Jesen u Parizu

Već se tjedan dana borim s ovim postom. Napisati ga ili ne napisati... Hoću li moći sve opisati u jednom dahu ili ću se boriti tjednima... No, ipak, eto me tu sam i ne odustajem! Što bude, bit će...

Pa krenimo redom kako su se stvari i razvijale. Kao prvo valja spomenuti da nakon entuzijastičnog posta iz Pariza, o maštanju, o tome da sam prava maherica kad se radi o spremanju na put, da sam svjetski putnik, da sam bli, bla, već kod odlaska u krevet shvatila da se zapravo ne znam spremati za put i da sam zaboravila najbitniju stvar na svijetu... To je kutijica za leće u koju bi pohranila svoje oči koje mi u ovom gradu trebaju. Naime, s dioptrijom koju imam je nemoguće hodati bez leća po Parizu, k tome, obzirom na moje očno stanje, nemoguće je naći prave leće za mene bilo gdje u svijetu (osim kod mojeg optičara, naravno). Nakon prvog živčanog sloma jer nema mjesta gdje mogu kupiti kutijicu za leće u ponoć, odlučila sam se za najgadniju moguću varijantu za moje oči, (usput proklinjući svoje riječi, tintom napisane na blogu nekoliko trenutaka ranije), i uzela neku plastičnu čašu u koju sam stavila samo svoju desnu leću i molila Boga da izdrži do sutra u svojoj omiljenoj tekućini za leće... Baš se znam spremiti za put! Prava sam!
No, idemo dalje....

Putovanje je obećavalo bez obzira na to što sam zaboravila i kišobran, škarice za nokte, kapu za glavu i toplu odjeću (okej, priznajem i to sam sve zaboravila!). Putovanje je obećavalo i kad smo vidjeli da u kvartu gdje smo bili smješteni nema normalnog kafića za kavu, restorana ili kakvog drugog sadržaja za nas turiste. Obećavalo je i kad sam drugi dan vidjela svoju dragu prijateljicu i provela s njom predivan jesenski dan u Parizu, na nekoliko fantastičnih mjesta za kavu (gdje smo kavu i pile) i vidjela da ovaj grad ima stvarno puno toga za dati, a prije svega ima masu kul mjesta za žensko čavrljanje (i naravno bračno čavrljanje - pišem i to u slučaju da muž virne na blog :)
No, prestalo je obećavati kad smo shvatili da će kiša neprestano padati, da je nevjerojatno skupo, da i najbolja mjesta za kavu nemaju uvijek najbolju kavu i kad su nas premjestili u sobu koja nije imala grijanje, a bome ni Interneta... (ne znam što mi je gore palo, iskreno)

Što imam za reći onda, nakon mini katastrofe? Zašto uopće napisati nešto? Možda zato što sam danas svečano odlučila da ću prestati pisati (samo još ovo da napišem) i govoriti kako mi/nam je bilo katastrofa u Parizu jer me/nas ljudi gledaju čudno, a i treba ipak dati mjesta onim lijepim i dragim trenucima koje smo tamo imali ... bilo ih je svakako.

Pariz je na svom mjestu, nije nigdje otišao, ostao je i dalje ogroman i lijep pa čak i kad je kiša. Jesen je u Parizu puna boja, kuhanog vina i kestenja. Izlozi su i dalje prekrasno uređeni, nego bilo gdje u svijetu, a i dalje svi dobri komadi odjeće drže ogromnu cijenu. Kava je u prosjeku 3 eura. Čaj 7 eura. Nose se ogromni vuneni šalovi. U modi su i dalje Chanelove torbice. Macaronsi su fantastični!

Inače, kad smo kod macaronsa, apsolutni broj jedan svih mojih mjesta za kavu u Parizu je Ladurée gdje su zadnji primjerci francuske gospode, pokoji turist, odlični i uljudni konobari, prekrasno uređen interijer, priča koja stoji iza kafića, macaronsi i vrlo dobra kava. Uz sve to jedan muž i jedna prijateljica kao najbolje moguće društvo i planiranje svih novih aktivnosti u Parizu.

Ladurée, i to na ulici Royal, obećava odlično provedeno vrijeme...