subota, 25. prosinca 2010.

Amsterdam, Island, balkoni ... i ja

Vrijeme je darivanja. Božić. Ovog Božića nemam puno želja. Samo jednu. Želim da moj blog do veljače ima 100 followera. Šalim se. Ili ne?  :)

Već se priča da me raduju nagrade pa eto odmah stiže jedna, vidjet ćemo što će se dogoditi kad kažem da me raduju putovanja... Amsterdam? :) Oh, yeah....

Hvala Astrid York na nagradi i što misli na mene. Prema pravilima trebala bih reći 7 stvari o sebi pa krenimo redom.

1. Uglavnom me konobari mrze. Kako i ne bi kad naručim kavu s mlijekom, tj. s malo više mlijeka. Na što konobar uvijek upita: "Bijelu kavu?", a ja spremno odgovaram:"Ne, s mlijekom, samo malo više mlijeka". (?!?!)
I ja se zbunim...
Naravno na mjestima na kojima znam kakva je kava, nemam posebnih želja.

2.Volim jutra, ali se nikako ne mogu dići rano, pogotovo ne prije muža. Osim, danas, kad sam skuhala kavicu... Na Božić. Ostao je iznenađen. I ja isto :)

3. Volim balkone. Još iz doba druženja sa sestričnom kad smo napravile prefin doručak na balkonu u Valbandonu. Tada sam počela tražiti najsavršeniji balkon za doručak u svim gradovima na svijetu. Jedino se bojim da kad ću ga i imati, od umora se neću moći dignuti na doručak, a moja ne-bijela kava će se ohladiti na istom tom balkonu :(  Ne odustajem, tražim i dalje!

4. Užasno sporo čitam knjige. Mislim da je to došlo s godinama. Brže kupujem knjige, nego što čitam. Odnedavno imam pravilo da kad pročitam 4 knjige koje imam kod kuće, smijem kupiti jednu novu. Mislim da imam neki problem s knjigama. Mislim kupovinom istih.

5. Zapravo jako dobro kuham, ali ne mogu doći do izražaja od muža :) Prestala sam se i petljati, zašto da mu  kvarim veselje :) Upravo radi na svojoj Sacherici. Znam da će biti prefina!

6. Trenutno ne mogu prestati slušati CD francuske pjevačice ZAZ. Kad se zakačim, gnjavim s repeatom.

7. Imamo toliko planova da mi ne bi bilo dosta 7 života da to ostvarim. No, nekako mislim da će me za ovog života Island vidjeti...
Imam još nekih želja, ali, oprezno ću, ne smiju svi sve znati, rekla bi moja majka...  :)




Nagrade idu dalje. Ovo su pravila (na engleškom):

1. Thank the person who gave you this award.
2. Share seven facts about yourself.
3. Pay it forward to seven bloggers you adore and contact them to let them know they've been chosen.

Ja ću promovirati neke nove blogove (+ blogove koje sam nedavno otkrila) pa zato i njima nagradica:

Odoh na Božić dalje, svima svako dobro!

subota, 18. prosinca 2010.

Hrvatske kavice...

O poslu neću. Dosadna sam i sebi i svima oko sebe. Žaliti se  - nema smisla. Izbor je moj i nisam loše izabrala. Dapače, uživam 15 sati na svom poslu ;)
No, i kad radim i kad sam pod stresom, ja kao prava građanka ove zemlje nalazim vremena za kavu (tako se u nas mjeri hrvatstvo). Ostavljam posao na sat-dva i odem na kavu. Naravno da znam da je to prednost privatnog biznisa i tog se uvijek sjetim kad se u 14h izgubim s posla :) Zbunjuje me jedino što uvijek nalazim prepune kafiće.

Jesu li svi u Hrvatskoj poduzetnici? Ili jednostavno imaju dobre šefove?!

Ovih zadnjih nekoliko tjedana sam našla vremena za kave koje nisu virtualne (ispričavam se svima :) i vidjela neke drage ljude, između ostalih i svog muža kojeg nekoliko puta dnevno sretnem i kod kuće, a bome i na poslu. Nema mi ništa draže nego nazvati ga i pozvati na kavu i malo ga odvući od posla pod isprikom da ćemo raditi ili još bolje, imati sastanak. U birtiji. Kao i mnogi Hrvati. Sreća je da je on veliki kavopija i da mi nekad popusti. (hvala ti, hvala ;)))

Odvukla sam ga tako jednog kišnog dana u kafić koji je obećavao. U Parizu. Znao je da sam provjerila na nekim listama na Internetu i da je sigurno među boljim kafićima. Pripremila sam se čak i na moguću kavu od 7 eura. Pa hajde.. već smo tjedan dana u Parizu, ako smo mislili štedjeti nismo trebali niti doći. Ma, da ne ispadne ovo snobovski, ja jesam za svaki vid štednje, no kad je vani oko nule, pada kiša, puše vjetar.... idem i u minus ako treba, a i kava ne može baš toliko skupo koštati da je ne možete platiti...

Kafić Angelina (nema veze s A. Jolie - priznajte da ste pomislili) se nalazi u ulici 226 rue de Rivoli. Zgodan dio grada gdje su i mnogi dućani sa suvenirima, ali i neki dizajnerski - uglavnom dobra šoping ulica. Izvana je kafić izgledao više kao hotel i nismo zaista ništa očekivali, no ulaskom unutra, bili smo iznenenađeni veličinom, ambijentom, ali i sastavom ljudi unutra. Previše turista, a opet, što smo mogli očekivati kad smo ga našli na svim sajtovima za turiste...


Naručili smo dvije kavice, croissant i  macaronse. Cijena prava sitnica. Doživljaj - osrednji. Naime, kava je bila tanka, jedan od lošijih croissanta u Parizu - što je gotovo nemoguće, glazba je u jednom trenutku prestala svirati i nitko od zaposlenih nije primjetio, u wc-u nemaju toplu vodu i perete ruke s nevjerojatno hladnom vodom, konobari su prilično rezerirani, nose sa stole kad god im se pruži prilika, očekujete da će i vas uskoro iznijeti van i reći: Gospodo, Vaše vrijeme u ovom kafiću je isteklo. Potražite novi. Izvolite račun.  Hvala.
Iskreno, već polako puno očekujem od nekih mjesta. Ne možete imati takav ogroman kafić i tradiciju, fine slastice, reputaciju i hladnu vodu u wc-u. Mislite da pretjerujem? Možda, ali kad vam sve to lijepo zapakiraju u račun od tridesetak eura , a znate da je to i za Paris previše, malo se zamislite...   

Pišem o Angelini da vam prenesem naše, ne baš dobro iskustvo,  i da dam savjet turistima koji će nekad otići u Pariz, naći ovo mjesto i u vodičima i na Internetu pod "MUST VISIT"...a pišem i zato, da kažem, da je katkad, ipak, svejedno gdje ste... ukoliko su kraj vas ljudi s kojima želite biti...

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...