četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Polja zelenog čaja - Lóngjǐng

(glazba prati i ovaj post)
Mislila sam još malo u Kinu, u Šangaj i oko njega. Da odvršim započeto. Ili da ostavim nedovršeno. U svakom slučaju započet ću... i kad ovo pišem, mislim da dovršit neću. Priča je to koja se ne bi smjela završavati...


Uvodna priča...

Postoji to jedno selo, blizu tog jednog grada. Selo koje u vodiču stoji pod slovom L. Znate, iskreno, ja bih ga stavila pod slovo O. Ne toliko što ima veze sa slovom kao takvim, već mi slovo O izgleda kao zaokužena priča. Ta moja, šangajska. Kad kažem Longjing, koji nalazim pod slovom O, onda mislim na avanturu, na kišu i zeleni čaj. Kad pogledam pod slovom O, nalazim još i na sliku polja, sliku terasa tog zelenog čaja i sliku gospodina u plavoj košulji s terasa. Kad pogledam u fusnotu, vidim sliku svojih nogu, ruku i opuštenu glavu. Piše u toj fusnoti i jedna riječ.(1)






Ne čitam uvijek fusnote, još rjeđe ih stavljam, ali ovaj tekst o tom dragom, dalekom mjestu zaslužuje da je napadnuto lijepim riječima sa svih strana.(2)

...o jednim nogama na vrhu brda...

Longjing vrijedi vidjeti.Vrijedi pogledati svoje noge koje spremno i bez straha koračaju brdima Kine i poljima zelenog čaja. Meni vrijedi svake minute provedene u toj svojoj glavi na tom mjestu. Znam točno što sam mislila tog trenutka, na tom brdašcu. Mislila sam, "kako baš ja i baš ovdje? kako je to moguće? hoću li moći dovoljno zapamtiti ovaj osjećaj i trenutak." U mislima zaboravih i na velika i mala slova. Mislila sam po prvi put da ne treba trošiti vrijeme na to... 
I sama sebe sam tapšala po leđima i govorila tiho, još uvijek drsko i s malim slovima, ovaj puta i bez sve potrebne interpunkcije: "uživaj sada"(3)



























... i priča o kući u dolini...

Teška i prepuna srca se spustih nekako s brda. Oko meni neki dragi ljudi. Vidim i u njih torba puna fusnota, pomiješana s interpunkcijom iz koje ispadaju neizgovorene rečenice. Osjećam da se razumijemo i da imamo isti cilj: kupiti zelena polja. Ipak, nakon minutu dvije, pribrasmo se opet bez riječi i shvatismo da će paketići zelenog čaja biti dovoljni. Polja neka pričekaju.
I k nama, uto, priskoči, gospođa, crvene majice, u pogledu joj i dragost i brojevi i već nas evo vodi svojoj kući. Priča na kineskom. Nismo se dali zavarati. Mi isto pjevušimo kineski u tonovima.
I ona onako, na brzinu, priprema čaj, kušamo, dogovaramo cijenu na listu papira, ispijamo i dalje, listići čaja zapinju za zube, ore se brojevi na kineskom, miješa se sreća zbog pijuckanja čaja i znanja jedne od prvih lekcija kineskog, dogovor pada, uzimamo 10 kutija čaja, gospođa crvene majice zove drugu gospođu u pomoć oko pripremanja paketića i priča se nastavlja... 
Ja nas gledam. Njih dvije i njihovu sreću u pogledu jer su obavile dobar posao. Gledam i nas...

 





















































... o kući koja miriše po zelenom čaju...

I razmišljam... još samo da netko uzme fotoaparat pa da se zabilježe ti osjećaji. Kažu da se i to može...(4) Sjetna i sretna razvlačim svoj osmijeh jer grohot bi bio neprimjeren. Željela sam samo jedno...
... neka oči sjaje na slici ...


I znam u tom trenutku da ću jednom pisati u poljima zelenog čaja, o gospođama, o jednoj u crvenoj majici i drugoj u kariranoj košulji. I znam da ću opet upasti u vrtlog svojih nepovezanih misli i izvlačiti se na fusnote koje možda i neće imati smisla. I znam... da neću moći reći sve što sam htjela jer mi se čini da je to jedinstveno mjesto na kojem sam toliko malo očekivala, a toliko mnogo dobila.

Srce je i sada puno. Prepuno. Čaj će zasigurno izliječiti. Tako kažu ...








(1) sretnost
(2) poletnost
(3) omamljenost
(4) škljoc

Nema komentara:

Objavi komentar