Kad biznis ima prichu...

Volim kad svaki biznis ima svoju priču, kad ljudi rade stvari koje uistinu žele. To se vidi, osjeti i to se cijeni. Ovih dana se baš susrećem s ljudima koji rade na svojoj priči, zarađuju i uživaju u tome. Živo se sjećam svih svojih biznisa. Rado spominjem da sam s 10 godina htjela raditi na placu (ako se dobro sjećam i jesam), lijepu svoticu sam zaradila na Badnjak kad sam osmislila tombolu i prodavala ju svojim ujacima i njihovim ženama, u srednjoj školi sam se bacila na prodavanje kozmetike Oriflame i Avon, skupljala režije u zgradi, prepisivala maturalne radnje (jer nisu svi imali tada kompjuter, skener i printer) i naposlijetku, najdraže zarađen novac je bio kad sam počela izrađivati nakit. Majka je vrlo kreativna i nekako sam mislila da uz malo truda, nešto gena :) mogu i ja nešto proizvesti. Bili su to ispočetka nespretni komadi nakita, koji su kasnije postajali sve ljepši i zanimljiviji. Ispočetka svima poklanjate, sretni ste što netko hoće nositi vašu kreaciju, a onda, nekako brzo, se javlja potreba da nešto i prodate. Prodate frendici, susjedi, a polako se javljaju i neki drugi ljudi. Nije tada bilo blogova koji bi pomagali i promovirali vas, ili dobro znanog Facebooka. Sve je to išlo malo sporije. Moja priča s nakitom je zapravo bivala sve ljepša i pomagala mi je kroz srednju školu (financijski). Kad je nakit platilo jedno ljetovanje, shvatila sam (i to vrlo rano) da čovjek sam sebi može pomoći i napraviti sve što hoće. Samo mora imati ideju i to željeti. Danas živim jednu takvu priču, doduše ne baš vezanu uz nakit, ali vezanu uz Rusiju, i to se vidi, kažu :)!


Moja torbica :)

Nedavno sam imala priliku upoznati Danijelu Bilić, mladu dizajnericu koja je pobjedila na Krpi.hr sa svojom torbicom. Odlučila sam kupiti od nje torbicu i bilo mi je drago što je našla malo vremena da sjednemo i popijemo kavu zajedno. Jako je lijepo kad mladi ljudi imaju talent i ideju i svjesni su da ništa ne pada s neba. Mlada Danijela se nevjerojatno trudi, toliko je topla i skromna, a radi prave bombone od torbica. Ona će daleko dogurati... a i dalje uživa u tome što radi. Svaki detalj njezinog rada (bilo kroz torbice ili promociju istih je razrađen) i priča ima smisla! Torbicu čekam, samo da znate i ne mogu  iščekati :)
Kakve to veze ima s kavom, osim što pijem istu dok vam ovo pišem?! Pa ima veze jer mjesto gdje smo muž i ja pili kavu u Sarajevu ima priču. Čak i da nismo čuli istu od vlasnice, priča se osjetila. Takvo mjesto zaslužuje da dugo živi u Sarajevu i da ga posjećuju oni koji su veliki kavoljupci i sladokusci. Zato vam to i pišem. Rahatlook je mjesto u Sarajevu, gdje možete popiti pravu bosansku kafu, popiti čaj od ubranih trava i plodova s područja BIH-a, a deserti su pripremani na temelju starih recepata i svaki dan vas uz standardnu ponudu dočeka i nešto novo, spravljeno po receptu gazdarice. I da... možete kupiti čajeve, pekmeze i tako ponesti dio priče sa sobom...
p.s. Hvala Jeleni za preporuku i gazdarici Snježani za vrijeme koje nam je posvetila.