srijeda, 30. prosinca 2015.

Španjolska priča

Godina se bliži kraju. Možda jedna od težih u životu.  U grču je prolazila. Vremena za nove planove, jednostavno nije bilo. Samo za život. Trčanje, krpanje, spašavanje, brige... ukratko, dogodio se život.

(oprostite trenutak... za ovaj post trebam malo hrabrosti u vidu čaše vina... dolazim za minutu...)

Ove godine sam letjela jednom. Prolazila neke udaljenosti kako bih došla do najbolje kave. Preletjela nekoliko država da dopustim svojim espadrilama da gaze baš po tom barcelonskom asfaltu. Dopustila sam da dvosatno zujanje u ušima u avionu zamijeni buka na ulicama jednog katalonskog grada. Namjerno. I s valjanim razlogom.
Otišla sam, a da se nisam vratila. U mojoj je glavi to provedeno vrijeme u Španjolskoj bio zapravo moj bijeg svih ovih nevjerojatnih dana i mjeseci. Ja sam to znala kad sam odlazila i svjesno sam pamtila slike tih dana.

Imala sam tu neku mantru bez ijedne riječi... kad se nešto stresno dogodi u danu, ja zažmirim i evo me odmah u kafiću na krovu nekog hotela kojemu, naravno, ne znam ime, i  jedem... sladoled...



Kad se rodio naš maleni, i kako već znate (ili ste čuli od pričljivih majki) prvi dani s bebom su... hmmmm, teški (pogotovo ako imaš i nekog drugog posla), a ja umjesto da tražim pomoć i kažem razmaženo ne mogu, ja prebirem po mislima i nalazim ono što me smiruje. Ja, dakle, odlazim u šetnju po barcelonskim muzejima, dakako, ne sama, i odmah mi je lakše. 


Nastane neka kriza u životu, na poslu ili na putu do posla, a ja baš u to vrijeme u Sitgesu hodam po plaži i gledam kako mi nožni prsti nestaju pod vodom i pijeskom.





Ma, ništa se nije strašno dogodilo. Ono što je bio problem, događalo se stalno nešto. Kad si jak, sve možeš, mičeš planine, radiš, vjeruješ u ideje, letiš na krilima nade i ideš. Jedino, malo ti je svega dosta. Meni je u jednom trenutku zaista bilo svega dosta, a nisam mogla stati, odletjeti ili otputovati. Samo u mislima sam mogla. I to me gonilo naprijed. Misao da putuješ i kad zapravo... jedva stižeš živjeti.



I tako, godina se primiče kraju, a nova svome početku, i ja sam u ovome trenutku jedino spremna na nešto lijepo. Imam planove, lude, al' dostižne i, nekako, lijepe i njima se veselim. Možda i odemo negdje, ovaj puta u četvero i pokažemo svoje putovnice i one naših sinova na nekoj granici, čisto da se uvjerimo da život ne staje i da mi uvijek idemo dalje.



Sretno nam svima u novoj godini, obećajmo si jednu lijepu godinu. I konačno, dopustimo si da shvatimo da ne treba gubiti vrijeme i energiju na loše dane i planove koji su se odlučili izjaloviti.



subota, 8. kolovoza 2015.

Bookmark this place - Nømad Coffee - Barcelona

Vodiči po Barceloni iz mog tastaturskog pera će biti posve drugačiji od onih koje ste imali prilike vidjeti kod svih svojih prijatelja koji su ovo (ili neko prošlo) ljeto bili u Barci. Ja bih gledala sjetno njihove slike na Facebooku ili Instagramu i svaki put ustvrdila da nismo bili na istim mjestima i da se bojim da mjesta koja sam ja OVAJ PUT obišla, moji prijatelji možda neće niti vidjeti. Ljudi često ne ponavljaju odlaske na ista mjesta te ako su jednom bili u Barci (ili nekom drugom gradu), često to bude i jedini put. Zato mi je žao što nisam pisala prije nego li je mojih (čini mi se) pet prijatelja posjetilo Barcu ovo ljeto. Naime, ja kasnim s postom točno 3 mjeseca.

 S druge strane, fura me da baš ovaj blog bude referentna točka ljudima kad putuju. No, da se to dogodi, ljudi mi moraju vjerovati ili moramo ploviti na istim valnim duljinama.


Tješi pomisao da postoje ljudi koji stvarno i idu na neka mjesta o kojima pišem. Pošalju neki mail zahvale ili pitanja prije puta. Ja se iskreno oduševim i pomislim, jao, pa mi smo pili kavu na istom mjestu... 


E sad... kad je riječ o kavi, nekoliko je faktora koje biramo muškarac i ja kad pijemo kavu (pisala sam davno o tome). I ne trebaju se svi poklopiti. Ovo mjesto o kojem pišem je neobično upravo zbog toga što ne ispunjava preduvjete modernih skitnica po svijetu. Redom popisujem sve stvari zbog kojih je meni Nømad super, a možda ekipu neće oduševiti:

1. Kafić nema wifi. 
2. Kafić uopće nema šećera.
3. Kafić ima super cool detalje, ali su oni isključivo vezani uz kavu. Ako ne "odvaljujete" na kavu, ne znam koliko će vas to oduševiti. 


4. Za selfie je osvjeljenje dosta loše. Morate puknuti barem 6 fotki da ispadne fotka kako treba. Inače, to je moja pretpostavka, temeljena na fotkanju kave. Selfie nisam fotkala. 

E sad... zašto je ovo mjesto top preporuka? Pa kafić je orijentiran na kavu i užitak ispijanja te kave. Zato ne trebate wifi. Zato ne trebate niti cool detalje. Selfiji skreću s teme kave, a šećer za ovako dobru kavu ne treba. Ja sam čak uzela šećer iz hotela (za svaki slučaj) i malo sipnula u kavu, ali mislim da nije niti to bilo potrebno.
Oni u Nømadu su na sve su mislili. 


Razgovor vodite s dečkima koji rade tamo. O kavi. O tome kako nije lako uspijeti u gradu koji ima kafić svakih 10 metara i u kojem je bitno da je kava slatka i jaka. Jer ako ju šećerite, onda ne možete skužiti da je gadna. Šećerom u kavu, to je parola!

Razgovor vodite i s osobom s kojom ste tamo. Komentirate kavu. Komentirate iskustvo. Pohranjujete to iskustvo i mjerite ga s drugim iskustvima. Gledate uokolo pokušavajući zapamtiti to mjesto.



Mi smo se tamo vratili još jednom za vrijeme našeg boravka u Barci. Kupili smo kilu kave u zrnu,
80% Guatemala - La Bella i 20% Brazil - Fazenda Lagoa. 
Premalo smo kupili. Ponekad mislim da smo premalo i uživali. Sljedeći put neću fotkati. Još više ću uživati. Još više...


četvrtak, 6. kolovoza 2015.

U Kataloniji (kat. Catalunya, špa. Cataluña)

Moj privatni bijeg je zapravo uvijek na isto mjesto. Nije blizu. Nije ni daleko. Moj odmor i sanjanje otvorenih očiju je lako dohvatljiv. Biram grad koji je lagan, koji me ne tjera iz kreveta rano ujutro i bjesomučno traži da ga istražim, da jurcam okolo s kartom grada i zaokružujem turističke točke na kojima me dočekaju redovi ljudi koji jedni drugima pušu za vrat i provjeravaju postojanost (ili nepostojanost) pedikure na stopalima koja se skriva iza kineskih, vijetnamskih pa i indijskih sandala.
Zapravo, priznajem, ja to radim... ne znam rade li drugi. Utvaram si da nisam jedina...


Znate me već da sam poznata po vezama s gradovima. Uvijek pišem o njima. Ovaj grad i ja imamo posebnu vezu (uvijek kažem da imam posebnu vezu, ali ovaj put stvarno i imam), bez ljubakanja. Bez suznih očiju. Vrlo stabilnu vezu, zasnovanu na šetnjama, čašama vina i kavama. Volimo se bez obaveza. 


Brojim tako tri odlaska u taj grad i nikad se ne opraštam s njime. Fakin zna da ću doći, a i ja sam svjesna toga, baš svaki put. Ostaje nam uvijek veza na daljinu koju rješavam tako da bjesomučno lupam po tastaturi i opjevavam njegov ritam koji mi odgovora u svakom pogledu. 


Otišli smo onamo On i ja, već znana ekipa, s dragim prijateljima, Njom i Njime. Ponijela sam svoj trbuščić, koji je zahtjevao malo veće hlače jer se već nekih šest mjeseci zdravo i simpatično širio. 
Grad nas je dočekao raširenih ruku, prišapnuo mi da je znao da ću doći i testirao moje znanje i sjećanje dok smo se vozili prema centru. Ponosno sam ustanovila da se svega sjećam i da sam spremna za nove izazove i mjesta. 



Plan za putovanje sam radila tjednima prije, tražila ta neka mjesta za kavu, klopu i te neke turističke točke za koje turisti još niti ne znaju. Osjećala sam da će opet biti drugačije, s novim uspomenama, iako sam bila itekako svjesna da će mi namignuti i sva ona mjesta na koja sam trčala prilikom svog prvog boravka. U tom gradu je neminovno da se sretnemo, taj Gaudi i ja...



Od Gaudijevog grada ću ovaj put pospremiti uspomenu na najbolju kavu koju smo ikad pili, na zagrljaje tijekom šetnje po gradu za koje katkad nemamo vremena, na razgovore o poslu između ulica kojima ne znamo ime, na beskrajnu šetnju do samostana za kojeg sam tek dva mjeseca saznala da nije onaj na koji smo trebali stići, na izlete... na život u svibnju 2015. dok smo čekali drugu bebu.


Imam potrebu, opet, pa onda i dopustite, ako možete,  da vas provedem kroz nekoliko postova po mjestima koja, ako ih posjetite, pričaju priču o jednom paru, iz Hrvatske, koji, "oprostite što psujem" i javno govorim, znaju uživati pa čak i kad usput rade...

utorak, 3. ožujka 2015.

Društvo Gozba i moj osmijeh

Kad je to društvo prije godinu dana održalo prvu Gozbu u Neveninom dvorištu, autorice bloga Hleb i Lale, mislila sam samo kako je prava šteta što to društvance ne živi u mom gradu. Mislim da bismo se dobro složili. Ja jako volim lijepe stvari, volim dekor koji mi miluje oči, hranu koja flertuje s mojim nepcem, jako se volim smijati širom otvorenih usta i volim upoznavati ljude istih pogleda i punih ambicija. Pamtim dobro imena, a i u rukavu imam dosta zanimljivih priča pa ih mogu sipati ako treba potpiriti razgovor. Mogli bi se složiti...
Kad je Društvo Gozba organiziralo svoju drugu gozbu u vinogradu negdje u blizini Fruške Gore, pomislila sam, hej nije fer, vrijeme je da društvance iz susjedne Vojvodine dođe i do Zagreba. Znam sasvim sigurno da možemo i mi ovdje sjajiti od sreće kao i svi gosti na njihovim slikama, a i u zadnje vrijeme naš Zagreb i njegovi ljudi vole sve što je novo i posebno. Ako ne dođu uskoro k nama, pisat ću im!


Nije prošlo dugo kada je krenula objava svih, meni vrlo dragih blogera koji čine Društvo Gozba da stižu u Zagreb. Zimska gozba u Martićevoj, pisalo je. Toliko je moćna ta gomilica koja čini Gozbu da sam bila sigurna kako će romantično i zapasti snijeg, dok se mi uz svjetla svijeća rukujemo i osmijehujemo. I pao je! Zamislite, koliko ti ljudi imaju utjecaja! Pao je taj snijeg, čak malo previše i premjestimo se datumski s gozbom u Martićevoj za tri tjedna kasnije. Nije smetalo. Uzbuđenje je bilo još veće.



Društvo Gozba će uskoro navršiti svoj prvi rođendan. Prva je to njihova godina u kojoj su krenuli podizati kulturu življenja na jednu višu razinu. Skoro 12 mjeseci u kojoj su mnogim ljudima donijeli osmijeh na lice, naučili ih jesti naizgled nespojive namirnice, a zapravo tako nerazdvojive. Brojat će oni i 365 dana od prve proljetne gozbe i spremno će svi odreda reći da im je promijenila život.

Kada su nas zadnju subotu u veljači, dočekala poznata blogerska imena Nevena (Hleb i Lale), Ivana (Slurp O Rama & Cutensils), Sonja (Silly World)  i Ivana (Moja mesta_My places) u stanu jednog inspirativnog blogerskog para Ane i Mislava (Foozdarije) u  Zagrebu, znali smo da će večer biti za pamćenje, meni za prepisivanje, a priče za prepričavanje...




Doveli su nam Gozbu u Zagreb. Samo tako. I možda će opet. A možda ćemo mi k njima, na salaš, u nečije dvorište ili čak negdje u središte Beograda... Dok se ne vidimo opet, ostaje jedna uspomena na divnu provednu večer...





petak, 6. veljače 2015.

Putovanja kroz slike i nešto malo teksta

Postoje neki periodi života koje bih branila. Ako ih negdje treba obraniti... Postoje i oni koje bih zaključala i pospremila i samo ih krišom promatrala kad nađem vremena... Ne zato što su ružni, baš naprotiv...
Ne postoje periodi života koje bih izbrisala i ne postoji vrijeme za kojim bih žalila... Postoje oni iz kojih bih iznova učila i uzimala pouku.

Kad u Istri stane vrijeme, 2014.

Kroz život se, čini se, sjećam najjasnije ljudi, njihovih rečenica, rituala i pogleda. Sjećam se vremena provedena s njima, a ponekad i minuta. Vrijeme je to koje volim i s kojim rastem.

Iza ljudi u životu, jasno se sjećam putovanja. To već znate. Znam i ja. Neke od njih obilježili su upravo ljudi i možda zato ih se s takvim nedokučivim pogledam sjećam. Odlaženje i vraćanje moja je strast. Dijeljenje lijepih trenutaka s ljudima oko sebe moj je pokretač. Prelaženje granice, priroda druge zemlje i domovi kraj ceste, raj su za moje fantazije.

Jurmaline priče, 2011.

Ponekad se bojim same sebe na tim putovanjima i svih svojih "što ako" pitanja. Posebno se bojim pitanja koje zadajem često po tim nepoznatim gradovima... "što ako baš ovdje živimo?" 


Firentinske ulice, 2014.

Jeste li kad išli po nekim gradovima (pa čak i svome) i gledali u neki osvijetljeni prostor i pitali se tko tamo živi? Jeste li zamišljali priče? Tko su ti ljudi i kako baš da su oni tu gdje jesu, u tom gradu, u toj državi, a ja tamo gdje jesam? Jesu li sretni?
Mirišu li njihove zavjese po prošlim vremenima i imaju li zalijepljen daljinski selotejpom?

Negdje u Amsterdamu, 2011.

Ja putujem svaki dan. I kad sam u Zagrebu, i kad sam kod kuće. Putujem i kad ne putujem. Ja samo pogledam u svojem gradu prema gore i zahvaljujem vam što ste ostavili upaljeno svjetlo ili razmaknuli zavjese. Ma, ne da virim... nego da zamišljam neke sretne sudbine i zbrajam centimetre vašeg stropa.
Ja, naime, volim visoke stropove.

Pariški prozor, 2010.

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...