subota, 8. kolovoza 2015.

Nømad Coffee - Barcelona

Vodiči po Barceloni iz mog tastaturskog pera će biti posve drugačiji od onih koje ste imali prilike vidjeti kod svih svojih prijatelja koji su ovo (ili neko prošlo) ljeto bili u Barci. Ja bih gledala sjetno njihove slike na Facebooku ili Instagramu i svaki put ustvrdila da nismo bili na istim mjestima i da se bojim da mjesta koja sam ja OVAJ PUT obišla, moji prijatelji možda neće niti vidjeti. Ljudi često ne ponavljaju odlaske na ista mjesta te ako su jednom bili u Barci (ili nekom drugom gradu), često to bude i jedini put. Zato mi je žao što nisam pisala prije nego li je mojih (čini mi se) pet prijatelja posjetilo Barcu ovo ljeto. Naime, ja kasnim s postom točno 3 mjeseca.

 S druge strane, fura me da baš ovaj blog bude referentna točka ljudima kad putuju. No, da se to dogodi, ljudi mi moraju vjerovati ili moramo ploviti na istim valnim duljinama.


Tješi pomisao da postoje ljudi koji stvarno i idu na neka mjesta o kojima pišem. Pošalju neki mail zahvale ili pitanja prije puta. Ja se iskreno oduševim i pomislim, jao, pa mi smo pili kavu na istom mjestu... 


E sad... kad je riječ o kavi, nekoliko je faktora koje biramo muškarac i ja kad pijemo kavu (pisala sam davno o tome). I ne trebaju se svi poklopiti. Ovo mjesto o kojem pišem je neobično upravo zbog toga što ne ispunjava preduvjete modernih skitnica po svijetu. Redom popisujem sve stvari zbog kojih je meni Nømad super, a možda ekipu neće oduševiti:

1. Kafić nema wifi. 
2. Kafić uopće nema šećera.
3. Kafić ima super cool detalje, ali su oni isključivo vezani uz kavu. Ako ne "odvaljujete" na kavu, ne znam koliko će vas to oduševiti. 


4. Za selfie je osvjeljenje dosta loše. Morate puknuti barem 6 fotki da ispadne fotka kako treba. Inače, to je moja pretpostavka, temeljena na fotkanju kave. Selfie nisam fotkala. 

E sad... zašto je ovo mjesto top preporuka? Pa kafić je orijentiran na kavu i užitak ispijanja te kave. Zato ne trebate wifi. Zato ne trebate niti cool detalje. Selfiji skreću s teme kave, a šećer za ovako dobru kavu ne treba. Ja sam čak uzela šećer iz hotela (za svaki slučaj) i malo sipnula u kavu, ali mislim da nije niti to bilo potrebno.
Oni u Nømadu su na sve su mislili. 


Razgovor vodite s dečkima koji rade tamo. O kavi. O tome kako nije lako uspijeti u gradu koji ima kafić svakih 10 metara i u kojem je bitno da je kava slatka i jaka. Jer ako ju šećerite, onda ne možete skužiti da je gadna. Šećerom u kavu, to je parola!

Razgovor vodite i s osobom s kojom ste tamo. Komentirate kavu. Komentirate iskustvo. Pohranjujete to iskustvo i mjerite ga s drugim iskustvima. Gledate uokolo pokušavajući zapamtiti to mjesto.



Mi smo se tamo vratili još jednom za vrijeme našeg boravka u Barci. Kupili smo kilu kave u zrnu,
80% Guatemala - La Bella i 20% Brazil - Fazenda Lagoa. 
Premalo smo kupili. Ponekad mislim da smo premalo i uživali. Sljedeći put neću fotkati. Još više ću uživati. Još više...


četvrtak, 6. kolovoza 2015.

U Kataloniji (kat. Catalunya, esp. Cataluña)

Moj privatni bijeg je zapravo uvijek na isto mjesto. Nije blizu. Nije ni daleko. Moj odmor i sanjanje otvorenih očiju je lako dohvatljiv. Biram grad koji je lagan, koji me ne tjera iz kreveta rano ujutro i bjesomučno traži da ga istražim, da jurcam okolo s kartom grada i zaokružujem turističke točke na kojima me dočekaju redovi ljudi koji jedni drugima pušu za vrat i provjeravaju postojanost (ili nepostojanost) pedikure na stopalima koja se skriva iza kineskih, vijetnamskih pa i indijskih sandala.
Zapravo, priznajem, ja to radim... ne znam rade li drugi. Utvaram si da nisam jedina...


Znate me već da sam poznata po vezama s gradovima. Uvijek pišem o njima. Ovaj grad i ja imamo posebnu vezu (uvijek kažem da imam posebnu vezu, ali ovaj put stvarno i imam), bez ljubakanja. Bez suznih očiju. Vrlo stabilnu vezu, zasnovanu na šetnjama, čašama vina i kavama. Volimo se bez obaveza. 


Brojim tako tri odlaska u taj grad i nikad se ne opraštam s njime. Fakin zna da ću doći, a i ja sam svjesna toga, baš svaki put. Ostaje nam uvijek veza na daljinu koju rješavam tako da bjesomučno lupam po tastaturi i opjevavam njegov ritam koji mi odgovora u svakom pogledu. 


Otišli smo onamo On i ja, već znana ekipa, s dragim prijateljima, Njom i Njime. Ponijela sam svoj trbuščić, koji je zahtjevao malo veće hlače jer se već nekih šest mjeseci zdravo i simpatično širio. 
Grad nas je dočekao raširenih ruku, prišapnuo mi da je znao da ću doći i testirao moje znanje i sjećanje dok smo se vozili prema centru. Ponosno sam ustanovila da se svega sjećam i da sam spremna za nove izazove i mjesta. 



Plan za putovanje sam radila tjednima prije, tražila ta neka mjesta za kavu, klopu i te neke turističke točke za koje turisti još niti ne znaju. Osjećala sam da će opet biti drugačije, s novim uspomenama, iako sam bila itekako svjesna da će mi namignuti i sva ona mjesta na koja sam trčala prilikom svog prvog boravka. U tom gradu je neminovno da se sretnemo, taj Gaudi i ja...



Od Gaudijevog grada ću ovaj put pospremiti uspomenu na najbolju kavu koju smo ikad pili, na zagrljaje tijekom šetnje po gradu za koje katkad nemamo vremena, na razgovore o poslu između ulica kojima ne znamo ime, na beskrajnu šetnju do samostana za kojeg sam tek dva mjeseca saznala da nije onaj na koji smo trebali stići, na izlete... na život u svibnju 2015. dok smo čekali drugu bebu.


Imam potrebu, opet, pa onda i dopustite, ako možete,  da vas provedem kroz nekoliko postova po mjestima koja, ako ih posjetite, pričaju priču o jednom paru, iz Hrvatske, koji, "oprostite što psujem" i javno govorim, znaju uživati pa čak i kad usput rade...