New York u Parizu

Bila sam na jednom životnom putovanju kroz dnevne obaveze i rijetke kafe. Zato me nije bilo. No, putovala sam. I to se može nazvati putovanjem, zar ne? Toliko su me pritisnule dnevne obaveze da sam se i od muke razbolila, no i dalje spremno gazim. Ma kad se razbolim, kukam ja na svakom koraku (evo i ovdje), ali svejedno pičim dalje, šibam, letim... žena zmaj, što da vam drugo kažem. Kad razmišljam o tome, potpuno sam svjesna da to uopće nije pozitivna osobina. Obično ljudi koji su prodani na sve strane i nisu najbolje organizirani. Eto, to si ja i predbacujem u zadnje vrijeme. Malo se još i kažnjavam zbog toga. Samokažnjavanje i kukanje, mljac :) Kad bih imala lijepo dotjeran tjedni raspored života, mislim da bi se našlo ponešto vremena i za neke druge aktivnosti koje ne uključuju posao i firmu. No, bez obzira na moj divni Sensa planer, mobitel s odličnim planerom, Outlook, brdo kemijski u boji i neke fora bilježnice u koje mogu ispisivati neke planove (jedna od bilježnica je s Times Squerom (NY) na naslovnici), ja i dalje radim sve i svašta od jutra do mraka, bez nekog reda (opet kukanje, I know!!!)... Opet, tu sam. I baš me to veseli. Odoh po čaj (kasno je za kavu!) pa nastavljam dalje...

Uglavnom, već je prošlo dobrih dva tjedna od povratka iz Pariza, ljudi su već prestali pitati o mom putovanju, a ja sam već polako i zaboravila da imam podijeliti još nekoliko onih malih lijepih mjesta za kavu koja sam tražila po internetu kad sam bila u Parizu...
Kako je Ladurée postao vrlo poznat među blogerima, ja neću ulaziti u povijest tog prekrasnog mjesta (a bio mi je plan!) jer je dovoljan jedan klik da se informirate o njemu (povijesni klik), no voljela bih vas još danas odvesti na zgodno mjesto gdje smo ja i prijateljica ćaskale uz prefinu kavu i čokoladicu te pretresale neke životne teme.
Do kafića sam došla preko Davida. Nekako imam osjećaj kao da znam tog čovjeka jer sam toliko dobro proučila njegove savjete da mi je nekoliko puta došlo da ga nazovem i kažem: "Hej David, baš sam evo u onom kafiću koji si preporučio i mogu ti reći da..." No, David mi nije frend :((, a isto tako, mislim da bi se i ubrzo posvađali, da i jest, jer je imao nekoliko promašaja u svojim preporukama koji su ,me koštali hodanja i eurića, naravno!

Dakle ipak, spominjem ga jer na samom sajtu samog kafića i oni citiraju gospona pa hajde da se i ja pozabavim njime (barem u tri rečenice) i da mu ipak zahvalim za savjet oko kafića La Caféohèque:

The Caféohèque is considered “the best coffee spot in Paris” by David Lebovitz (“Living the sweet life in Paris”).

Kako David nije pisao slikovite zadaćnice u trećem osnovne kao cijela moja generacija (a i oni prije i poslije), ja ću ipak preuzeti dio s opisima i mirisima...

Kod kafića je zgodno što ritam čavrljanja prati odlična glazba i miris kave koja se prži vama pred očima. To definitvno podsjeća na bakino prženje kave (ovaj put je druga baka u pitanju) i nekako cijela ta priča ima neki domaći štih. Isto tako, La Caféohèque je mjesto gdje je odlično spremiti ispit ili dva ako imate sreće (i pameti) i studirate u Parizu. Kao moja prijateljica :) Valja spomenuti da je La Caféohèque mjesto gdje ćete ostaviti dečka/curu ili otići na prvi spoj s dečkom/curom (ako je prvi spoj odlazak na kavu ;), a isto tako mjesto je gdje ćete malo pobjeći od svega. (već vidim sebe kako šaljem sms sadržaja; "Nema me, u La Caféohèque-u sam, sabirem misli. Javim se poslije!" )
Ono što je bio Gregory's u NY, La Caféohèque je u Parizu. Jednostavno tko nije bio, moraaa otići.

A ulica...  ma, neću vam reći, tko će htjeti otići, snaći će se!