četvrtak, 6. kolovoza 2015.

U Kataloniji (kat. Catalunya, špa. Cataluña)

Moj privatni bijeg je zapravo uvijek na isto mjesto. Nije blizu. Nije ni daleko. Moj odmor i sanjanje otvorenih očiju je lako dohvatljiv. Biram grad koji je lagan, koji me ne tjera iz kreveta rano ujutro i bjesomučno traži da ga istražim, da jurcam okolo s kartom grada i zaokružujem turističke točke na kojima me dočekaju redovi ljudi koji jedni drugima pušu za vrat i provjeravaju postojanost (ili nepostojanost) pedikure na stopalima koja se skriva iza kineskih, vijetnamskih pa i indijskih sandala.
Zapravo, priznajem, ja to radim... ne znam rade li drugi. Utvaram si da nisam jedina...


Znate me već da sam poznata po vezama s gradovima. Uvijek pišem o njima. Ovaj grad i ja imamo posebnu vezu (uvijek kažem da imam posebnu vezu, ali ovaj put stvarno i imam), bez ljubakanja. Bez suznih očiju. Vrlo stabilnu vezu, zasnovanu na šetnjama, čašama vina i kavama. Volimo se bez obaveza. 


Brojim tako tri odlaska u taj grad i nikad se ne opraštam s njime. Fakin zna da ću doći, a i ja sam svjesna toga, baš svaki put. Ostaje nam uvijek veza na daljinu koju rješavam tako da bjesomučno lupam po tastaturi i opjevavam njegov ritam koji mi odgovora u svakom pogledu. 


Otišli smo onamo On i ja, već znana ekipa, s dragim prijateljima, Njom i Njime. Ponijela sam svoj trbuščić, koji je zahtjevao malo veće hlače jer se već nekih šest mjeseci zdravo i simpatično širio. 
Grad nas je dočekao raširenih ruku, prišapnuo mi da je znao da ću doći i testirao moje znanje i sjećanje dok smo se vozili prema centru. Ponosno sam ustanovila da se svega sjećam i da sam spremna za nove izazove i mjesta. 



Plan za putovanje sam radila tjednima prije, tražila ta neka mjesta za kavu, klopu i te neke turističke točke za koje turisti još niti ne znaju. Osjećala sam da će opet biti drugačije, s novim uspomenama, iako sam bila itekako svjesna da će mi namignuti i sva ona mjesta na koja sam trčala prilikom svog prvog boravka. U tom gradu je neminovno da se sretnemo, taj Gaudi i ja...



Od Gaudijevog grada ću ovaj put pospremiti uspomenu na najbolju kavu koju smo ikad pili, na zagrljaje tijekom šetnje po gradu za koje katkad nemamo vremena, na razgovore o poslu između ulica kojima ne znamo ime, na beskrajnu šetnju do samostana za kojeg sam tek dva mjeseca saznala da nije onaj na koji smo trebali stići, na izlete... na život u svibnju 2015. dok smo čekali drugu bebu.


Imam potrebu, opet, pa onda i dopustite, ako možete,  da vas provedem kroz nekoliko postova po mjestima koja, ako ih posjetite, pričaju priču o jednom paru, iz Hrvatske, koji, "oprostite što psujem" i javno govorim, znaju uživati pa čak i kad usput rade...

1 komentar: