Preselili smo tako u ovaj stan prije tri godine. Uredili smo stan, upoznali kvart i redovito se pozdravljamo s nekoliko susjeda. Naša se djeca često deru po ulazu, ponekad ih stišavamo, a ponekad, jednostavno nemamo snage. Proći će i to razdoblje. Svi kažu. Mi znamo.
Volim pojam susjeda. Voljela bih da je priča sa susjedima kao nekad kad sam živjela kod staraca, kad su se slavili blagdani zajedno, nosio grah ili kolači, kad bi mene i sestru nekad čekali pokloni pod njihovim borom. Naši su doma baš jako lijepo gradili odnose sa susjedima.
Mi pak imamo simpatične susjede s kojima ipak prerijetko dijelimo kolače. Razlog je taj što ih prerijetko spravljamo, čini mi se...
Hrana. I kupaonica. I prošlost.
Sigurna sam da su ti mirisi tu otkad smo počeli živjeti ovdje. Mirisi u kupaonici na koje on govori,
opet suseda kuha ručak, a ja se šuljam po dozu sjećanja iz prošlosti u kupaonicu. Nisam baš nikome htjela reći o tome jer me bilo strah da ako kažem sve odjednom prestane. I kako priznati nešto suludo kao, ja odlazim u kupaonicu po mirise.
A još je luđe u cijeloj priči da imam potrebu sve to napisati pa neka onda ova ekipa što me poznaje vidi kako stvarno živim neke paralelne živote.
Kao, malo mi je i svejedno. Sve manje se zamaram, čini mi se i zbog toga sam si ljepša u ogledalu. Čini mi se.
Tko je vlasnik mirisa?
Shvatila sam s vremenom da ta susjeda koja kuha ručak sasvim sigurno ne živi u našoj zgradi nego vjerojatno u naslonjenoj zgradi na našu. Vjerojatno.
Shvatila sam i to da susjeda ponekad kuha ručak navečer za drugo jutro tako da doze prošlosti dolaze popodne i navečer. Nikada ujutro.
Sad kad pišem ovo shvaćam da bi mogao biti i susjed. I susjedi kuhaju pobogu. Moj muž bi, na primjer bio sigurno susjed koji kuha kad bi netko o njemu govorio.
Kako je sve krenulo?Krenulo je tako da sam jednom ušla u kupaonicu i osjetila miris bakine juhe. Bakine prave juhe koju sam zvala bakina juha. Osjetila sam taj miris i vratio me nazad. U bakino vrijeme. U meni jedno od najljepših vremena. Sjela sam pomalo izbezumljeno na rub kade i mirišala.
Nedugo nakon toga, osjetila sam miris prženog luka iz devedetetih godina i vratilo me u osnovnoškolske dane. Miris brzinske zaprške i luka i ručka i hitanja u školu.
Susjeda prži luk kako smo mi pržili. I miriše kao i kod nas.
Meni doma ne miriše tako kad ga pržim, a zaista znam lijepo pržiti.
Pa onda opet juha.
Jedne večeri je kuhala grah. Isti onaj miris i grah koji nam je znala nositi teta Marija, susjeda s kata niže, kad smo bili klinci.
Ubrzo je pekla i piceka i palačinke, pržila je taj luk vrlo redovito, a ponekad bi zamirišala ta juha. Ta čudesna bakina juha.
Svaki put kada bih ušla u kupaonicu, a susjeda je nešto kuhala, ja sam znala da idem po tu dozu prošlosti. Nikad nije kuhala nešto što me nije bacilo godinama unazad.
I ja vam onda stanem. Ponekad sjednem. Gledam oko sebe i mislim si što se to događa. Kako ona sve to zna. Kako ona kuha sva jela koja mirišu kao što su mirišala jela mog djetinjstva. Tko je to tamo i mogu li doći na juhu. Sigurno je istog okusa kao i bakina.
I je li to, naposlijetku, on koji kuha?!
Priča
Već ta priča dugo traje. Toliko dugo da je trebala postati priča na mom blogu. Ima veze s putovanjima pa ju zato i ispisujem, jer... činjenica je... ako putuješ, pa i sjećanjima, kandidat si za ovaj blog.
Mirišu meni i druga jela. U restoranima, u tuđim hodnicima, kod prijatelja, ali ne tako kao jela iz kupaonice, pritom kad pišem ovo ne mislim ništa loše o tome da su iz kupaonice. Meni čak više ni to nema neke čudne primisli.
Ja ludo, preludo čekam dan kada je na redu juha koju netko tamo kuha za ručak u vrijeme večere.
Mene raduju male stvari.
A.
