četvrtak, 25. studenoga 2010.

New York u Parizu

Bila sam na jednom životnom putovanju kroz dnevne obaveze i rijetke kafe. Zato me nije bilo. No, putovala sam. I to se može nazvati putovanjem, zar ne? Toliko su me pritisnule dnevne obaveze da sam se i od muke razbolila, no i dalje spremno gazim. Ma kad se razbolim, kukam ja na svakom koraku (evo i ovdje), ali svejedno pičim dalje, šibam, letim... žena zmaj, što da vam drugo kažem. Kad razmišljam o tome, potpuno sam svjesna da to uopće nije pozitivna osobina. Obično ljudi koji su prodani na sve strane i nisu najbolje organizirani. Eto, to si ja i predbacujem u zadnje vrijeme. Malo se još i kažnjavam zbog toga. Samokažnjavanje i kukanje, mljac :) Kad bih imala lijepo dotjeran tjedni raspored života, mislim da bi se našlo ponešto vremena i za neke druge aktivnosti koje ne uključuju posao i firmu. No, bez obzira na moj divni Sensa planer, mobitel s odličnim planerom, Outlook, brdo kemijski u boji i neke fora bilježnice u koje mogu ispisivati neke planove (jedna od bilježnica je s Times Squerom (NY) na naslovnici), ja i dalje radim sve i svašta od jutra do mraka, bez nekog reda (opet kukanje, I know!!!)... Opet, tu sam. I baš me to veseli. Odoh po čaj (kasno je za kavu!) pa nastavljam dalje...

Uglavnom, već je prošlo dobrih dva tjedna od povratka iz Pariza, ljudi su već prestali pitati o mom putovanju, a ja sam već polako i zaboravila da imam podijeliti još nekoliko onih malih lijepih mjesta za kavu koja sam tražila po internetu kad sam bila u Parizu...
Kako je Ladurée postao vrlo poznat među blogerima, ja neću ulaziti u povijest tog prekrasnog mjesta (a bio mi je plan!) jer je dovoljan jedan klik da se informirate o njemu (povijesni klik), no voljela bih vas još danas odvesti na zgodno mjesto gdje smo ja i prijateljica ćaskale uz prefinu kavu i čokoladicu te pretresale neke životne teme.
Do kafića sam došla preko Davida. Nekako imam osjećaj kao da znam tog čovjeka jer sam toliko dobro proučila njegove savjete da mi je nekoliko puta došlo da ga nazovem i kažem: "Hej David, baš sam evo u onom kafiću koji si preporučio i mogu ti reći da..." No, David mi nije frend :((, a isto tako, mislim da bi se i ubrzo posvađali, da i jest, jer je imao nekoliko promašaja u svojim preporukama koji su ,me koštali hodanja i eurića, naravno!

Dakle ipak, spominjem ga jer na samom sajtu samog kafića i oni citiraju gospona pa hajde da se i ja pozabavim njime (barem u tri rečenice) i da mu ipak zahvalim za savjet oko kafića La Caféohèque:

The Caféohèque is considered “the best coffee spot in Paris” by David Lebovitz (“Living the sweet life in Paris”).
Kako David nije pisao slikovite zadaćnice u trećem osnovne kao cijela moja generacija (a i oni prije i poslije), ja ću ipak preuzeti dio s opisima i mirisima...

Kod kafića je zgodno što ritam čavrljanja prati odlična glazba i miris kave koja se prži vama pred očima. To definitvno podsjeća na bakino prženje kave (ovaj put je druga baka u pitanju) i nekako cijela ta priča ima neki domaći štih. Isto tako, La Caféohèque je mjesto gdje je odlično spremiti ispit ili dva ako imate sreće (i pameti) i studirate u Parizu. Kao moja prijateljica :) Valja spomenuti da je La Caféohèque mjesto gdje ćete ostaviti dečka/curu ili otići na prvi spoj s dečkom/curom (ako je prvi spoj odlazak na kavu ;), a isto tako mjesto je gdje ćete malo pobjeći od svega. (već vidim sebe kako šaljem sms sadržaja; "Nema me, u La Caféohèque-u sam, sabirem misli. Javim se poslije!" )
Ono što je bio Gregory's u NY, La Caféohèque je u Parizu. Jednostavno tko nije bio, moraaa otići.

A ulica...  ma, neću vam reći, tko će htjeti otići, snaći će se!

subota, 13. studenoga 2010.

Jesen u Parizu

Već se tjedan dana borim s ovim postom. Napisati ga ili ne napisati... Hoću li moći sve opisati u jednom dahu ili ću se boriti tjednima... No, ipak, eto me tu sam i ne odustajem! Što bude, bit će...

Pa krenimo redom kako su se stvari i razvijale. Kao prvo valja spomenuti da nakon entuzijastičnog posta iz Pariza, o maštanju, o tome da sam prava maherica kad se radi o spremanju na put, da sam svjetski putnik, da sam bli, bla, već kod odlaska u krevet shvatila da se zapravo ne znam spremati za put i da sam zaboravila najbitniju stvar na svijetu... To je kutijica za leće u koju bi pohranila svoje oči koje mi u ovom gradu trebaju. Naime, s dioptrijom koju imam je nemoguće hodati bez leća po Parizu, k tome, obzirom na moje očno stanje, nemoguće je naći prave leće za mene bilo gdje u svijetu (osim kod mojeg optičara, naravno). Nakon prvog živčanog sloma jer nema mjesta gdje mogu kupiti kutijicu za leće u ponoć, odlučila sam se za najgadniju moguću varijantu za moje oči, (usput proklinjući svoje riječi, tintom napisane na blogu nekoliko trenutaka ranije), i uzela neku plastičnu čašu u koju sam stavila samo svoju desnu leću i molila Boga da izdrži do sutra u svojoj omiljenoj tekućini za leće... Baš se znam spremiti za put! Prava sam!
No, idemo dalje....
Putovanje je obećavalo bez obzira na to što sam zaboravila i kišobran, škarice za nokte, kapu za glavu i toplu odjeću (okej, priznajem i to sam sve zaboravila!). Putovanje je obećavalo i kad smo vidjeli da u kvartu gdje smo bili smješteni nema normalnog kafića za kavu, restorana ili kakvog drugog sadržaja za nas turiste. Obećavalo je i kad sam drugi dan vidjela svoju dragu prijateljicu i provela s njom predivan jesenski dan u Parizu, na nekoliko fantastičnih mjesta za kavu (gdje smo kavu i pile) i vidjela da ovaj grad ima stvarno puno toga za dati, a prije svega ima masu kul mjesta za žensko čavrljanje (i naravno bračno čavrljanje - pišem i to u slučaju da muž virne na blog :)
No, prestalo je obećavati kad smo shvatili da će kiša neprestano padati, da je nevjerojatno skupo, da i najbolja mjesta za kavu nemaju uvijek najbolju kavu i kad su nas premjestili u sobu koja nije imala grijanje, a bome ni Interneta... (ne znam što mi je gore palo, iskreno)
Što imam za reći onda, nakon mini katastrofe? Zašto uopće napisati nešto? Možda zato što sam danas svečano odlučila da ću prestati pisati (samo još ovo da napišem) i govoriti kako mi/nam je bilo katastrofa u Parizu jer me/nas ljudi gledaju čudno, a i treba ipak dati mjesta onim lijepim i dragim trenucima koje smo tamo imali ... bilo ih je svakako.


Pariz je na svom mjestu, nije nigdje otišao, ostao je i dalje ogroman i lijep pa čak i kad je kiša. Jesen je u Parizu puna boja, kuhanog vina i kestenja. Izlozi su i dalje prekrasno uređeni, nego bilo gdje u svijetu, a i dalje svi dobri komadi odjeće drže ogromnu cijenu. Kava je u prosjeku 3 eura. Čaj 7 eura. Nose se ogromni vuneni šalovi. U modi su i dalje Chanelove torbice. Macaronsi su fantastični!

Inače, kad smo kod macaronsa, apsolutni broj jedan svih mojih mjesta za kavu u Parizu je Ladurée gdje su zadnji primjerci francuske gospode, pokoji turist, odlični i uljudni konobari, prekrasno uređen interijer, priča koja stoji iza kafića, macaronsi i vrlo dobra kava. Uz sve to jedan muž i jedna prijateljica kao najbolje moguće društvo i planiranje svih novih aktivnosti u Parizu.

Ladurée, i to na ulici Royal, obećava odlično provedeno vrijeme...


utorak, 2. studenoga 2010.

Najgori hostel izgleda kao hotel s 5* (u mojoj glavi)

Osjećam se već pomalo kao svjetski putnik. Znam se spremiti za put za trenutak, samo nikako nemam vremena za taj trenutak i uvijek to radim u zadnji čas. Nakon već nekoliko putovanja na kojima sam bila, znam i kako spremiti kofer, što ponijeti, bez čega se ne da živjeti na putovanju i koliko mjesta treba ostaviti za nove krpice i knjige. Dobar je to osjećaj! Ne može mi se dogoditi da zaboravim pidžamu ili aceton i već na nekoliko zadnjih putovanja dolazim sa svime što mi treba.

Pariz je svojedobno bio na listi mojih MUST VISIT destinacija, životni san. Jednom kad se popnem na Eiffelov toranj, moji snovi će biti ispunjeni, mislila sam do te 2007.godine kad sam se jedva popela na prvi kat Eiffelovog tornja od straha i još teže se spustila nazad. Vrh samog tornja ostavljam za neke druge turiste... ja ću samo sanjati kako je biti gore. Visoko gore! ...

U Parizu mi je tada bilo lijepo i uživala sam, bez obzira na događaj s tornjem. Kako tada nisam bila u paru već s većom skupinom ljudi, radovala sam se da ću u P. otići jednog dana s dečkom/mužem i da će to biti čaroban trenutak. Godine 2009. sam otišla u P. u paru i bilo je sjajno. Posve drugačije, nimalo dosadno, vrlo, vrlo zabavno. Istraživali smo grad, bili na malim mjestima s finom kavom i odličnim desertima, imala sam istu sivu vesticu koju imam i danas u koferu i sve je bilo onako kako treba biti.

Danas, već pred kraj ove nevjerojatne 2010., opet smo stigli u Pariz (isti par kao i 2009. + novi fejsbuk status). Turbulencije u avionu su me sjetile da sam sretna što živim i da trebam uživati u svakom trenutku i zato sam postavila cilj da me Pariz po treći put opet mora ostaviti bez daha (ali ne od penjanja na E-toranj), već zbilja mi ponuditi nešto drugo u ovih 10 dana koliko ostajem...

Teško se bilo ne prepustiti kišnom i cmoljavom vremenu kakvo je danas te lošem raspoloženju zbog očajnog hostela u kojem se nalazimo (čist je doduše!), no zadatak je jasan - naći prekrasna mjesta za kavu i druženje... i uživati!

P.S. Već stavljam stranice u Favorites i sutra idem na kavu u neki od kafića koje preporučuju na njima za sve nas :)
http://www.davidlebovitz.com/2008/07/where-to-find-a-good-cup-of-coff/
http://www.a-night-in-paris.com/what-to-drink-in-paris/paris-coffee.html
http://www.qype.co.uk/fr101-paris/categories/332-cafes-and-coffee-shops-in-paris
http://www.benscafeblog.com/
P.S.S. Upravo su pokucali na vrata naše sobe i ponudili jagode i šampanjac. Poklon dobrodošlice hotela s 5*. Kako ja volim jagode! :)))

*maštam i dalje, nikome ne škodi ;)*