nedjelja, 17. listopada 2010.

Moja mama je vidjela bolje muzeje od tvoje mame...

Baš me sinoć prijateljica pitala što smo sve vidjeli u New Yorku....hmmmm.... znajući da se radi o prijateljici koja neće cijeniti naše istraživanje grada na način na koji smo to činili, počela sam s muzejima koje smo vidjeli i zgradama na koje smo se popeli... Zaustavila me nakon mog nabrajanja, ne tako značajnih mjesta (ukoliko ih niste vidjeli) i upitala je samo: "A jeste li vas dvoje bili u Metropolitanu?"... rekla sam da nismo i gotovo sam spustila pogled posramljeno... Ma, čekaj malo... postajem li ja više vrijedna jer sam bila u svim muzejima koji su u top 10 muzeja u New Yorku?! I što njoj znači taj muzej kojeg nikad nije vidjela, a vjerojatno ga nije ni virtualno posjetila?!

Zapravo me malkice naljutila (ne ljutim se ja lako, samo se razočaram, što je po meni još gore)... Osim toga, u muzeje ne odlazim samo da bih rekla da sam bila. Volim se posvetiti muzeju, saznati nešto novo, popiti dobru kavu (muzeji ju obično imaju, kao i vrlo simpatične kafiće)...No, o gradu zbilja možete puuuno saznati ako šetate i zavirujete u neka mala mjesta, ali to se nadam da svi ionako već znaju. S druge strane, pitala bih ja svoju prijateljicu, u kojim si muzejima bila u Zagrebu (kad se već tako razbacujemo muzejima)? U svom gradu? Ja sama se ne mogu previše pohvaliti, mada odlazim u muzeje sigurno više nego većina moje generacije, ali isto tako ne mjerim ljude po muzejima koje su vidjeli...

I kako je razgovor tekao usiljeno, sama sam osjetila da moram napraviti potez zbog kojeg ću se poslije osjećati jako dobro i u svojim očima ću ostati onakva kakva jesam i kakvu me znaju svi oni koji me trebaju znati... rekla sam onako usput, već zaključujući temu New Yorka i muzeja... "znaš u Guggenheimu imaju odličan kafić i kavu." To mi je bilo super! Vrh! (imaju još štošta drugog, bila je izložba Kandinskog tog dana, manje razumljiva izložba Chaos and Classicism: Art in France, Italy, and Germany, 1918–1936 , a valja spomenuti da muzej izgleda stvarno nevjerojatno....)

Volim kad plitki razgovori ostanu plitki do kraja... Jedino mi je bilo žao što nisam rekla da ima i odličan kolač koji je koštao 3,5 $ (bez poreza)...

4 komentara:

  1. Nek' si joj rekla. Ne volim kad me ljudi pitaju nesto kako bi sebe i svoje znanje stavili u prvi plan. Da li razgovaramo ili se takmicimo?

    OdgovoriIzbriši
  2. Upravo to...čak sam se u jednom trenutku ulovila kako tražim po sjećanju neke muzeja iz vodiča (koje nisam vidjela) kako bih izmislila još koji i osjećala se pobjedonosno. A onda si mislim, zašto? Zašto, pobogu? Znam tko sam i što sam i plitkim ljudima ne moram objašnjavati. Tada je uslijedila priča o kavi u Guggenheimu.... uf, za zalit poslije od sreće :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Istina, baš mogu razočarati takve primjedbe, da se pitaš, čekaj malo, ona/on me uopće ne slušaju istinski, sa zanimanjem ... ma pusti, bitno da si vidjela što si željela a zvučna imena mjesta neka nabrajaju neki drugi (a ne bi bilo loše da ih i posjete koji put). Lijep pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  4. uh da,svi imamo takve prijateljice koje nas uvijek dočekaju na nož.najbolje je ne doživljavati ih(iz mog iskustva)i ne dopustiti da ti znače puno u životu,tako će i njihovo mišljenje iz dana u dan biti ti manje važno.nekako meni tako najviše odgovara.inače divim ti se,vidi se da stvarno uživaš u životu,bravo!

    OdgovoriIzbriši