Oda Moskvi

A onda odem u Moskvu... srce zatitra kao da se vraćam kući. Moskva ima poseban šarm. Znam, znam... reći ćete da svaki grad u koji odeš ima svoj šarm, no, vjerujte mi, Moskva je nešto drugo. Čuđenje, uživanje, plakanje i smijanje, strah, veselje, tuga i radost. Samo kad izgovoriš riječ Moskva kao da se nešto pomakne. U tebi, u gradu ili svijetu. Izgovori, vidjet ćeš... Moskva... i nekako uzvišeno zvuči. Probaj nekoliko puta. Moskva. Moskva... Moskva!

U Moskvi zima drugačije miriše. Tamo su i pahulje nešto čudnovato. Njihova unikatnost tamo ima smisao jer jednostavno taj grad ne zaslužuje dvije jednake pahulje. U Moskvi zaista ima smisla podignuti glavu prema nebu, zažmiriti oči i otvoriti usta te uhvatiti tu koju pahulju. Moskovsku.

Nikad neću prestati odlaziti u taj grad. Nikad mi neće dosaditi. I kad ću prolaziti pokraj istih ulica, obećajem da ću se uvijek sjećati onih ranih godina kad sam prvi put prošla onuda, kad nisam znala da će me život vraćati u taj grad i kad sam imala samo jedan film od 36 snimaka da zaustavim te momente grada koji me baca na koljena...

Moskva...