srijeda, 22. studenoga 2017.

Kada emocije naprave jednu radionicu....

(za potpuni doživljaj klik na pjesmu)
Kad završi radionica, krenem naprijed, nekako, moram, ali sa sjetnim pogledom unazad. Prebrzo se događaju, prelijepe su, prejake, ne stižem ih smjestiti u svojoj glavi, sjećanjima i uspomenama. Postale su moja putovanja, koja su postala rijetka. S njima su baš tako česta. Pišem o njima kao nekad o svojim putovanjima. Imaju posebno mjesto. Svaka.

Maja Danica Pečanić

Granice drugih država su bliže nego ikad, a ja vam radije prelazim one radnog vremena. Da uživam zajedno s prijateljicama u planiranjima lijepog vremena poznatih i nepoznatih ljudi. Iako nepoznati, znam da će postati poznati. Ima dana kad to razumijem. Te prekovremene. Ima dana kada se ne trudim razumjeti. Tješi me da svi mi ionako ne razumijemo taj ludi svijet oko sebe pa me kao i ne brine sve to. I zato uživam i daje mi odmak u brzom tom životu. Mom.

Maja Danica Pečanić
Razmišljam poslije radionice o svakom detalju s nje, analiziram razgovore, prolazim okom po prostoru u kojem sam boravila, svako toliko naiđem na nečiji osmijeh. Vidim i zadovoljstvo. Sretnem se očima s ljudima koje sam prvi put vidjela i tinjaju nam nekako na isti način.
Znamo da ćemo imati uspomenu koju ćemo dijeliti. Cijeli život.

Maja Danica Pečanić
Studeni je tog dana imao posebnu namjenu. Ostaviti nas da mislimo da je taj dan bio nestvaran. Pustili smo da nam emocije zavladaju i zaboravili smo na kišu, sivilo, neke brige i nebrige. Pustili smo našeg mentora Hrvoja Dumančića da nas uvede u jedan svijet kojeg gledamo s divljenjem. I strahopoštovanjem. I možda se bojimo tog nepoznatog jer ne znamo puno o njemu.
Ali pustili smo... onako bez rezerve.
I nismo požalili.
Baš nitko.

Maja Danica Pečanić
Sretna sam kad vidim da svi dijelimo iste emocije i da volimo te iste stvari. Male i velike, ovisi o kutu gledanja.

Maja Danica Pečanić
Sretna sam kad na radionici pitamo je li netko za kavu. Jer imamo divno pripremljenu kavu.  Jer mi sve dogovaramo uz kavu.


Sretna sam kad se zarumenimo od vina na našim radionicama.

Maja Danica Pečanić
Volim jako i taj naš zajednički folklor kada se u zboru žalimo se na liniju kada probavamo sve što nam je naša Ana pripremila.

Maja Danica Pečanić
Sretna sam kada Boba i ja ulovimo pogled jedna druge i znamo da sve ide kako smo planirale pa čak i onaj dio koji ne planiramo. Sretne smo jer sve teče...
Sretne smo što smo upoznale Tatjanu koja korača istim smjerom kao i mi i tako lako uskladi korak. Bez žurbe. S punim povjerenjem.

Maja Danica Pečanić
Emocije su te subote dobile zaista svoje značenje u mom i našem životu. Dobile su ga zahvaljujući jednom nevjerojatnom umjetniku.
Svjedočila sam tome da se u rječnik pod riječju emocija upisala nova natuknica.
Piše Hrvoje Dumančić.

Maja Danica Pečanić
Pišem vam ovo jer me pisanje spašava. Lakše je kad se sve izlije na ovu praznu bijelu površinu i ukomponira s fotografijama divne Maje Danice Pečanić koja stvari vidi onako kako ih i mi vidimo kad se spremamo za radionicu.
I pišem vam jer želim da znate kakve ljude imamo oko sebe. I kako su ljudi sve. I naša priča je mogla postati ovakva priča samo zato što ima još ljudi koji ju vide kako ju mi vidimo. Koji nam vjeruju kada se prijavljuju na našu radionicu...

Maja Danica Pečanić
I pišem jer želim da vjerujete u sebe. U sve što radite. I da znate da možete. Jer možete.
I napraviti konjića. I doći u društvo nepoznatih ljudi.
I pomaknuti planine.
Samo tako idete naprijed.
A naprijed vas čeka nešto lijepo.

Vaša,

A.

***

"Only two ways to live life. One is as though nothing is a miracle. The other is as though everything is a miracle" (Einstein)

Maja Danica Pečanić

petak, 10. studenoga 2017.

Susjeda


Preselili smo tako u ovaj stan prije tri godine. Uredili smo stan, upoznali kvart i redovito se pozdravljamo s nekoliko susjeda. Naša se djeca često deru po ulazu, ponekad ih stišavamo, a ponekad, jednostavno nemamo snage. Proći će i to razdoblje. Svi kažu. Mi znamo.
Volim pojam susjeda. Voljela bih da je priča sa susjedima kao nekad kad sam živjela kod staraca, kad su se slavili blagdani zajedno, nosio grah ili kolači, kad bi mene i sestru nekad čekali pokloni pod njihovim borom. Naši su doma baš jako lijepo gradili odnose sa susjedima.
Mi pak imamo simpatične susjede s kojima ipak prerijetko dijelimo kolače. Razlog je taj što ih prerijetko spravljamo, čini mi se...


Hrana. I kupaonica. I prošlost.
Sigurna sam da su ti mirisi tu otkad smo počeli živjeti ovdje. Mirisi u kupaonici na koje on govori, opet suseda kuha ručak, a ja se šuljam po dozu sjećanja iz prošlosti u kupaonicu. Nisam baš nikome htjela reći o tome jer me bilo strah da ako kažem sve odjednom prestane. I kako priznati nešto suludo kao, ja odlazim u kupaonicu po mirise.
A još je luđe u cijeloj priči da imam potrebu sve to napisati pa neka onda ova ekipa što me poznaje vidi kako stvarno živim neke paralelne živote.
Kao, malo mi je i svejedno. Sve manje se zamaram, čini mi se i zbog toga sam si ljepša u ogledalu. Čini mi se.

Tko je vlasnik mirisa?
Shvatila sam s vremenom da ta susjeda koja kuha ručak sasvim sigurno ne živi u našoj zgradi nego vjerojatno u naslonjenoj zgradi na našu. Vjerojatno.
Shvatila sam i to da susjeda ponekad kuha ručak navečer za drugo jutro tako da doze prošlosti dolaze popodne i navečer. Nikada ujutro.
Sad kad pišem ovo shvaćam da bi mogao biti i susjed. I susjedi kuhaju pobogu. Moj muž bi, na primjer bio sigurno susjed koji kuha kad bi netko o njemu govorio.

Kako je sve krenulo?
Krenulo je tako da sam jednom ušla u kupaonicu i osjetila miris bakine juhe. Bakine prave juhe koju sam zvala bakina juha. Osjetila sam taj miris i vratio me nazad. U bakino vrijeme. U meni jedno od najljepših vremena. Sjela sam pomalo izbezumljeno na rub kade i mirišala.
Nedugo nakon toga, osjetila sam miris prženog luka iz devedetetih godina i vratilo me u osnovnoškolske dane. Miris brzinske zaprške i luka i ručka i hitanja u školu.
Susjeda prži luk kako smo mi pržili. I miriše kao i kod nas.
Meni doma ne miriše tako kad ga pržim, a zaista znam lijepo pržiti.
Pa onda opet juha.
Jedne večeri je kuhala grah. Isti onaj miris i grah koji nam je znala nositi teta Marija, susjeda s kata niže, kad smo bili klinci.
Ubrzo je pekla i piceka i palačinke, pržila je taj luk vrlo redovito, a ponekad bi zamirišala ta juha. Ta čudesna bakina juha.
Svaki put kada bih ušla u kupaonicu, a susjeda je nešto kuhala, ja sam znala da idem po tu dozu prošlosti. Nikad nije kuhala nešto što me nije bacilo godinama unazad.

I ja vam onda stanem. Ponekad sjednem. Gledam oko sebe i mislim si što se to događa. Kako ona sve to zna. Kako ona kuha sva jela koja mirišu kao što su mirišala jela mog djetinjstva. Tko je to tamo i mogu li doći na juhu. Sigurno je istog okusa kao i bakina.
I je li to, naposlijetku, on koji kuha?!

Priča
Već ta priča dugo traje. Toliko dugo da je trebala postati priča na mom blogu. Ima veze s putovanjima pa ju zato i ispisujem, jer... činjenica je... ako putuješ, pa i sjećanjima, kandidat si za ovaj blog.
Mirišu meni i druga jela. U restoranima, u tuđim hodnicima, kod prijatelja, ali ne tako kao jela iz kupaonice, pritom kad pišem ovo ne mislim ništa loše o tome da su iz kupaonice. Meni čak više ni to nema neke čudne primisli.

Ja ludo, preludo čekam dan kada je na redu juha koju netko tamo kuha za ručak u vrijeme večere.
Mene raduju male stvari.

A.


srijeda, 18. listopada 2017.

Radionica zaustavljanja vremena - O'fotografija

Shvatila sam da ne mogu zaustaviti vrijeme koje prolazi brzo. Jednostavno izmiče i otima se kontroli. Posebno brzo prolazi kada uživam, kada radim nove stvari i kada radim nešto predivno. Prolazi nevjerojatnom brzinom kada sjednem s Bobom, s mojom prijateljicom i partnericom u projektu O'snova i kada pričamo o O'snovi i planiramo. Projekt u koji vjerujemo i zbog kojeg vrijeme brzo prolazi. Jer je lijep i priča oko njega je lijepa. Nije tajna i neće se ništa strašno dogoditi ako to i napišem.

Maja Danica Pečanić

Još neki dan smo planirale prvu radionicu, dizali web O'snove, imale važan sastanak kod Bobe u Puli oko cijelog projekta, pripremale džunglu i hranu za drugu, keramičku radionicu, kad evo nas već s održanom i trećom radionicom.


Maja Danica Pečanić


Volim ih sve, svaku na svoj način. Međutim s ovom imam poseban neki odnos. Volim ju zato što smo na ovoj zaustavljali vrijeme. Ono vrijeme s kojim se borim. I zaustavili smo ga. Fotografijama. I nisam samo ja sudjelovala u tome, i nije sudjelovalo samo nekoliko ljudi oko mene, već cijela jedna vojska predivnih ljudi. Imali su fotoaparate oko vrata i za sobom su ostavljali zvuk. 
škljoc. 
i opet škljoc. 
Zvuk koji odaje tajnu zaustavljenih trenutaka.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Na ovoj radionici smo Boba i ja  uspjele povezati sve što smo planirale i što je važno za radionicu, a ispostavilo se da sve to baš jako, jako volim. Otud i toliko uživanje i osmijeh na licu koji ne skidam već danima.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Fotografija, odnosno fotografija hrane, stiliziranje hrane i priprema jela, to je moj drive u posljednje vrijeme i mimo radionice. Ja se radujem neizmjerno kada je ljudima lijepo, na tanjuru, oko tanjura i zato uživam kada mogu složiti nešto lijepo. Volim fotogenične tanjure koji nose hranu koja je poziva na druženje. Veseli me kada pričamo o hrani, kada me netko nešto pita dok imam puna usta i kada razmjenjujemo recepte. 

Maja Danica Pečanić
S radionice ćemo ponijeti sasvim sigurno priču o sirevima i kako ih na sto i jedan način poslužiti. Mogu čak prizvati i okus deserata i pita koje smo pripremale Ana Marija Kurtela s bloga Foozdarije, naša gošća Nevena s bloga Hleb i lale i ja i koji su bili neizostavan dio setova za fotkanje te da je ručak kod Ane Marije bio prekrasna, rekla bih, intervencija, u danu. Prekrasne intervencije takvog tipa uvijek želite imati. Vjerujte mi!

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić
Maja Danica Pečanić

I što reći na kraju, osim da i danas, tri dana nakon radionice, poželim svima poslati poruku s kojima smo bile na radionici, pitati jesi za kavu ili čašu vina, reći da vidim kako ti je ispala fotka ili ponavljati ono što smo ponavljali cijelo vrijeme, jel' da je stan u Teslinoj predivan. Na kraju, želim zapravo opet izgovoriti ono što nas je veselilo tih dana -  idemo jesti!

Maja Danica Pečanić

Hvala svima! Sve već znate!
Posebno hvala Neveni. Ne mogu vjerovati da već imamo toliko projekata koje dijelimo zajedno i što uvijek otvorena srca dolazi k nama i inspirira nas svakom rečenicom, svojom lakoćom razgovora, dijeljenja i uživanja. 
Veselim se našim zajedničkim pričama za koje znam da će ih biti. 

Maja Danica Pečanić

nedjelja, 10. rujna 2017.

Osnova svega - kava

Mislim da će za koji dan sedma godina kako pišem ovaj blog. Krenula sam sasvim spontano i nekako ne vidim da ću prestati tako skoro. Ovdje su zapisane sve moje kave, lijepi trenuci, putovanja i neke random misli koje su trebale biti negdje zapisane.
No, kava je vodilja ovog bloga i ovog mjesta. Gdje piti kavu, što podrazumijeva kava, putovanje i kava ili neki lijepi događaji i, pogađate, kava.

Maja Danica Pečanić

Priznali mi to ili ne, kava je dosta važna stvar ako živite u Hrvatskoj. Ok, ako baš vi koji sada čitate niste u toj populaciji, gotovo sam sigurna da sjedate na kavu iako pijete sok ili bilo što drugo.
Nisam vas nikad službeno provela kroz zagrebačke kafiće i mjesta gdje ja pijem kavu, no, mogli ste naslutiti kroz ovaj i ovaj post kamo idem i gdje uživam ili radim. Uz kavu.




Kada smo moja prijateljica Boba, urednica bloga Dblog, a i odnedavno partnerica u projektu O'snova i ja ranije ovo godine odlazile na kavu, nismo znale da će se spontano pretvoriti u jedan mali projekt na Dblogu. Pile smo kave, čavrljale i komentirale mjesto. To bismo i zapisale za  Dblog. Nekima se to jako svidjelo, a neki su bili kritični. Zeznuto je pisati otvoreno i iskreno. Nažalost, ljudi to ne vole i ne cijene.  I nije lako primiti kritiku.
Međutim, kada smo razvile novu priču i projekt Osnova koji je više od čavrljanja, shvatile smo da kava mora biti sastavni dio toga. Boba piše o dizajnu, dekoriranju, lijepim stvarima i mjestima, a ja o kavi, mjestima za kavu i putovanjima. Povezati sve naše priče sa strane u priču koju zajedno vodimo smo, rekla bih, uspješno napravile.

Maja Danica Pečanić
 I zato smo jako sretne što naše radionice O'snove prati taj moment kave. Uvijek se nađe netko tko želi prije čaše šampanjca ili nakon radionice popiti kavu. Jer kava se piti mora. Jako nam je bilo važno da kada ponudimo kavu, kava bude ukusna. I lijepa. I da nas još više poveže.
Trebat će još vremena da se izvještim(o) u latteartu, ali smo zato našli  kompromis koji čak to i nije.

Kava koju smo odlučile posluživati na radionicama je sama po sebi lijepa, priča priču i traži priču. Odakle je kava koju poslužujete, je li blend, kakav ju mlinac melje, koji je to aparat, kakve su mu mogućnosti... Ja bih espresso ili daj mi ovo s mlijekom u layerima...
Priča je neiscrpna i jako veseli!

Maja Danica Pečanić

Imamo kavu koju ne samo da ljudi rado piju i savršeno je spravljena, već ju i instagram obožava.

Maja Danica Pečanić

I kad pričam o toj priči kave, ne pričam samo o kavi. Pričam o ljudima, o želji da se naša druženja na radionicama O'snove još nastave i da osim predivnog druženja nas veže i nešto što je dio moje strasti.
Pogađate što?
Kava <3
Maja Danica Pečanić

utorak, 8. kolovoza 2017.

Letim u Australiju, u Sydney, na kavu s Anom Svjetlicic

Klinci su se rodili, biznis postao zahtjevniji, a želja za putovanjem je samo jačala. Naravno da usred cijele gungule, rasporeda naših i onih naše djece, nekih promjena u životu, ima onih koji nas pitaju zašto ne putujete s djecom?
Ma, putovali bismo, ali, samo još jednu godinu da mlađi uđe u treću. Mislim da smo opet IN i da će blog, a i malo drugačija strana života živnuti. Ne treba zaboraviti da je život ionako lijep, ali ponekad traži više energije i stoga lista s ciljevima i planovima treba biti realna.

Međutim, oni koji nas znaju, znaju da mi ipak ukrademo pokoji dan da popijemo kavu izvan granica. Odemo barem na dan-dva s klincima. A ima i onih koji znaju da nam se u zadnjih godinu-dvije, u misli uvukla Australija, čak i ne toliko za putovanje koliko za mjesto život. Premjestiti svoj život tamo. Hop. Samo na neko vrijeme. Zašto ne? Ha?

E pa s tim mislima sam zapravo upoznalu Anu. Mislim nismo se nikad upoznale službeno, ali znamo se. Onako preko Instagrama. Ani piše ispod imena i prezimena grad Sydney. Kliknula sam prvo kod imena, a kod grada u kojem se nalazi se rodilo već i prijateljstvo. Međutim, ljubav je negdje niknula kod pogleda na Anin Instagram. Poruke koje motiviraju, slike koje inspiriraju. Pa onda i web.
Kada sam sve promotrila, jednostavno nije bilo druge nego da sjednemo na kavu. Ili bolje reći da Ana sjedne na kavu u Sydneyju i pošalje mi nekoliko redaka o kavi, kavi i sebi i kavi u tome gradu.

I zato, Ana, hvala ti što sam barem nakratko odletjela na drugi kraj svijeta <3
Možda, kažem možda, sjednemo u Campos zajedno i popijemo tu kavu jednom :)
***

Kava. Najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ono nešto bez čega ne mogu započeti dan. Ono nešto čiji mi miris pobudi sva osjetila i izazove neizmjernu sreću svojim okusom, pogotovo onim prvim gutljajem. Neizmjerna je moja ljubav prema kavi i neću je se odreći nikada. U prosjeku popijem 2 kave dnevno, no nekada je znalo biti i puno više. Mogu ju piti u svim oblicima, ali ona koja je meni najdraža i koju uvijek naručujem je veliki, jaki kapučino s mnogo pjene bez šećera. Onu prvu, jutarnju, volim piti u miru sama sa sobom ne razmišljajući ni o čemu, nego samo uživajući u tom trenutku u kojem jesam. 


Kada pišem postove, odgovaram na mailove ili slično, moje najdraže mjestu u zapadnom Sydneyju je maleni coffee shop “Campos” u kojem se najčešće okupljaju ljudi koji sami piju kavu obavljajući poslove preko laptopa, pišu knjige...


Cijeli coffee shop je uređen u nekakvom književno pozitivnom duhu s inspirativnim porukama na svakom koraku te mi cijela ta atmosfera kao i ljubazno osoblje daju dodatnu motivaciju za pisanje. Što se tiče kave u Sydneyju, kava je ovdje sve, doslovno se može kupiti na svaka 2 metra, a izbor je više nego veliki. bijela, crna, kapučino, latte, mocha, hladna, vruća, bezkofeinska, do raznih dodataka kao: lješnjakov, vanilijin ili karamel sirup, kukumar i đubmir. 

Zaista je kava nešto što me čini sretnom i potpuno uljepšava moja jutra.


ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

O'snova - novi projekt koji dijelim s vama

Zadnjih 10 mjeseci se intenzivno družim sa svojom prijateljicom iz fakultetskih dana, velikom kreativkom i stilisticom  uvijek spremnom za izazove. Osobom koja ima nevjerojatnu energiju, s kojom želiš ići na kavu i onda kada završiš s kavom. S Bobom. S Bobom s Dbloga, trenutno najomiljenijeg bloga u regiji o svim Dstvarima. Onim Dlijepim stvarima.

Ja i Boba smo povezane na nekoliko nivoa. Na Bobinom Dblogu gostujem kao Dgost. Boba je pak u veljači zajedno sa suprugom Draženom napravila dizajn naše škole. Njezin muž je pak projektirao naš stan prije 4 godine. Naši dječaci se igraju zajedno. Obje shvaćamo posao jednako odgovorno i obje smo imale viziju iste priče koju pretačemo u nešto posebno.

Možda se ta priča već rodila 1.1.2017. kad smo nazdravili toj godini u Bobinom i Draženovom prekrasnom stanu, godini koja je odlučila tako ubrzano krenuti . 
Ali ono što jest, priča je dobila smisao prije nekoliko tjedana. 

Što je O'snova i kome je namijenjen projekt?
Naši najbliži se pitaju koja je osnova našeg projekta i koji je zapravo cilj svega. U kojem smjeru krećemo i što to zapravo smjeramo. 
Spremno im objašnjavamo da želimo okupiti ljude koji žele kvalitetno organizirati svoje vrijeme. I svoje snove. Otuda i O'snova. Organizacija snova. 
Želimo okupiti ljude koji žele zaposliti svoje ruke, nahraniti svoja osjetila, imati laganu, ugodnu bol facijalnih mišića od neprestanog smijanja. Ljude koji vole lijepe stvari, predane ljude i znaju gledati uvis. Ljude koji gledaju u bojama pa čak i kada siva prevladava. 
Naša ideja je da naši gosti i naši polaznici na našim radionicama, postanu prijatelji već nakon jednog druženja i da umjesto pružene ruke na odlasku ponude čvrsti zagrljaj.  
Ukratko, tako bi trebale izgledati naše radionice. 


O prvoj radionici
I zato, kada smo postavile ciljeve i znale što želimo, odluka za prvog gosta je pala na divnu Nevenu s bloga Hleb i Lale. Bloga koji ima dušu, ali i srce. Moguće ga je čuti kako kuca. Samo slušajte. Nešto nevjerojatno...
Nevena nam spremno dolazi i planira s nama jednu O'cool priču. Priču koja je više od radionice. Kao što će biti svaka naša radionica. 

Dolazite po naramak uspomena?  

Detalji o radionici
Sigurna sam da kad nešto čovjek jako želi, može bez problema doći do informacija i ako nisu napisane detaljno. Ukoliko se taj plan izjalovi, kontaktirajte me i spremno ću vam dati koordinate jednog divnog putovanja.

Naš web se "pušta" danas pa sve možete pratiti na eventu

nedjelja, 9. srpnja 2017.

Kava u Hong Kongu/ Nevena s bloga Hleb i Lale

Postoji li uopće blog na ovim prostorima koji ima ime koje kad ga izgovoriš otpjeva jednu pjesmu. Nemojte me krivo shvatiti, ima divnih blogova i blogera, ali pjesma je samo jedna. Hleb i Lale. Nevenin Hleb i njezine Lale.
Godinama ju pratim, kuham po njezinim receptima, putujem zajedno s njom kroz njezine postove, divim joj se privatno i poslovno. I da... volim njezin zarazni osmijeh i smijeh.
Nevena zna s riječima i riječi ju slušaju. Ritmično piše, majstorski fotka i ja ju poznajem. Osobno.
Nedavno je bila i u Hong Kongu i tu se rodila ideja da mi napiše redak dva o kavi u Hong Kongu. Nevena se složila i stigao je ovaj divan tekst. I slike. I ta energija iz Bačkog Petrovca. I da, naravno, Hong Konga.

I na kraju...

Presretna sam što mogu s vama podijeliti tu novost! Draga Nevena dolazi u Zagreb kao gost radionice koju organiziramo moja Boba iz Dblog.hr-a i ja u sklopu našeg novog projekta O'snova.

Ta-daaaaaa...

Nevena i njezin Hong Kong <3



Honkgys piju čaj. Nedavno sam videla listu zemalja sa najdugovečnijim stanovništvom. Švedska je bila na trinaestom mestu, Japan na drugom. Znate ko je na prvom? Hong Kong. Čaj koji oni svuda nose sa sobom u bočicama ima sigurno uticaj na njihovu dugovečnost ali mnogo više od njega, za tu činjenicu je zaslužno to što Honkgys vole i cene život.

Oni ga vole kroz mnoge aspekte- duhovnost, zajedništvo, toleranciju, miroljubivost i meni posebno zanimljivo, u uživanju u svakodnevnim stvarima- između ostalog u hrani i piću. Dugo nisam videla na jednom mestu toliko puno ljudi koji stalno nešto žvaću i srču i potpuno su predani tom užitku.

Ja nisam Honkgy, jel, super mi je čaj uz ručak ali mnogo volim te dve kafe koje pijem svaki dan. Volim da sednem i izdvojim vreme za njih. Sama ili u društvu. To je deo nas, naše kulture, naše svkodnevnice. Ne mogu tek tako da se prešaltam na čaj. Probala sam već ali nije išlo :)
U Hong Kongu kafu ne možete da kupite u kafiću. Oni nemaju kafiće.

Ili je pijete u restoranu. Tada je ona napravljena sa crnim čajem, ledom i kondenzovanim mlekom. I jako je dobra! I slatka. Sama kafa u toj mešavini ima potpuno drugačiji ukus od arabike  na koju smo navikli. Hongkys će da je piju uz klasični doručak- kajgana, tost sa puterom i supica sa makoronima i komadićima šunke. Ha!? Pa ne baš your average breaky :D



Ili je pijete u kafeteriji. Tada je ona, uh, baš dobra kafa.
Hongkys koliko god da su tolerantni, nekvalitet hrane i pića ne opraštaju. Zato je kafa ili dobra ili ta kafeterija neće raditi dugo.



Starbucks-a i Pacific coffee-a (slična franšiza)  ima na svakom ćošku, bukvalno, i puno ljudi pije kafu tamo jer oni vole "klasičnu" kafu, ali je ona u manjim, alternativnim, kafeterijama daleko bolja. Mogu slobodno da kažem jedna od najboljih kafa koje sam pila do sada.
Prostor je u Hong Kongu najveći luksuz pa tako su te kafeterije baš mini, pogotovo one na ostrvu. Vrlo su jednostavnog dizajna, less is more je moto na većini mesta. Obišla sam dosta kafeterija ali mi se najviše dopala kafeterija 18 Gramms u Sheung Wan-u.



Prostor u kom se nalazi kao da je adaptirana garaža. Vrlo je mirno, svira bossa nova i usluga je baš onako kako treba. Opušteni su, vrlo ljubazni i nenametljivi i za zeru sporiji nego što bi trebalo. Ali u stvari, baš tako i treba. Uspori, pijuckaj svoju kafu i uživaj u životu dok ti pravimo poširano jaje i avokado tost.



Menu je kao i u većini kafeterija vrlo "zapadni" i to mi je jako prijalo jer sam 90% vremena jela i pila isključivo "istočnjačke" stvari i prijalo mi je da umesto moćija, kolačića od pirinčanog brašna punjenih mangom, pojedem banana bread koji nije nikakva loša kopija pravog već je baš savršen.

Volim što je zabranjeno pušenje unutra ali nisu nazi nastrojeni prema ljudima koji uživaju u cigareti tako da i napolju imaju stolove. What ever rocks your boat stav primenjuju svuda i prema svima.

Društvo Hong Konga je duboko ogrezlo u konzumerizam. Šoping molovi su puni ljudi sa zilion kesa u rukama. Restorani, kafeterije,.. Šta god da vam padne na pamet, ima. Ali istovremeno, parkovi su puni ljudi koji vežbaju jogu i tai chi, ne jer je to trenutno moderno, nego jer tako je oduvek. Porodično se ide vikendom ili sa prijateljima na hiking. Community work je čest i dobrovoljan. Hramovi su posećeni, održavani. U zdravom telu zdrav duh. I obrnuto.
Za mene je to neverovatno kontradiktorno ali shvatila sam da ovaj grad živi po nekim drugim pravilima. Njegovi stanovnici imaju zadovoljan izraz lica dok ih gledam u javnom prevozu, na ulici... Smireni su. U sred te vreve i haosa, užurbanih ljudi, automobila, betona, stakla  nalaze se zelene, raskošne oaze i ljudi koji u njima piju čaj ili kafu i gledaju negde u daljinu, gotovo meditativno.
Balans.
Mislim da je to tajna njihove dugovečnosti.



Fotografije: Nevena Zelunka Cvijetić / Hleb i lale


petak, 30. lipnja 2017.

Vlakom Zagreb - Knin po najbolju fotku

(glazbena podloga ovog posta)
Lipanj je zbog tog vikenda zapravo bio posebno poseban. Neke stvari si čovjek jednostavno treba dopustiti. Dopustiti da obuče djevojačku majicu, da si okači šešir sreće i da sjedne na vlak. Na vlak za Knin. Da ne zna kako i što objasniti nekim tamo ljubopitljivim ljudima zašto ide u Knin. Čovjek si treba dopustiti disati, udahnuti, izdahnuti i ponoviti sve to kada želi.



Novi ljudi u životu
Ljudi u našim životima ostaju kad imaju razloga ostati. Ne moraš ih viđati redovito. Čak ne morate biti u istom gradu. Oni ostaju. Kao što će ostati ovi koje sam upoznala dvadeset i trećeg u mjesecu lipnju u selu Riđane.
Neke pamtimo po djelima, neke po tome kako drže ruke u džepovima, a neke po mirnim i staloženim rečenicama. Tako ću ja pamtiti.
Uistinu je teško ostati ravnodušan pred ambicijama ljudi koji te okružuju i tako jasnim pogledima na budućnost. Samo gledaš i pokušavaš taj sjaj iz njihovih očiju ukrasti na trenutak i ugraditi u svoje. Jer njihov sjaji bolje i ljepše. Tako se čini. A tvoj, kao da je malo izgubio sjaj.
(nova neka glazba)



Fotografija
Čini se da je ova radionica pokazala da je to jedna od mojih strasti koja se zadržala najduže od svih. Naravno, uz ovaj blog. Sviranje violine. Pisanje. Čitanje. Druženje. Uza sve što radim. Ali fotografija i život koji ona zaustavlja je nešto što najsretnije pobjeđuje sve moje borbe u tim mojim unutarnjim borbama. Jer postalo je nekako važno da se svaki trenutak zaustavi i da ga pamtim, i znam, i da traje. Kao ta fotografija.
I zato fotografiranje. I zato radionica Sonje Lazukić. I Dejana. Baš tamo negdje u Kninu, u selu Riđane.



Znanja
Naučila sam puno, o fotografiji, o željama, o snovima, o tome kako da ideš naprijed i ne staneš. Bez obzira gdje živiš, kako živiš, koliko ti je godina i koliko si slab. Ili jak. Naučila sam sve te stvari od predavača i od polaznika.
Od Jelene.
Od bake Milice.


Naravno, učila sam kako stilizirati, fotografirati, obrađivati fotografiju, i kako biti sretan s onim što napraviš. Jednostavno ponekad moraš biti sretan. Nađeš razlog. Nije teško.




Što dalje...
Učiti dalje. Ne zaustavljati se u želji da učimo. Učiti ono što smo oduvijek željeli naučiti.
Učiti s ljudima koje prvi put vidimo. Koji niti ne znaju da se poznajemo preko nekih drugih ljudi. Učiti se smijati, pjevati na sav glas na zadnjem sjedalu auta s ljudima. Falšati. Posebno falšati.
I smijati se tome.



Hvala svima još jednom Sonji, Dejanu - a ne Deanu :), Jeleni, Ivani, Nedi, Ani, Simoni) na divnom vikendu, koji ću pamtiti dugo. Dugo.
A, posebno će pamtiti one.
Moje fotografije.