Što mi je dao taj posao u turizmu?
Pa...
- dao mi je to ljeto priliku da živim s tri Ruskinje usred Poreča. Bez mame i tate. S dvadeset i tri, nepune, godine. I da tako učim ruski...
- to mi je ljeto i taj posao omogućio jedno prijateljstvo koje traje još i danas. Naša se djeca zajedno igraju, a mi odrasli izmijenjujemo priče o njima i poslu i drugim životnim stvarima...
- od tog ljeta mi je ostao i napredak u mom ruskom i dalo mi poticaj da tražim prve poslove kao profesorica tog diiiivnog jezika.
- ostalo mi je i nekoliko podsjetnica mojih turista za koje baš ovaj čas, ako me pitate, ne znam gdje su...
- ostalo mi je i nešto jako vrijedno... uspomene na neke gradove...
Gradovi
Radile smo puno tada. Nehumanih 15-16 (pa i više) sati. Navečer smo imale tih pola sata uz čašu vina i priču o našim turistima iz Rusije. Bilo je lijepih priča, smiješnih katkad, a katkad i tužnih. Pila se žlahtina, a ponekad i teran. Lakše smo spavale nakon toga.
Moji Venecija i Trst
Turiste smo vodili, najčešće, po Istri, Kvarneru i na Plitvice. A utorkom je bio izlet u Zagreb. U dva sata pauze u Zagrebu bismo se obično pokazale obitelji koje su nas tada, prvo, htjele nahraniti. Jele smo dovoljno, ali premalo za napor koji smo podnosile. Linija je bila bolja nego ikad :) (hmm... žene...)
Kada su u pitanju bili izleti u Veneciju i Trst, sve smo bile više nego spremne da ga preuzmemo. Novac je tada bila ključna riječ. Ljepota gradova se nije zamijećivala.
Trst i osam Rusa
Konačno sam i ja počela voditi te izlete. Veselila sam se svakom. I svaki put.
Taj sam dan, možda je bila i srijeda(tko zna), otišla s oko sto Rusa u Trst.
Nakon redovnog programa i kratke pauze u Trstu, trebali smo krenuti katmaranom u Poreč. Međutim, tog je popodneva u mojoj grupi nedostajalo osam Rusa. Čula sam priče o tome da često "turisti" emigriraju, no, nisam imala prilike tome svjedočiti. Iako, ruku na srce, bila mi je, toga dana, sumnjiva jedna obitelj s dvoje djece, s ogromnim torbama i u debeloj odjeći, a bilo je ljeto... No, samo to... sumnjiva...
I tako nakon dva sata petljanja na carini zbog manjka turista na brodu, pustili nas na more, na put od 2 sata prema našim domovima i hotelima.
Uspjeli smo još na talijanskom tlu detektirati tko nedostaje...
... obitelj s dvoje djece je tražila sreću negdje drugdje. Činilo se...
Zašto Trst?
Emigiriali su mi kasnije turisti i u Veneciji. No, Trst mi je nekako ostao u sjećanju. Broj onih koji su se otisnuli dalje je bio značajan. A sjećanje na obitelj u debelim jaknama nije blijedjela...
Zabranili su nam (i agenciji, naravno) izlete u Trst i Veneciju. Mogle smo onamo samo i ako su naši tursti imali šengensku putovnicu. Ja nisam više putovala onamo. Poprilično sam se razboljela tih dana i lansirana sam u Zagreb...
No, Trst je ipak, unatoč svemu, ostao u lijepom sjećanju. Trstu se vraćam kad god mogu. Nekad ciljano, nekad samo usput kad idem na neku drugu destinaciju.
Trst ima kavu koju rado pijem i ima more. Volim more u Trstu.
U Trstu mi vjetar najbolje razmrsi kosu, i Trst lomi jezike stranaca koji pokušavaju izgovoriti njegovo ime na hrvatskom. Tsrt je palindrom riječi Trst i ništa ne znači, a tako bi me veselilo da znači...
Trst illy voliš illy ne... No, voliš illy u njemu...
Do Firence preko Trsta...
I kad smo putovali nedavno do Firence, stali smo u Trstu, proveli divan dan, fotografirali, pili kavu, jeli...
Ja još uvijek svaki put sjetno pomislim na obitelj u jaknama i žive li sretno... Djeca bi im imala danas oko 18 ili 20 godina i možda već imala svoju djecu.
... sve je to meni Trst...
