utorak, 19. listopada 2010.

Alice i ja na čaju kod bake...

Već nekoliko dana s nestrpljenjem iščekujem trenutak kada ću sjesti u svoju omiljenu zelenu sobu, u večernje sate, uz zvukove radija i uz jako malu mogućnost da mobitel zazvoni. To je upravo ovaj trenutak. Sada. Za ovu priču je jedino bitno da ju pišem uz omiljeni čaj (Nana Mint - nimalo fancy) u omiljenijoj šalici za kavu stanovitog dizajnera Guya http://www.guydegrenne.fr/index.php (vrlo fancy, kaže Internet)...



Čini mi se da je dan bio vrlo sličan današnjem, neka kišica, koja zapravo nije jaka, no uporno kvari frizuru. Savršen dan da čovjek nađe neko mirno mjesto, provodi društvo uz dobru knjigu ili novine, šalicu toplog čaja i kolačić. Zagreb i nije prepun takvih mjesta. Ukoliko ih i ima, ili su postala previše modna i stolovi se trebaju rezervirati unaprijed, ili je u njima zadimljeno... Kako god bilo da bilo, od toliko kafića, Zagreb nema mjesto gdje se možeš sakriti, biti sam, a da nisi kod kuće. New York, čini se, ima.

New York je toga dana bio mjesto u kojem mi se nije dalo boraviti. Kad si 10 dana u Americi, imaš mogućnost izabrati tijek dana, isplanirati kamo ćeš otići, što raditi, a ti si lijen i ne želiš se pokrenuti, jednostavno počneš razmišljati da je možda ipak vrijeme da dođeš kući. Kao da je danas bilo, sjećam se da sam spavala do 13h i zbog toga imala grižnju savjest.
Kad imaš grižnju savjest što spavaš dugo na godišnjem, ponavljam, možda je ipak vrijeme doći kući?!
Još k tome, bio je ponedjeljak.
Sjećam se da sam nerado izašla na ulicu. Jedino što mi se sviđalo jest prošetati nove gumene čizmice. Mislim da sam kišu i prizvala samo da bi ih obula taj dan.
Plan je bio otići u Guggenheim. Obavili smo ga brzinski, čak smo ranije stigli obaviti i neki ručak u talijanskom restoranu (najlošiji mogući izbor) i doveli situaciju u istom do ruba incidenta... Nitko se nije osjećao dobro. Niti oni u restoranu, niti mi...a zapravo i njih i nas nije bilo briga za onog drugog. Uglavnom da skratim....očajan početak dana koji je već bio na pola.
Lexington Avenue od 88. do 66. ulice mi je ostao samo u magli. Razgovor koji smo vodili prolazeći dvadeset i dvije ulice ne pamtim. Pamtim samo kad sam ugledala mjesto koje je obećavalo malo mira.

Alice's Tea Cup. 156 East 64th Street. http://www.alicesteacup.com/chapter2/ 

Bilo je to mjesto koje je podsjećalo na prošla vremena. Vremena koja sam provodila kod bake. Ne znam je li zbog čaja, lustera ili kolača, ali to je bilo to. Prvo mjesto u New Yorku koje je zaustavilo vrijeme. Prvo mjesto na kojem sam se istinski odmorila, popila izvrstan čaj: (Herbal Detox Blend - Alfalfa, dandelion, nettle bush, plantain, red clover and mint. $ 4.69/oz.) i pojela jaaako finu tortu. I da... prvo mjesto o kojem nismo prestajali pričati cijelu večer. Također, priznajem, bilo je to prvo mjesto na kojem sam čak uslikala i WC.

Alice's Tea Cup kafić-čajana-restoran zapravo ima vrlo, vrlo dobre kritike na svim sajtovima. To izgleda otprilike ovako:

I am in love with this place

This place is my absolute favorite in the neighborhood

Yes, this place is as girly as it gets...This place is absolutely charming, both staff and service seem to have taken a detour from the NYC norm of dour and sour expression(s).

I fell in love with a tea here
Sviđalo mi se čitati kritike u kojima piše da su ljudi zapravo istraživali o tom mjestu prije nego su došli. Neki su čak čekali u redu za brunch i ručak. Bilo je i onih koji su imali prilike biti u vrijeme kada je konobarica imala hormonalni disbalans. Drugi su čuli od svojih prijatelja da je to idealno mjesto za izaći s obitelji ili prijateljicom. Većina se složila da je to apsolutno predivno mjesto kamo treba svakako barem jednom doći.

A ja... ja nisam ništa znala o tom mjestu, naišla sam na njega sasvim slučajno i kasnije (danas) saznala da je to mjesto za koje SVI znaju. 

A ja... kao da sam bila kod bake doma, pila iz starinskih šalica, točila čaj iz čajnika s macom na vrhu, jela tortu i gledala u božićne kuglice na lusteru koje su podsjećale na kuglice koje je baka svake godine imala na svom boru. I još... nisam bila sama, što je bilo još ljepše...


Nakon tog dana, znala sam sigurno da ću sigurno opet doći... (virtualno se isto računa, zar ne?)


Broj komentara: 6:

  1. прекрасные, милые чашечки, действительно, как у бабушки)

    OdgovoriIzbriši
  2. совсем согласна... в Загребе одно место, где тоже такие чашечки... Покажу :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Danas je u Beogradu pravi dan za skladnjanje u ovakvo mesto.

    OdgovoriIzbriši
  4. Ima li u Bg takvih mjesta? jer ako da... i tamo ću ubrzo ;)

    OdgovoriIzbriši
  5. meni je nana/mint skroz fensi, to i zeleni. samo josh ljudi nisi provalili da je fensi ::))
    a shto se chajdzinice tiche, nije bash da ih ima u bgdu *chitaj nema uopshte* zapravo malo je tako tih zenstvenih, prijatnih mesta gde mozesh da sama sa sobom saberesh misli
    .. ako nishta otvoricu ja neko :D

    OdgovoriIzbriši
  6. @Jelena - kad otvoriš, dolazim u goste :) Zagreb čak i ima nekoliko simpatičnih mjesta, ali su ubrzo postala strašno popularna i sve poznate "njuške" odlaze tamo...iiiii, ubrzo su prestala biti intimna.

    OdgovoriIzbriši

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...