Otvaram firmu i u New Yorku - nije reklama :)

Danas sam službeno izgubila svoje utorke i četvrtke. Naime, kada sam konačno organizirala svoj život da konačno radim oko 12 sati dnevno (vjerujte mi to je sitnica za mene) i da utorkom i četvrtkom idem na jogu koju sam platila 269 kn na Kolektivi te da s vremena na vrijeme odem na kavu s prijateljima, dočekao me posao ovih dana i sjeo mi ko budali šamar. Minimalno sam se hiljadu puta prisiljavala ne misliti o tome što sam mogla raditi danas navečer i što bih mogla raditi ostalih tri mjeseca utorkom i četvrtkom. Srećom da nemam TV doma jer bih sad razmišljala i o tome koje serije propuštam. To bi me ubilo!
S druge strane, uživala sam danas na po poslu i ostajući duže nego inače, no shvaćam da nije rješenje ubijati se od posla što ja vrlo, vrlo, uspješno radim. Možda ne bi bilo loše otvoriti firmu "Ubijanje od posla" za sve lijene guze i natjerati ih da provedu jedan dan sa mnom. Prvi sat gratis, drugi sat 50% popusta, a treći sat od sreće plaća poslodavac svojoj lijenoj guzi jer napreduje. To bi onda značilo da vodim još jednu firmu. Dakle sve zajedno dvije.
Samo??? Dajte još, ja mogu još.... 
Danas sam u fazi kada mislim da se moje The putovanje zbog kojeg sam nekako i krenula u ovu blog-avanturu zbilo prije sto godina. Točno sam znala da će mi jednog dana biti žao što si to želim, no jednom dok smo čekali metro, ja sam na glas rekla da želim kući. Pogledala sam si nebodere u daljini i mislila, ok, sve sam vidjela, ajmo, brate, baš mi se ide. Koferi su puni, kupili smo što smo mislili, nisam mogla po stoti put gledati onu "268 $" torbu, koju neću kupiti, jer kod mene pali da se očito dva puta živi (a ne jednom)... Joooooj, samo je trebalo krenuti konačno iz tog grada...

... kako mi je sad žao....

Budući da je takav dan, kakav jest, i budući da ću se teško ovih dana sastati s vremenom da popijem neku kavu u dobrom društvu, najbolje je da pišem o najboljem mjestu u New Yorku za kavicu... Mjesto na kojem najviše nisam ništa radila (kako godi napisati takvu jednu očajnu konstrukciju)...
...sjećam se samo da sam buljila u prolaznike, fotkala ih, razmišljala o njihovim pričama, jednostavno, pustila sam da me ponese.

U Gregory's cafeu rade dvojica odlično raspoloženih Amerikanca koji su bili očito vrlo sretni što smo popili nekoliko kava koje smo pohvalili da su jako dobre. Kafić je zapravo na 551 7th Avenue, a kako smo došli ne pitajte.

Naravno, imali smo plan (hellou!!! valjda me već malo poznajete)  i naravno da sam se prije informirala na yelp listi. Tada je kafić bio na nekakvom 9. mjestu. Mjesto je vrlo uredno i čisto, a naravno ima/ i imalo je besplatan Wi-Fi te valja spomenuti, ogroman prozor :)

Tog bezbrižnog nedjeljnog popodneva, zbog tog ogromnog prozora, uhvatila sam trenutak života nekih nepoznatih ljudi (možda bi im bilo drago da znaju) i razmišljala o tome kako su proveli svoj život...

Slika 1. Razgovor za posao

Slika 2. Hoće li skočiti?

Slika 3. Mama ima slobodno poslije podne

Slika 4. Još samo ovaj put, mama!

Kako sam zapravo bila sretna u takvom besposličarenju... Prekrasno, čak osjećam taj trenutak...

Pitanje je samo kad ću se sljedeći put sastati s vremenom da porazmislim kakav život vode nepoznati ljudi oko mene? Mogla bih još i svima urediti živote. Možda da opet još jednu firmu otvorim... Treću...

Sjedište može biti u New Yorku na Sedmoj Aveniji oko broja 500 da stignem oko 6 ujutro na kavu do Gregoryja....PRODANO!