Musée vs. Muzej

Pada kiša kao iz kabla. Peti dan u Parizu. Možda i šesti (tko više broji). Imamo samo jedno odredište na koje moramo otići. Kafić Angelina. Nakon kafića možemo otići u hostel. Ili eventualno šetati po kiši.

Kafić smo obavili (sjećate da sam pisala o tome) i poslije krenuli u avanturu zimamije_padakiša_silamijenawc_idemodoma?...

I tako, s tim mislima i takvim dijalogom (uglavnom se ja žalim) nismo prošli ni 50 brojeva ulice Rivoli kad smo ugledali prekrasnu zgradu.

Dugačka i ogromna. Skroz se uklapa u Pariz. Sviđa nam se. Lupili jednu, dvije slike (onako za sjećanje) i krenuli dalje. Isprva nismo odmah primjetili da je to muzej. Nekako smo se baš ugodno iznenadili kad smo došli do ulaza i vidjeli da je to Musée des Arts décoratifs. Iskreno, nisam ga pronašla u svom vodiču i nitko me nije poslao tamo pa sam nekako bila zadovoljna da smo baš nabasali na njega. Bez ikakvih očekivanja smo ušli u njega, malo se preplašili njegove veličine, ali opet spremno smo krenuli istraživati. Na tom putu je bilo svega... svega, svega...

Čak sam se sjetila svog djetinjstva kad sam vidjela Disneyeve junake u plastičnoj verziji. Mi smo doma imali ovog lijevog patka :)

Nakon 70tak fotki u fotoaparatu, pregledanih masu eksponata, 3 sata hodanja, odlučili smo se za odmor. Odmor je bio na zadnjem katu gdje smo mogli sjesti u dizajnerske stolice i gledati filmiće u kojima se one pojavljuju. Ja sam sjela u ovu :) I danas ju želim (pišem opet ovo u slučaju da muž virne na blog. BTW košta 4500 $. Sitnica :)

I tako ja još uvijek sjedim na ovoj fotelji (super je, jel da?) i vi se pitate zašto to sve pišem? Zbog fotelje? Zbog Pariza? Zbog fotelje :)?

Pa evo krenimo redom:

Prvo, pišem zato što vam savjetujem da odete u Pariz i to baš u ovaj muzej. Super je!

i  drugo, zato što me danas jedno mjesto podsjetilo upravo na ovaj muzej. Dakle, bili smo danas u našem Muzeju za umjetnost i obrt. Otišli smo na toliko hvaljenu izložbu Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata. Svidjelo nam se. Ne opet toliko da mahnito vadimo fotoaparat. No, bilo je ok... Muzej me podsjetio na to koliko je zapravo predivan iznutra i koliko je lijepo imati iskustvo obilaženja muzeja iz svog grada i iz nekog drugog, iako nije identična izložba. Podsjetio me i na to koliko zapravo još uvijek premalo obilazim kulturne sadržaje u svom gradu. Sramim se priznati da još ima muzeja u Zagrebu u kojima nisam bila, a volim ići u muzeje.

Iako u ovom muzeju nisu imali stolice, niti obične, niti dizajnerske, mi smo se otišli odmoriti na neko drugo mjesto. U Eliscaffe na Ilici. Tamo su imali neke nove stolice u kojima smo mogli ćaskati i uspoređivati dva grada, dva muzeja...

No, jedino me još buni, sviđa li mi se više pogled iz ovog muzeja u Parizu:

ili iz ovog u Zagrebu?

Hmmmm....