađe neko mirno mjesto, provodi društvo uz dobru knjigu ili novine, šalicu toplog čaja i kolačić. Zagreb i nije prepun takvih mjesta. Ukoliko ih i ima, ili su postala previše modna i stolovi se trebaju rezervirati unaprijed, ili je u njima zadimljeno... Kako god bilo da bilo, od toliko kafića, Zagreb nema mjesto gdje se možeš sakriti, biti sam, a da nisi kod kuće. New York, čini se, ima.

New York je toga dana bio mjesto u kojem mi se nije dalo boraviti. Kad si 10 dana u Americi, imaš mogućnost izabrati tijek dana, isplanirati kamo ćeš otići, što raditi, a ti si lijen i ne želiš se pokrenuti, jednostavno počneš razmišljati da je možda ipak vrijeme da dođeš kući. Kao da je danas bilo, sjećam se da sam spavala do 13h i zbog toga imala grižnju savjest.
Kad imaš grižnju savjest što spavaš dugo na godišnjem, ponavljam, možda je ipak vrijeme doći kući?!
Još k tome, bio je ponedjeljak.
Sjećam se da sam nerado izašla na ulicu. Jedino što mi se sviđalo jest prošetati nove gumene čizmice. Mislim da sam kišu i prizvala samo da bi ih obula taj dan.
Plan je bio otići u Guggenheim. Obavili smo ga brzinski, čak smo ranije stigli obaviti i neki ručak u talijanskom restoranu (najlošiji mogući izbor) i doveli situaciju u istom do ruba incidenta... Nitko se nije osjećao dobro. Niti oni u restoranu, niti mi...a zapravo i njih i nas nije bilo briga za onog drugog. Uglavnom da skratim....očajan početak dana koji je već bio na pola.
Lexington Avenue od 88. do 66. ulice mi je ostao samo u magli. Razgovor koji smo vodili prolazeći dvadeset i dvije ulice ne pamtim. Pamtim samo kad sam ugledala mjesto koje je obećavalo malo mira.

Alice's Tea Cup. 156 East 64th Street. http://www.alicesteacup.com/chapter2/ 

Bilo je to mjesto koje je podsjećalo na prošla vremena. Vremena koja sam provodila kod bake. Ne znam je li zbog čaja, lustera ili kolača, ali to je bilo to. Prvo mjesto u New Yorku koje je zaustavilo vrijeme. Prvo mjesto na kojem sam se istinski odmorila, popila izvrstan čaj: (Herbal Detox Blend - Alfalfa, dandelion, nettle bush, plantain, red clover and mint. $ 4.69/oz.) i pojela jaaako finu tortu. I da... prvo mjesto o kojem nismo prestajali pričati cijelu večer. Također, priznajem, bilo je to prvo mjesto na kojem sam čak uslikala i WC.

Alice's Tea Cup kafić-čajana-restoran zapravo ima vrlo, vrlo dobre kritike na svim sajtovima. To izgleda otprilike ovako:

I am in love with this place

This place is my absolute favorite in the neighborhood

Yes, this place is as girly as it gets...This place is absolutely charming, both staff and service seem to have taken a detour from the NYC norm of dour and sour expression(s).

I fell in love with a tea here
Sviđalo mi se čitati kritike u kojima piše da su ljudi zapravo istraživali o tom mjestu prije nego su došli. Neki su čak čekali u redu za brunch i ručak. Bilo je i onih koji su imali prilike biti u vrijeme kada je konobarica imala hormonalni disbalans. Drugi su čuli od svojih prijatelja da je to idealno mjesto za izaći s obitelji ili prijateljicom. Većina se složila da je to apsolutno predivno mjesto kamo treba svakako barem jednom doći.

A ja... ja nisam ništa znala o tom mjestu, naišla sam na njega sasvim slučajno i kasnije (danas) saznala da je to mjesto za koje SVI znaju. 

A ja... kao da sam bila kod bake doma, pila iz starinskih šalica, točila čaj iz čajnika s macom na vrhu, jela tortu i gledala u božićne kuglice na lusteru koje su podsjećale na kuglice koje je baka svake godine imala na svom boru. I još... nisam bila sama, što je bilo još ljepše...


Nakon tog dana, znala sam sigurno da ću sigurno opet doći... (virtualno se isto računa, zar ne?)


nedjelja, 17. listopada 2010.

Moja mama je vidjela više muzeja od tvoje mame...

Baš me sinoć prijateljica pitala što smo sve vidjeli u New Yorku....hmmmm.... znajući da se radi o prijateljici koja neće cijeniti naše istraživanje grada na način na koji smo to činili, počela sam s muzejima koje smo vidjeli i zgradama na koje smo se popeli... Zaustavila me nakon mog nabrajanja, ne tako značajnih mjesta (ukoliko ih niste vidjeli) i upitala je samo: "A jeste li vas dvoje bili u Metropolitanu?"... rekla sam da nismo i gotovo sam spustila pogled posramljeno... Ma, čekaj malo... postajem li ja više vrijedna jer sam bila u svim muzejima koji su u top 10 muzeja u New Yorku?! I što njoj znači taj muzej kojeg nikad nije vidjela, a vjerojatno ga nije ni virtualno posjetila?!

Zapravo me malkice naljutila (ne ljutim se ja lako, samo se razočaram, što je po meni još gore)... Osim toga, u muzeje ne odlazim samo da bih rekla da sam bila. Volim se posvetiti muzeju, saznati nešto novo, popiti dobru kavu (muzeji ju obično imaju, kao i vrlo simpatične kafiće)...No, o gradu zbilja možete puuuno saznati ako šetate i zavirujete u neka mala mjesta, ali to se nadam da svi ionako već znaju. S druge strane, pitala bih ja svoju prijateljicu, u kojim si muzejima bila u Zagrebu (kad se već tako razbacujemo muzejima)? U svom gradu? Ja sama se ne mogu previše pohvaliti, mada odlazim u muzeje sigurno više nego većina moje generacije, ali isto tako ne mjerim ljude po muzejima koje su vidjeli...

I kako je razgovor tekao usiljeno, sama sam osjetila da moram napraviti potez zbog kojeg ću se poslije osjećati jako dobro i u svojim očima ću ostati onakva kakva jesam i kakvu me znaju svi oni koji me trebaju znati... rekla sam onako usput, već zaključujući temu New Yorka i muzeja... "znaš u Guggenheimu imaju odličan kafić i kavu." To mi je bilo super! Vrh! (imaju još štošta drugog, bila je izložba Kandinskog tog dana, manje razumljiva izložba Chaos and Classicism: Art in France, Italy, and Germany, 1918–1936 , a valja spomenuti da muzej izgleda stvarno nevjerojatno....)

Volim kad plitki razgovori ostanu plitki do kraja... Jedino mi je bilo žao što nisam rekla da ima i odličan kolač koji je koštao 3,5 $ (bez poreza)...

subota, 16. listopada 2010.

Njujorške kronike 1.

Pomalo mi je bilo neugodno kad bi me ljudi pitali zašto me nema sljedeća dva tjedna. Mislim, tko još ide u Ameriku u vrijeme krize (mojih nekoliko prijatelja, poznanika, ljudi s posla - htjela sam izreći u svoju obranu...), no meni je nekako bilo neugodno. Mislim da sam se čak prvih dana sramila pomisli da sam u New Yorku i htjela sam to zataškati, dok se u jednom trenu nisam raspametila i počela postati svoje slike gdje god sam stigla + nekima sam poslala i na mail. Nije stvar da sam bila oduševljena New Yorkom, već je stvar bila u tome da sam u New Yorku. Osjećaj je bio skoro ravan onome kao kad stanari Big Brothera misle da su ušli u televizor, no ja sam imala osjećaj kao da sam ušla u film, kojem sam sama scenarist. Ima li što bolje?!
O New Yorku je već sve rečeno/napisano za nas turiste, no, opet koliko god se pripremala prije putovanja, nisam mogla biti dovoljno ne pripremljena kad sam se tamo našla. Nisam znala trebam li otići kupovati (jer kao sve je jeftino i sviiiii su rekli da se trebam vratiti s jednim koferom više. MINIMALNO!), ili pogledati muzeje (jer kao ljudi će me pitati jesam li bila u Guggenheimu) ili pak pogledati predstavu na Broadwayu... Nakon dva dana preispitivanja što želim ja i što žele ljudi oko mene za mene, sam odlučila da uživam, šetam, razgledavam...i da nađem najbolja mjesta za kavu.
Vrlo je zanimljivo kako vam ljudi kažu sve detalje o gradu kad ih pitate, a ne znaju vam reći gdje da popijete dobru kavu. Starbucks kao prijedlog ne prihvaćam. Kave ne pijem na litre. Bar ne ja.
Od mene uvijek možete saznati u kojem gradu je super mjesto za popiti kavu i zašto je super (ili zašto nije super i zašto je bolje otići negdje drugdje).
Moram priznati da sam si dala truda naći kafiće u kvartovima u kojima smo se muž i ja nalazili taj dan. Muž vooooli također dobru kavu i lijepa mjesta. I da... bio je i muž sa mnom :)
Lista koja vam pomaže da nađete super, uber, mega dobre kafiće po kvartovima je na stranici http://www.yelp.com/manhattan. Skužila sam da nama Europljanima (kako to dobro zvuči ?!) odgovaraju mjesta koja su na 8., 9. i 10. mjestu možda zato jer su na prvih nekoliko mjesta samo kafići s coffee to go. Nemojte me krivo shvatiti, ja nemam ništa protiv litrenki u plastičnoj čaši koju furate po gradu i žurite s nekog kraja grada na drugi, BUT to nisam ja. I tako, krenusmo put Greenwich Villagea do kafića Joe The Art of Coffee koji je kako vidim već pao na 16. mjesto http://www.yelp.com/biz/joe-the-art-of-coffee-new-york-3#query:cafe tada je bio na sigurnom 9.mjestu.


Iskreno, nije ni čudo. Iako nije loše uređen kafić, u odličnoj četvrti, ekipa koja se skuplja je jaaaako kul, kava s mlijekom izgleda jako lijepo, ugodno je, no okus kave (nisam neki znalac, samo znam što mi je fino, a što nije) nije najbolji. Zašto spominjem Joe kafić onda? Jer je to bio najbolji pokušaj kave poslije tri dana boravka u NY.

I... zato što sam pisala svoje prve stranice dnevnika u tom kafiću o boravku u NY, a i zato što je poslije te kave bio nevjerojatan dan koji smo proveli u NY. Šetnja po Greenwich Villageu, Sohu i Tribeci je nešto što morate napraviti kad ste tamo + subotom je simpatičan sajam (nešto kao nedjeljom na Britancu) u ulici Charles.


Zapravo, kad sam se i vratila u Zg, pomislila sam kako mi je žao što nisam za vrijeme našeg putovanja prošetala bar još jednom tim kvartovima. Trebam li spomenuti da se tuda "muvala" stanovita Carrie iz Sex i Grada?! :) Curama dosta. Dečkima možda valja spomenuti da ima i Appleov dućančić na dva kata u blizini. Surfanje na Internetu po njihovim kompovima džabe! Pipanje, diranje svega što možete zamisliti, a Apple je već izmislio - isto džabe. Svi sretni ;)

Dan treći završio.




Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...