Frizeri, djeca, Pariz...i ja

Vrijeme je za novu kavicu i radujem joj se cijeli dan. Umirem od želje da nešto napišem o frizerki kod koje sam jučer bila. To je sto i prva frizerka kod koje sam došla. Inače, imam neki problem s frizerkama i frizerskim salonima. Ne volim postati njihova stalna mušterija. Čim se to počne događati ja mijenjam frizera. Ne volim kad sve znaju o meni i kad postajemo neki površni prijatelji dokle god znam da mi ti isti ljudi peru kosu i masiraju vlasište. Shvatila sam da se ti frizeri prestanu truditi kad sam u njihovim rukama prečesto jer kao sad sam stalna mušterija pa neka se ne trudim kad mi nekad ne stave regenator na kosu jer imaju gužvu, a znaju da ću ionako opet doći u srijedu. Ja tada mijenjam frizera. Ne pričam ništa loše o njima, samo bježim. U mom poslu su svi ljudi bitni. Uvijek. To me naravno košta vremena i živaca, ali zadovoljna legnem spavati i takvom se budim.

Jučerašnji dan je bio vrlo buran, puno posla i još sam k tome navečer trebala biti na jednom rođendanu. Dok su moje prijateljice sve odreda glancale svoje štikle i frizera obavile u neko pristojno doba bez stresa, ja sam iza 19 sati, u petak, trčeći tražila frizera jer nisam imala snage oprati sama kosu i isfenirati ju (čitaj sat i pol ju ravnati). Moj trenutni stalni frizer me odbio jer je u gužvi (!?), a ženskice u kvartu su mi postale preodbojne. Znaju čak i gdje živim jer je stan preko puta salona, a vidjele su me jednom i na balkonu. Znak da se ne pojavim više. Kažem vam, imam zbilja ogroman problem s frizerima.

Ulazeći u frizerski salon zadihana pitam gospodičnu ima li vremena za jednu frizuru, na što će ona, samo uđite baš nemam što za raditi (?!). Krene ona s pranjem kose kadli počne o vremenu danas i o tome kako je strašno postalo hladno te da mrzi ovo doba godine. Mislim si ja u sebi, draga moja, sa šezdeset ćeš željeti vratiti vrijeme i proživjeti sretno sva godišnja doba, samo da ti je opet dvajst i nećeš ništa mrziti, no, umjesto toga kažem nešto u stilu, da, da, baš je hladno...

Naš razgovor je išao u standardnom ritmu kod frizera:

"Jel prečvrsto?"

"Nije" 

"Ako je prečvrsto Vi samo recite"
"OK"
"Jel voda prevruća"

"Nije" - kažem.

"Ako je prevruća Vi samo recite"
"Hoću"

Završi ona brzo s pranjem, lijepo mi bila izmasirala vlasište, šamponiranja koliko treba, dala mi trach novine i krenusno u avanturu. Ona u avanturu mog ravnanja kose, a ja u trach avanturu. No, dvije minute kasnije, krene ona nekako spontano o raznim temama, ja se uključim, ona potakne još nekoliko dobrih tema i tako se nađemo ona i ja usred razgovora o ginekolzima, ženama i njihovim potrebama, njezinom spontanom pobačaju (UF!), djetetu koje ima, o mom nemanju djeteta i malo pomalo krene ona nekako s pitanjima o mojim putovanjima. Uf, nije mogla bolje. S 10 kn što sam mislila ostaviti kao napojnicu, dižem na 15 kn.

I tako se ja raspričala o putovanju u Ameriku gdje sam bila s mužem (o Chicagu i New Yorku), kombinirala sam i s pričom o ljetu u Barci sa svojom prijateljicom i još se usto pohvalim kako idem u Pariz za koji dan te kako se želim pripremiti za isto. Naći neka mala mjesta gdje ću uživati s mužem na kavici.

  

Sluša ona mene vrlo pažljivo, lijepo neko stvorenje, gleda i govori kako je i ona oduvijek htjela putovati, no čini joj se nakon svega što smo si ispričale da mojoj priči nešto nedostaje. Govori ona dalje, Vi puno radite, puno putujete, sretni ste, doduše, dosta umorni, ali sretni, sve ide u dobro smjeru, no ne mislite li da bi bilo najbolje da ostanete trudni i imate dijete?

BUM! BUM!

To je nešto što je njoj uljepšalo život, nešto za što živi, što je dalo smisao svemu. Nastavlja ona dalje, vrijeme je da darujem djetetu dio svog života, uživati i dalje mogu... no, vrijeme je, tridesete su tu.

Tik-tak, tik-tak!

Govori ona i dalje, kad ćete imati dijete, jednostavno će se i Vaša putovanja prorijediti jer ćete svom djetetu htjeti pružiti komfor i neće Vam padati na pamet putovati po cijelom svijetu. Pričala je ona i dalje, i zbilja ne znam u kojem trenutku sam se isključila i počela razmišljati o tome, kako je zapravo bespredmetno voditi ovakav razgovor. Žena je u uvjerenju da sam karijeristica koja ne želi imati djecu, moja putovanja vidi kao moje ego tripove, misli da je to što mi je trideseta na vratima razlog da već moram imati minimalno jedno dijete, a o drugom već razmišljati... i što sam mogla reći? Da, da, mi radimo na djetetu ili ne, sada nije vrijeme, moram još vidjeti Amsterdam i Rejkjavik...

Sve to zajedno mi je bilo i simpatično i naporno... Da rezimiram... 

Djevojče je bilo vrlo drago, imalo je svojh 27 godina, sina od 3 godine, muža i užasno želi još jedno dijete. Salon neće otvoriti jer je sama sebi rekla kako neće u sljedeću trudnoću ući kao nečiji šef. Pored svega valja spomenuti da joj je frizura odlična. Mrzi ovo godišnje doba.

S druge strane, s već dobrim naznakama nikad bolje frizure, ja, koja imam svojih 29 godina, muža, 15 sati dnevnog rada i svoju firmu, zadovoljne klijente, dosta dobre prijatelje i predstojeći put u Pariz.

Ne znam je li me taj razgovor trebao natjerati da izađem iz salona i imam grižnju savjest, počnem intenzivno raditi na djeci i zaboravim na sitne stvari koje me raduju (kako je to u jednom trenutku i ispalo)... Ne znam.

Znam samo da djecu volim, nije nikakav problem da mi se dijete dogodi, no kad svakog dana čujem da bih obzirom na svoj način života i godine bilo bolje da imam već jedno dijete, jednostavno mi dođe da odem u taj Pariz i tamo ostanem zauvijek. Kartu već imam, a i znam jedno super mjesto za kavu i čaj. Za novi početak više nego dovoljno...

Hoću li opet otići kod iste frizerke? Možda i odem, svakom treba dati drugu priliku :)