petak, 15. srpnja 2016.

Pakiramo kofere...

Ja točno znam što bih radila u tom nekom gradu da baš sada otputujem onamo. Ujutro bih se probudila, zasigurno. I to u 7:30h. Obukla bih dugu bijelu majicu i kratke hlače (koje ne nosim tako često) i espadrile. Šešir i naočale bih stavila. Pustila bih kosu i stavila maskaru. Rumenilo bih preskočila jer sam sigurna da bih se zarumenila od uzbuđenja koja me čekaju taj dan. Ruž bih stavljala dok bih se spuštala niz stepenice hotela koji nema zvjezdice. Ima samo odličnu vibru i cool detalje. Instagram bi sve zabilježio.
Doručkovala bih  na uglu te neke ulice u predivnom bijelom prostoru nekog kafića.


Kava bi bila dobra, a konobari imali bradu i brkove. Hipsteri neka budu. Meni još nisu dosadili. Osjećam se mladom pored njih. Pa šta...


Dva bloka dalje na prvom katu, stare, predivne zgrade bi bio joga studio s ogromnim prozorom koji bi gledao na grad i vibrirao bi zajedno s njime. Mi bismo vibrirali svaki za sebe uz glazbu repetitivnog karaktera.



Poslije joge bih se zaželjela otići u galeriju. Putem bih stavila šešir i gledala kako moje noge koračaju putem do galerije. Ponekad bih zastala fotografirati svojom najdražom pedesetkom.



Galerija. Ručak. Odmor. Siesta. Da... bila bi to Španjolska. Odala sam se.
Tamo mogu potpuno doživjeti siestu.
Prozori, bijela zavjesa i veliki, visoki krevet. Sve mi to treba za moju siestu.
I dok tonem u san, gledam tu zavjesu kako se njiše... polagano, nježno, smušeno i ritmično. Grad vibrira. Prozori i zavjese s njime. Njišem se, nji...
I dok zamišljam kako to sve izgleda, tonem u san, s blagim osmijehom na licu...

Budim se, popravljam kosu, oblačim laganu haljinu, plavu, recimo, sandale i vedrinu, spuštam se po stepenicama. Izlazim na ulicu i krećem na kavu.



Na kavi pregledavam fotke na svom fotoaparatu, pišem dvije-tri misli u svoj notes prepun njima i zagledam se u muškarca pored sebe. Promatram ga i radujem se što je upravo on tu. Od jutra pa do sada. I na jogi i u galeriji. Sretno se nasmiješim, ponesem sav teret tih predivnih osjećaja koji su već godinama ovdje i krećemo jedan pored drugog dalje. S rukom u ruci... ili ne... razumijemo se, ionako.

Golden hour je uvijek lijepo provesti na nekom krovu, neke zgrade, nekog kafića ili nečije kuće. Pronašla bih tako i ovaj put neka mjesta za stvaranje novih uspomena i maglovita sjećanja nakon dvije-tri čaše vina. Zajedno bismo išli onamo, bez tereta, srećom zaokupljeni...


Ja točno znam da ne znam koji bismo razgovor vodili, ali znam da bih ga se kasnije sjećala.
I znam, da sada odemo negdje, u neki grad, u kojem ne pričaju naš jezik, da bi bilo kao i uvijek...



























Lijepo.

Sretno.
Ljetno.
Sjetno.


Naše.


1 komentar:

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko p...