nedjelja, 27. studenoga 2011.

Jurmala, Riga, Amplua i trudna žena :)

Kamo danas da otputujem? Naime, imam više mogućnosti, no, niti jedna ne uključuje dobru kavu. Nećete zamjeriti, nadam se?
Idemo malo u Latviju. Danas se tako osjećam. Kad sam vidjela mogućnost da se prijavim za jednu stipendiju u Latviji i bila sam oduševljena. U Latviji ću se baviti svojim najdražim jezikom. Hmmmm.... odlično! Trebalo je još samo dobiti tu stipendiju. Istu sam pisala dva dana do isteka roka, no, znala sam da ću ju dobiti. Inače, kad nešto tako jako želite, i ne sumnjate, znajte da ste na pravom putu, i da ćete isto dobiti. Četrdesetak dana kasnije su mi javli da sam stipendiju dobila (bila sam tada u (Bom)Bonnu) i tu vijest sam dočekala raširenih ruku jer, kao što se možete i sjetiti, nekoliko dana prije su mi ukrali laptop u Amsterdamu pa je trebalo nešto da me utješi.
Putovanje je trebalo biti u listopadu. U kolovozu sam saznala da sam trudna. U rujnu sam se premišljala. U listopadu zvala Agenciju da mi prebace stipendiju za kasnije. Agencija odmah zatim odbacila takvu mogućnost. U listopadu sam otputovala.
Premišljala sam se iz razloga što u životu nisam nikad putovala sama (avionom), a obzirom da avion i ja imamo stanovitih problema i još nas je dvoje, mislila sam da je pametnije da se držim predivnog nam Zagreba.  No, tog 23. listopada, hrabro sam sjela u avionček u Zagrebu za Budimpeštu. Htjela sam da svi znaju da sam trudna i da paze na mene. Malo su se i oči suzile. Ma ... sva sam bila pekmezasta. Ili samo trudna.
Uglavnom da skratim, došla sam nekako do Latvije i do gradića u kojem smo zapravo mi stipendisti bili smješteni. Gradić se zove Jurmala i ljeti je krcat turistima, obzirom da ima pješčane plaže i leži na Baltiku.
Kad sam došla bilo mi je uistinu svejedno gdje se nalazim, bitno da sam došla. No, mjestašce je zapravo jako zanimljivo. Istina, nikad ne bih tamo išla na more ili se našla nekim poslom (da nije bilo ove stipendije), no ovo je bila jedinstvena prilika da vidim kakav je zapravo taj gradić.




Jesam li uistinu saznala? Pa ne baš. Zašto? Zato što su naša predavanja trajala po 10tak i više sati na dan, a ja jednostavno nisam imala snage šetati. No, da ne bi bilo sve tako crno, ipak sam uspjela jedan dan kojih sat vremena prošetati i oduševila se starim drvenim kućama po Jurmali.
Nepripremljena sam došla i u Rigu. Imali smo nekoliko sati za razgledavanje Rige, no, za program se pobrinuo stanoviti Edgar koji nas je dobra dva sata vodio po gradu, za vrijeme kojih sam ja samo razmišljala "pusti razgledavanje, daj da negdje popijem čaj/kavu (btw počela sam opet s kavom)". I tako hodajući po gradu, ja slinim pred svakim kafićem, međutim neumorni E. šiba dalje. Kad nas je dobro iscrpio (i njemu sam htjela vrištati da sam trudna, ali nisam...) trebalo se vratiti opet do nekog od kafića i sjesti.
Dok je ekipa trčala po gradu i pitala kamo ću ja, hoću li na vidikovac ili u četvrt sa zgradama građenima u stilu Art Nouveau, ja sam samo rekla da želim na čaj. Šestnaest pari očiju me pogledalo s gađenjem. Dok su oni tako jurili, ja sam s jednom vrlo dragom Ukrajinkom otišla na čaj. Voljela bih reći da sam se potrudila naći takvo divno mjestašce, no, ovaj put ću samo reći da je ono mene našlo. I neka je!


Mjesto za kavu se nalazi u Ruskom dramskom kazalištu i predivno je. Zove se Amplua i divno je kad vas na pola kave prekine muški glas govoreći na ruskom jeziku da je počela pauza i da predstava počinje za 15 minuta. Na istom tom mjestu sam se odmorila i vidjela sve što sam htjela u ovom gradu... Ljude, ljubazne konobare, čisti wc i čaj...Meni dosta!

četvrtak, 13. listopada 2011.

Kava na moru

Nije me bilo, znam. Ne bi niti sada došla da se nisam razbolila. Imam nešto viška vremena pa ću ga podijeliti s virtualnim svijetom. Stvarni ionako ne zove...
Zadnji post o Amsterdamu je čučao dovoljno dugo da me svaki put podsjeti na  nepravdu koja se tamo dogodila i mislim da je sada dosta. Ipak ima u meni malo više od toga da se stalno vraćam na tu priču.
Što ispričati onda? Svakako morate znati da sam promijenila nekoliko frizera. Opet. Ne vraćam se u onaj tračerski frizeraj koji mi nudi frizuru za 50 kn (iako je tih 50 kn stvarno dobra cijena).
Što još reći? Prošlo je godinu dana od mog puta u Ameriku i još ga se živo sjećam.
I da... Našla sam novo mjesto za kavu, jako, jako lijepo. Onako lijepo da kad zažmiriš, odeš ravno tamo i uživaš u mirisima, što kave, što borova, što mora. I miran si i sretan. Tamo sam popila svoju "zadnju" kavu. Nakon toga, ne pijem više...
Mjesto za kavu je na otoku Hvaru. Iako neki smatraju da je ići na Hvar samo za direktore i one punih džepova, mogu vam iz prve ruke reći da nije. I jest. Zavisi kako živite na Hvaru i koju su vaši apetiti. Mi smo dijelili apartman s još jednim parom, prijateljima iz Zagreba u Vrboskoj, donijeli svoj wok, hrpu hrane ko Česi (kako mi to odmilja kažemo) i hranili se malo u apartmanu, malo na ribarskim feštama i tu i tamo u finom restoranu. Kad bih i birala gdje bi bila na Hvaru smještena, definitivno bi to bila Vrboska. Morate znati da sam ja već u godinama i da o partijanjima gledam samo na slikama u Jutarnjem. Nisam ja baš za Hvar, ne volim gužvu, meni onako Vrboska dobro stoji.
Kavu smo pili svugdje zapravo. I u Starom Gradu, u Jelsi, u Hvaru, ali ne biste vjerovali, najbolju smo popili na plaži. I još k tome, ista je bila Franckova. Da mi je netko rekao da ću "zadnju" kavu popiti Franckovu, rekla bi da me slabo pozna. Naime, ja (govorim samo o sebi jer možda vi imate neka druga iskustva) znam Franckovu kavu iz zagrebačkih kafića i kafića uz cestu kad idem na more. I nije mi fina. Nije stvar kave, već onoga tko ju spravlja i u kakvom aparatu. Ovo što u Zagrebu nude je za moje nepce gadno. I da ne zboravim, uvijek nakon popijene takve kave imam predinfarktno stanje. Ruke se počnu tresti, srce brže kucati...
Znam da sam izbirljiva što se kave tiče i neću sigurno sjesti u neku birtiju na cesti samo da popijem kavu jer je kava za mene puno veći doživljaj. Uključuje ljude, mirno i lijepo mjesto, čistu šalicu, pristojnog konobara... opet napominjem, to je za mene kava. Svatko ima svoj gušt. No, da se vratim na "ono" mjesto. Kava je stigla, šalica već dobro znana (iz stare serije), a okus sam mogla i očekivati. Međutim, prevarila sam. Čini mi se da ju je netko dobro spravio (nije prepržio), napravio je pjenicu, skoro i sličicu na pjenici :) i nakon jedne, eto mene naručujem i drugu. Infarktu ni traga. Konobare hvalim i kažem da je kava odlična, detalje nisam dobila. Samo osmijeh. Mjesto za kavu se zove Čorni Petar (Grebišće, poslije Jelse) i mjesto je gdje je kava i nakon nekoliko dana imala isti okus. Također, mjesto je gdje sam popila tu famoznu "zadnju" kavicu jer mi ono malo što raste u meni ne da da pijem :), barem još 5 mjeseci. Jednostavno, koliko god ja željela piti i dalje kavu, okus mi sada ne paše, no i dalje pratim sva mjesta za kavu. Popisujem pa ću probati tamo negdje u travnju.

četvrtak, 4. kolovoza 2011.

Kad dan krene s kavom u Amsterdamu, a završi...

Otkad sam se vratila iz Amsterdama imam potrebu promijeniti svoj život. Nekako me taj put obilježio. Nešto se tamo dogodilo! Možda sam nesretan slučaj koji me je tako pljusnuo da i danas jedva dolazim k sebi. Možda i taj način života u tom gradu, ne znam...
Iako nisam imala previše vremena, zbog one pljuske o kojoj ću vam malo kasnije dvije-tri riječi napisati, svejedno sam popila jednu oooodličnu kavu. Baš to jutro na dan kad je pljuska stigla. 
Pljuska je stigla navečer.


Mjesto za kavu se zove: Douwe Egberts Koffie Café i u Cornelis Schuytstraat 50 i nalazi se zapravo desetak minuta od Muzeja Van Gogha. Vrijedilo je otići zbog zbilja dobre kave, ali i ambijenta koji je kafić pružao. Priča te kave, Douwe Egberts, je iz 18.st i nastala je upravo u Nizozemskoj, dok danas tu kavu možete naći u cijelom svijetu, a sama firma (istog imena) je u top 3 pržionica kave u svijetu. Također, njihov je Pickwick čaj, koji sigurno svi znate. 


Uglavnom, jedno mirno jutro (kišno), s prijateljicom, upravo u tom kafiću je označilo da bi dan trebao biti dobar. Kreneš li s dobrom kavom, ne može biti loše... Događaji koji su slijedili samo ću popisati ukratko i kad danas razmišljam o njima, čine mi se značajni, no tada su samo bili događaji...
Nakon kave, kupila sam najlonke jer sam bila bosih nogu, a temperatura se spustila za 15tak stupnjeva u odnosu na dan prije. 
SAVJET u A'dam uvijek nosi i ljetnu i zimsku odjeću, nikad ne znaš.


Nakon toga smo otišli do Muzeja Van Gogh gdje je bila takva redina da smo odlučili otići u Rijksmuseum. Tamo je također bila redina. Čekale smo oko 2 sata jer nismo znale što da radimo drugo. 
SAVJET nikad ne čekaj u redu ili ako si u A'damu, kupi te karte online od svakog Muzeja ili jednostavno nabavi ovu kartu. Ulaziš s max 10 minuta čekanja.


Nakon Rijksmuseuma sam shvatila da su mi noge još uvijek mokre, a moje balerinke su se totalno raspale i padaju mi s nogu jer imam najlonke (one koje sam kupila prije muzeja) te sam odlučila kupiti neke čizme, čizmice ili tako nešto. Kupila sam neke kineske za 20eura koje su se raspale do kraja dana.
SAVJET ne kupuj ništa od Kineza!


Nadalje, vidno iziritirana, spremna da odem u naš studio apartman, ipak se odlučim popiti nekoliko piva da mi bude lakše. 
SAVJET od nekoliko piva ti nikad nije lakše već je samo teže!


Nakon tumaranja po gradu, nešto prije ponoći smo odlučile otići u naš sumnjivi, ne baš čisti, zapravo grozni studio apartman i jedva čekati da dođe jutro da opet izađemo van.
SAVJET uvijek traži da ti pokažu apartman/hotelsku sobu prije nego platiš, osim ako ideš u hotel 4* ili 5*.


Po ulasku u sobu otišla sam odmah do mjesta gdje sam sakrila svoj laptop. Laptop je nestao i s njime i dio života (bar onog od zadnjih 6 mjeseci koji nisam sejvala)
SAVJET ako ideš sakrivati laptop, možda ipak bi bilo bolje da ga uzmeš sa sobom ili razmisliš trebaš li ostati na tom mjestu.


Da zaključim, nakon dva dana provedenih u policiji i s policijom, natezanjem s hotelom gdje smo odsjele oko novaca i svega ostalog, ja sam uspjela ipak doživjeti ovaj grad u njegovom sjaju. Kako? 
Teško je reći... sigurna sam da A'dam zna.


Iako, pljuska je bolila, strašno... No, opet, kad vas netko i ošamari, kao da naučite nešto novo, kao da cijenite više stvari oko sebe, i, nekako želite sve promijeniti... barem ja. 


Došavši u Zagreb, oprala sam nekoliko prozora, sredila sam ponovno dokumente na novom laptopu (pozdravlja vas dok ovo pišem :)), backupirala sam te dokumente i naučila sam voljeti život, onako kako to u Amsterdamu čine...


Strange...

četvrtak, 21. srpnja 2011.

Voljeti život

Sunčano je. Izađi na ulicu! Prošeći! Sjedni na travu, čitaj nešto! Uzmi svoj bicikl i obavljaj poslove! Sveži kosu u nemaran rep i stavi rejbanke! Popij pivo ispred kafića! Uredi svoj stan! Nabavi ogroman luster! Makni zavjese, neka svi vide kako živiš! Pospremi stan! Umoči noge u rijeku! Dopusti koži da potamni! Štedi novac za sitne užitke! Organiziraj roštilj kraj rijeke i pjevaj s ekipom! Raduj se vikendu i suncu! Uživaj kod kuće! Popij kavu u dobrom društvu! Voli život!

S tim sam se porukama vratila iz predivnog Amsterdama... Vidjevši nešto od svijeta, čini mi se da sam konačno našla grad u kojem ljudi vole život. Vratit ću se opet!


Lijep život
Prilegao sam
Ljubav

Večer u gradu
Predviđeno da gosti prilegnu
"Bajk" and the city

četvrtak, 23. lipnja 2011.

Kad biznis ima priču...

Volim kad svaki biznis ima svoju priču, kad ljudi rade stvari koje uistinu žele. To se vidi, osjeti i to se cijeni. Ovih dana se baš susrećem s ljudima koji rade na svojoj priči, zarađuju i uživaju u tome. Živo se sjećam svih svojih biznisa. Rado spominjem da sam s 10 godina htjela raditi na placu (ako se dobro sjećam i jesam), lijepu svoticu sam zaradila na Badnjak kad sam osmislila tombolu i prodavala ju svojim ujacima i njihovim ženama, u srednjoj školi sam se bacila na prodavanje kozmetike Oriflame i Avon, skupljala režije u zgradi, prepisivala maturalne radnje (jer nisu svi imali tada kompjuter, skener i printer) i naposlijetku, najdraže zarađen novac je bio kad sam počela izrađivati nakit. Majka je vrlo kreativna i nekako sam mislila da uz malo truda, nešto gena :) mogu i ja nešto proizvesti. Bili su to ispočetka nespretni komadi nakita, koji su kasnije postajali sve ljepši i zanimljiviji. Ispočetka svima poklanjate, sretni ste što netko hoće nositi vašu kreaciju, a onda, nekako brzo, se javlja potreba da nešto i prodate. Prodate frendici, susjedi, a polako se javljaju i neki drugi ljudi. Nije tada bilo blogova koji bi pomagali i promovirali vas, ili dobro znanog Facebooka. Sve je to išlo malo sporije. Moja priča s nakitom je zapravo bivala sve ljepša i pomagala mi je kroz srednju školu (financijski). Kad je nakit platilo jedno ljetovanje, shvatila sam (i to vrlo rano) da čovjek sam sebi može pomoći i napraviti sve što hoće. Samo mora imati ideju i to željeti. Danas živim jednu takvu priču, doduše ne baš vezanu uz nakit, ali vezanu uz Rusiju, i to se vidi, kažu :)!

Moja torbica :)
Nedavno sam imala priliku upoznati Danijelu Bilić, mladu dizajnericu koja je pobjedila na Krpi.hr sa svojom torbicom. Odlučila sam kupiti od nje torbicu i bilo mi je drago što je našla malo vremena da sjednemo i popijemo kavu zajedno. Jako je lijepo kad mladi ljudi imaju talent i ideju i svjesni su da ništa ne pada s neba. Mlada Danijela se nevjerojatno trudi, toliko je topla i skromna, a radi prave bombone od torbica. Ona će daleko dogurati... a i dalje uživa u tome što radi. Svaki detalj njezinog rada (bilo kroz torbice ili promociju istih je razrađen) i priča ima smisla! Torbicu čekam, samo da znate i ne mogu  iščekati :)
Kakve to veze ima s kavom, osim što pijem istu dok vam ovo pišem?! Pa ima veze jer mjesto gdje smo muž i ja pili kavu u Sarajevu ima priču. Čak i da nismo čuli istu od vlasnice, priča se osjetila. Takvo mjesto zaslužuje da dugo živi u Sarajevu i da ga posjećuju oni koji su veliki kavoljupci i sladokusci. Zato vam to i pišem. Rahatlook je mjesto u Sarajevu, gdje možete popiti pravu bosansku kafu, popiti čaj od ubranih trava i plodova s područja BIH-a, a deserti su pripremani na temelju starih recepata i svaki dan vas uz standardnu ponudu dočeka i nešto novo, spravljeno po receptu gazdarice. I da... možete kupiti čajeve, pekmeze i tako ponesti dio priče sa sobom...
p.s. Hvala Jeleni za preporuku i gazdarici Snježani za vrijeme koje nam je posvetila.

p.s.s. Ako imate svoju priču, koju živite, molim stavite link u komentar!


petak, 10. lipnja 2011.

Bosna nakon dvadeset i jedne godine...

Sjećam se Bosne iz godine '89. Još sam kao dijete putovala s bakom i didom u Travnik. Više puta. Sjećam se sreće kad bih saznala da baka i dido idu u Bosnu... Tada se putovalo satima, a ja sam spavala kod stražnjeg prozora, bila sam toliko mala da sam bez problema stala u taj "pretinac". Putovalo se plavim Citroenom, u kojem je mirišala pita zeljanica. Nekad je bilo nešto ekstra novaca za ćevape u Jajcu. A kad bi došli u Travnik, tamo tetka ova, tetka ona, čaršija, Vlašić, sestrične iz trećeg koljena, meza, izuvene cipele, kafe i priče, raja ... moj Travnik, moje djetinjstvo :)

Možete li zamisliti onda tu sreću kad sam trebala nedavno otputovati u Bosnu. Doduše ne u Travnik, već u Sarajevo, ali kao da je važno. Bosna je Bosna, a ja volim i ono malo Bosne u sebi.

Sarajevo. Sarajevo je... U Sarajevu sam... Kad smo došli ja sam... Ma, kako da kažem, Sarajevo...

Tako sam ja počinjala ovaj post punih mjesec dana. Neću tajiti. Sarajevo nije bio ona Bosna koju sam ja ostavila. Vremena su se promijenila. Ja sam se promijenila. Uzalud sam tražila nešto, a da ni sama nisam znala što. Očekivanja su bila previsoka, s razlogom ili bez, teško je reći. Tražila sam Bosnu iz '89 kada bi se baka, dido i ja utrpali u Citroen i putovali, stajali na nekim stajalištima i jeli zeljanicu te uživali u prirodi. Bosna nije bila podijeljena. Nije bilo srušenih kuća. Nekako je bilo sve kako treba biti.
Danas nema bake. Nema plavog Citorena. Nema jedne tetke. Ne znam gdje su sestrične iz trećeg koljena. Netko drugi izuva cipele. Zeljanica miriše drukčije, a ja više nisam dijete. I Bosna, nije ona Bosna!

Ipak, Sarajlije, neka lijepa mjesta i predivno Vrelo Bosne je učinilo moj boravak takvim da ću ga pamtiti. Jedna draga prijateljica, rodom iz Sarajeva nas je uputila na neka divna mjesta koja su zaista nezaobilazna ako idete onamo. Pisat ću vam o njima... neki drugi put. Sad samo javljam da se tu, živa, pijem kave (čak i do 3 dnevno) i smišljam kamo bi vas mogla opet odvesti.

Nakon Sarajeva, naravno... i kad ulovim opet malo vremena :)

subota, 30. travnja 2011.

Musée vs. Muzej

Pada kiša kao iz kabla. Peti dan u Parizu. Možda i šesti (tko više broji). Imamo samo jedno odredište na koje moramo otići. Kafić Angelina. Nakon kafića možemo otići u hostel. Ili eventualno šetati po kiši.
Kafić smo obavili (sjećate da sam pisala o tome) i poslije krenuli u avanturu zimamije_padakiša_silamijenawc_idemodoma?...
I tako, s tim mislima i takvim dijalogom (uglavnom se ja žalim) nismo prošli ni 50 brojeva ulice Rivoli kad smo ugledali prekrasnu zgradu.
Dugačka i ogromna. Skroz se uklapa u Pariz. Sviđa nam se. Lupili jednu, dvije slike (onako za sjećanje) i krenuli dalje. Isprva nismo odmah primjetili da je to muzej. Nekako smo se baš ugodno iznenadili kad smo došli do ulaza i vidjeli da je to Musée des Arts décoratifs. Iskreno, nisam ga pronašla u svom vodiču i nitko me nije poslao tamo pa sam nekako bila zadovoljna da smo baš nabasali na njega. Bez ikakvih očekivanja smo ušli u njega, malo se preplašili njegove veličine, ali opet spremno smo krenuli istraživati. Na tom putu je bilo svega... svega, svega...
Čak sam se sjetila svog djetinjstva kad sam vidjela Disneyeve junake u plastičnoj verziji. Mi smo doma imali ovog lijevog patka :)

Nakon 70tak fotki u fotoaparatu, pregledanih masu eksponata, 3 sata hodanja, odlučili smo se za odmor. Odmor je bio na zadnjem katu gdje smo mogli sjesti u dizajnerske stolice i gledati filmiće u kojima se one pojavljuju. Ja sam sjela u ovu :) I danas ju želim (pišem opet ovo u slučaju da muž virne na blog. BTW košta 4500 $. Sitnica :)


I tako ja još uvijek sjedim na ovoj fotelji (super je, jel da?) i vi se pitate zašto to sve pišem? Zbog fotelje? Zbog Pariza? Zbog fotelje :)?
Pa evo krenimo redom:
Prvo, pišem zato što vam savjetujem da odete u Pariz i to baš u ovaj muzej. Super je!
i  drugo, zato što me danas jedno mjesto podsjetilo upravo na ovaj muzej. Dakle, bili smo danas u našem Muzeju za umjetnost i obrt. Otišli smo na toliko hvaljenu izložbu Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata. Svidjelo nam se. Ne opet toliko da mahnito vadimo fotoaparat. No, bilo je ok... Muzej me podsjetio na to koliko je zapravo predivan iznutra i koliko je lijepo imati iskustvo obilaženja muzeja iz svog grada i iz nekog drugog, iako nije identična izložba. Podsjetio me i na to koliko zapravo još uvijek premalo obilazim kulturne sadržaje u svom gradu. Sramim se priznati da još ima muzeja u Zagrebu u kojima nisam bila, a volim ići u muzeje.
Iako u ovom muzeju nisu imali stolice, niti obične, niti dizajnerske, mi smo se otišli odmoriti na neko drugo mjesto. U Eliscaffe na Ilici. Tamo su imali neke nove stolice u kojima smo mogli ćaskati i uspoređivati dva grada, dva muzeja...

No, jedino me još buni, sviđa li mi se više pogled iz ovog muzeja u Parizu:

ili iz ovog u Zagrebu?
Hmmmm....

nedjelja, 10. travnja 2011.

Indiana vs. Zagorje

Fotografije kukuruza
Let New York - Chicago. Dalje pravac Indiana. Očekivanja gotovo nikakva, no veseli što dolazim u nepoznato. Bar meni nepoznato. Put od nekih dva sata vožnje se otegnuo i evo nas u autu na autocesti stojimo već nekoliko sati. Iskreno, ne znam zapravo točno koliko smo stajali jer sam zaspala u jednom trenutku. Uvijek zaspim u nekom trenutku (bio film, putovanje ili nakon ručka. Nekad baš i bezveze onako zaspim.)
Dolazak u kasne večernje sate prvo u South Bend, a potom i u Culver. Ranije nikad nisam čula za te gradove niti pomišljala da ćemo ikad otići tamo. Kako je već bio mrak, nisam ništa vidjela, no bila sam oduševljena. Ne znam točno čime, ali to nepoznato je bilo baš onako... super!
Dolazak u Indianu je za mene bilo pravo osvježenje nakon 4 dana New Yorka. U Indiani vrijeme sporije teče i kukuruz je nekako drukčiji. Imam i slike. Kukuruza. Vrijeme se ne može slikati :)

Zagorje - "obećana zemlja"?
Ovaj vikend smo proveli u Zagorju. Zagorje je u Hrvatskoj. Indiana je u Americi. Zagorje relativno dobro poznajem. Brežuljkasti kraj, lijep priroda. Indiana ravni kraj, lijepa priroda. Indianu ne poznajem. U Indiani sam imala fotoaparat. U Zagorju nisam. Zašto? Imam li problema s brežuljkastim krajevima? Podcjenjujem li naše Zagorje?
Sinulo mi je sve to kad smo se vozikali po selima Zagorja. Sve mi je bilo nekako normalno. Kao, u Hrvatskoj sam. Znam da imamo kukuruz, koke i konje. Fotografirati ih, nisam vidjela kao važno. No, u Indiani sam sve to fotkala i oduševljavala se. Zakaj? Kaj su njihovi konji bolji od naših? Kuruza isto?

Zagorje i tridesetogodišnjaci
Ne želim umanjivati ljepote Hrvatske koje hvalimo na svakom koraku, no što Zagorje može ponuditi tridesetogodišnjacima? Ima li smisla odlaziti u Zagorje? Treba li ponijeti fotić ili ne?
Borila sam se tako nekoliko dana i zaključila da nema zaključka. Sve ovisi o osobi. O tome kako organiziraš svoje putovanje, slobodno vrijeme. Jesi li u Indiani ili Zagorju, zbilja je svejedno, no kako si proveo vrijeme i jesi li zadovoljan takvim provedenim vremenom je jedino važno. Zagorje smo ovaj put prošli uzduž i poprijeko i saznali sljedeće: Muzej krapinskog pračovjeka u Krapini je uistinu zanimljiv i ispunio je naša očekivanja, Lucija - kafić/slastičarna u Krapinskim Toplicama (ima i u Zaboku, reklame na svakom koraku) je jako lijepo uređen(a) i ima jako, jako lošu kavu. Lavazzu. Ups! Varaždin je jako lijep, odličan grad za život, mlade parove i idealan grad za bicikl. Možda najidealniji u Hrvatskoj. Kava - nije bitno! Restoran Zlatne ruke ima odlične štrukle. U Turističkoj zajednici grada Varaždina radi simpa lik iz Dalmacije i o Starom Gradu zna samo da je tamo izložba kukaca. Kjut :)
Selo Špičkovina zbilja postoji. Dvorac Gjalski ima novu legendu - ženu u crvenome. Mi ju nismo vidjeli. No, priča se prodaje. Kupaca ima...

Umjesto zaključka
Hoću li se vratiti u Zagorje? Sigurno hoću... Hoće li me oduševiti?
...

 A hoću li se ikad više vratiti u Indianu? 
...



Pitanja za promišljanje (a možete i odgovoriti)
1. Biste li u svom gradu (ili okolici) fotkali tri kuglice sladoleda s preljevom?
2. Biste li u svom gradu (ili okolici) fotkali zgrade i krovove?
3. Jeste li ikad fotkali crkvu u koju idete redovitu na misu? Izvana? Iznutra?
4. Kad ste zadnji put uslikali rječni most u svom gradu ili okolici pa čak i državi?
5. Imate li fotku glavnog trga svoga grada?
6. Na vašem frižideru se nalazi i magnet iz grada u kojem živite? A iz cijelog svijeta?
7. Imate li fotku s policajcem iz svoje države? Iz susjedne?

ponedjeljak, 4. travnja 2011.

Croatian coffee

Otvorila sam blog jer sam htjela sve svoje uspomene i dogodovštine iz bijelog svijeta ostaviti na jednom mjestu i možda nekome dobrim savjetom uljepšati putovanje.
Otvorila sam stranicu na FB jer sam htjela svakodnevno komunicirati s ljudima koji vole slobodno vrijeme.

No, kako je velika odgovornost svakim svojim postom biti interesantan, šaljiv, zabavan i u drugoj zemlji, danas odlučujem biti u Hrvatskoj, u Green Roomu (kako ja odmilja zovem svoju zelenu radnu sobu) i odlučujem piti najbolju kavu u Zagrebu (i šire). Također, odlučujem imati najkraći post (jer je radni ponedjeljak) i kavu s malo više mlijeka!
(Kava by husband :)

Have a nice day/life!

ponedjeljak, 28. ožujka 2011.

Off to Barcelona

U Barcelonu idem uvijek kad želim nekamo otići. Obično me kiša i loše vrijeme otjeraju iz Zagreba. Otjera me i nesanica i nemir. Otjeralo me i danas. I eto me u Barci. U mislima, naravno :)
Volim Španjolsku i način života u njoj. Volim jezik, hranu, kasne večere i siestu. Volim kad jedne godine odem onamo u muškom društvu, a druge u ženskom. A najviše volim kad dvije godine zaredom odlazim u isti grad, a čini se kao da je drukčiji i sve je nekako novo i neobično. Čak i kafić koji me oduševio je promijenio svoje ruho. Kava je ostala i dalje odlična.

Od Barce 1 mi je ostalo sljedeće: najbolji hotel na svijetu Praktik Rambla, otkriće najboljeg gela za tuširanje marke H2O, otkriće Gaudija, bespramni šoping, fenomenalne fotke, izlet do Figuerasa i vožnja po Costa Bravi, a ono što je najbitnije, sjećanje na predivno provedeno vrijeme s Njim (svi već znamo tko je on :))

Od Barce 2 mi je ostalo sljedeće: presvlačenje nekoliko puta na dan, Iradier - raj za žene, moja prva vjenčanica (mislim neće biti druge, ali ako brojimo, ovo je definitivno prva), Desigual s Roki, Tapas bar, finale Svjetskog prvenstva u nogometu, nekoliko odličnih klubova i kafića i kupanje na Barceloneti.

Od obje Barcelone mi je ostalo jedno zajedničko mjesto u Muzeju suvremene umjetnosti gdje sam prvi i drugi put uživala u ambijentu predivnog ZEN kafića. Naime, postoji jedna mala tajna vezana za kafić, a to je da svakih nekoliko mjeseci on mijenja svoje ruho, odnosno, svaki ga put netko drugi dizajnira. Iako sam prošle godine očekivala da ću naći kafić koji sam i ostavila godinu prije, dočekalo me iznenađenje. Ugodno. Lijepo. Smirujuće. Kava je bila odlična.Vani je bilo oko 35 stupnjeva. I tako malo mi je trebalo da budem sretna. Kao i sada kada u mislim pijem kavu na istom mjestu s onim kojeg volim :)

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...