srijeda, 27. lipnja 2018.

Radionica O'bilje ili kako rasti zajedno sa svojim biljkama


(upali - bolje se čita uz ovu glazbu <3)
U zadnje vrijeme sve češće nastojim naći smisao danu i životu. Tom istom životu i danu koji zovu na jurnjavu i beskonačnu prokrastinaciju. I možeš mu naći, taj smisao. Možeš, samo ako si jako koncentriran i samo ako jako to želiš. I osjećaš da ćeš znati kako. Imaš taj unutarnji osjećaj. 
Učim o tome, iz dana u dan. Ponekad i napredujem, a ako pak i nazadujem, smatram da iz toga puno učim. Gledam naprijed i učim. I osjećam.

Maja Danica Pečanić

Smisao radionica koju organiziram unutar projekta O'snova koji sam pokrenula s prijateljicom Bobom s Dbloga,  je osmisliti ljudima vrijeme i pružiti doživljaj onima koji ga žele doživjeti, prepoznati i prepustiti mu se. Namijenjene su onima koji žele nešto naučiti, inspirirati se, pokrenuti se i konačno doći nekamo bez pratnje, a otići s novim poznanstvima ili čak prijateljstvima. 
Smisao još svatko sebe pronađe kroz samu radionicu ili poslije nje i rado podijelimo tu priču zajedno.


Maja Danica Pečanić
Smisao ove zadnje radionice, radionice O'bilje je zapravo uključivao sve što je životno važno: disanje...
voda... 
život...
kako ponovno oživjeti beživotno,
kako podržavati život, 
prigrliti, ali ne i stisnuti, 
voljeti, ali ne i gušiti, 
brinuti se, ali ne i umirati od brige. 

Maja Danica Pečanić

Primijeniti na biljke, sve ovo, nije lako, ali isto tako nije nemoguće. Imale smo sreću i čast organizirati ovakvu jednu radionicu s nevjerojatnim djevojkama iz studija Botanike, Majom i Marinom. Djevojkama koje žive priču biljaka i žive u obilju biljaka. Koje brinu, a pritom ne umiru od brige, koje grle, a ne stišću.

Maja Danica Pečanić

Njihova priča je posebna, a njihove biljke voljene stoga ne čudi da želite imati neke od njih baš kod sebe. Kod kuće. Na tom balkonu kojeg ste si željeli cijeli život. I nije idealan, ali imate ga. 

One su sve svoje biljke podijelile s nama tako da ih brižno prenijele na našu radionicu koja se održavala u predivnom showroomu  dizajnerice Ane Marie Ricov. Na mjesto gdje također biljke uspijevaju. I to one, Anine. I sada kada i nju poznajem, sigurna sam da, svojom energijom, uz neizostavnu brigu, hrani svoje prekrasne biljke. 
I žive joj. 
Zahvalne.
Kao i Maji i Marini.

Maja Danica Pečanić



Taj sam dan, za vrijeme radionice, onako naslonjena na zid, sa šalicom kave i glavom punom misli, promatrala naše polaznice i razmišljala koliko nam zapravo malo treba da smo sretne. Kako je zapravo krasno da razvijamo neke svoje talente, uživamo u onome što jesmo i otkrivamo neke nove interese. 

Maja Danica Pečanić

Bila sam fascinirana i tolikom brigom oko zelenog života koji je polagano dobivao formu i priču u njihovim terarijima i koji su odlučile stvoriti, osmisliti, udahnuti mu život i vjerovati da će i ondje bujati život koji su započele na ovoj radionici. Život je bila riječ koja se motala cijelo vrijeme u mojoj glavi i koja se mota upravo sada dok ovo pišem. 

Maja Danica Pečanić

S tolikom srećom, danas, baš sada, razmišljam što su u taj moj život ušetale djevojke poput Marine i Maje, Ane Marie. Što je u O'snovinom spomenaru naša zajednička slika. 
Ali kad bolje razmislim, i ne samo naša...

Tijekom radionice sam imala priliku promatrati i što su ruke jedne nevjerojatne žene napravile za tu i na toj radionici. 
Još jedne ruke. 
Još jedne divne osobe. 
Kušala sam i zadovoljno odobravala svaki zalogaj, susprezajući se da ju ne hvalim punih usta i na sva usta. (za riječ odmjereno se posebno vežem u zadnje vrijeme, stoga pazim, šutim i ćutim sve)
Dva su prezimena. Jedno ime. I kad izgovorim, raširim oči, vrtim glavom i oduševljena sam što je sve to sama pripremila, nimalo u stresu, nasmiješena, onako od šale...
Tamara Ganoci Frisch. 

Maja Danica Pečanić

I tako kad sve prođe. Puno nekih emocija se kasnije mota, analiziram banalno (višak vremena se to zove), tražim više, viši smisao i onda opet. Razmišljam. Otvaram i zatvaram priče. I čekam fotografije. Da se uvjerim da je sve štimalo. I da je bilo osmijeha. Da se osjeća sreća i zadovoljstvo.
I da se to stvarno zbilo. 
Maja Danica Pečanić

Stižu, prebirem tu večer uz čašu vina, i kad potpisa nema, ja znam da je to ona. Ime koje sam nekad samo čitala u žurnalima koje sam voljela pregledavati. 
Maja Danica Pečanić.

Hvala na uspomeni!
Svima.

A.

srijeda, 25. travnja 2018.

Stockholmska kava ili o jutru

"Ikigai se katkad izražavao kao "razlog da ujutro ustanete". To je ono što vam neprestano pruža motivaciju za život, a mogli bismo reći i da vam daje životni apetit zbog kojeg sa žarom dočekujete svaki novi dan." (Ken Mogi, Ikigai)


Možda najteži dio dana, mnogima od nas. Jutro. Dizanje. Spremanje na posao. Spremanje za dan i ono što on nudi. I kad nismo na poslu, nego lutamo nekim gradom, jutro je uvijek prepuno planova i činjenicom da treba iskoristiti svaki trenutak proveden u tom gradu. Čak kad ovako pišem, zvuči pomalo stresno. Stoga, mi doma (i bilo gdje drugdje) imamo uvijek isto pravilo. 
Kava. 


Mi s jutrom imamo neki odnos. Vezu. Razumijevanje. 
I u tim nekim gradovima. Znam da nismo jedini i zato pišem. Naš ikigai nekog, bilokojeg dana je vrijeme za i uz kavu kao početak nečeg novog. Kao slaganja misli u neku cjelinu. Kao mali ritual za velike stvari. 

Stockholm u svojoj srži poznaje riječ ikigai, to je vidljivo baš odmah. U prvoj šetnji gradom. Možda ju nekako drugačije zovu, ali prema onome što sam vidjela tamo, sigurna sam da znaju. No, znam i da to sretno vrijeme i put k sretnom životu grade kroz neke male, a opet jako važne stvari. O tome bih ponešto napisala.

Iako nije istoznačnica ikigaiju, drago mi je da smo se upoznali s još jednim konceptom jedne zemlje i prepustili se tome. Na svoj način. Šveđani to zovu fika. Fika  je socijalni fenomen za kvalitetno provedeno vrijeme uz kavu (čaj, sok...) i slasticu. Može biti s obitelji, prijateljima, kolegama ili nekim koga želite upoznati. I može se dogoditi u bilo koje doba dana. Fiku baš lako prepoznajete po kafićima Stockholma i ne opirete joj se. Jer, zašto se opirati nečemu što ima toliko smisla i što je dio ikigai filozofije, filozofije za sretan život i pronalaženje životne svrhe koja je tako privlačna i koju želite u svom životu. Ili, bolje reći, čisto da vas ne uvučem u sve ovo :), moje filozofije.


Naša prva prava stockholmska kava je bila u Café Pascalu. Iako nije lako naći specialty coffee u ovom gradu, tamo smo pronašli ono što smo tražili. Šveđani uglavnom piju filter kavu i stoga ova coffee scena nije toliko razvijena kao možda u nekim drugim svjetskim gradovima. No, kako bilo, i ovaj grad ima ponešto za svakoga. I za nas, isto. Pa tako i odličnu kavu i mjesto za kavu.


Pascal je kvartovski kafić u kojem se apsolutno vidim kako pišem nešto. Jer živjeti od pisanja je san svakog studenta književnosti, barem jednom u životu. Školske sastavke smo ispisali kada je za to bilo vrijeme, sada smo spremni za veće stvari. I to sada kada nismo više studenti.
Vidim kako fotkam ovdje, smišljam, planiram i upijam. Upijam pa pišem o tome. Ili upijam pa odlazim sretna tamo negdje.
Kafić u kojem naprosto ne radim ništa, osim što, naravno, pijem kavu i gledam neki drugi život kako se događa ispred mojih očiju. Na raznim jezicima. I ono što je divno, apsolutno razumljivim svima. Pričaju o životu i žele ispričati život. Ti neki jezici. 
A ja razumijem i još potvrdno kimam glavom.


U Pascal ulazite s prijateljima, bebama, sami, s psima... nema restrikcija i svi se izvrsno slažu. U takvim kafićima jednostavno znate da je lijepo biti dio njihovog jutra i da jutro ima smisla u svakom pogledu. Čak i jako rano. 

I znam već da svi imamo svoj Cafe Pascal, i svi imamo svoje neko mjesto koje smo vezali za svoj život, koje budi uspomene ili koje daje razlog da ustanemo ujutro. 
I znam da razlog da ustanete ujutro i pronađete svoj ikigai (ili ga već imate) možda nije kava, no, možda, kažem, možda, jutro daje kretanje vašem životu u smjeru koji ima smisao i o kojem ćete aktivno razmišljati.
I zato ovaj post, i zato toliko riječi na jednom mjestu, o kavi, jutru i smislu. I, Stockholmu, da preciziramo.


Jutra koja imamo kroz život su jedina u životu. Nema drugih. 
Pronaći drive svog života  ne treba biti kada već sve o životu znamo. Neka bude nešto ranije. 
Možda baš danas. 
U vašem Pascalu i kod vašeg Pascala.


srijeda, 4. travnja 2018.

U dijalogu s jednim gradom. Stockholm.

(glazba) Kada smo sletjeli na aerodrom, imala sam osjećaj da sam u nekom filmu, da svira muzika, neka značajna, koja, onako, naježi sve gledatelje, i da kamera polako snima nas dvoje. Usporeno. Moj okret glave, kosu i onda osmijeh. Osmijeh u očima, naravno. Pa onda osmijeh gdje inače i jest.
I da snima njega. Sretnog. I da se zaustavlja, onako značajno, kada se primimo za ruke.



Ovo putovanje je mirisalo. Imalo je svoje pjesme. Mjesta i zgrade, prozore i film u mojoj glavi. Sva moja putovanja su neki moj film. Ovaj je bio tako krasno snimljen. Od početka. Do kraja. Mi. Naši prekrasni prijatelji. I cijeli Stockholm.



Za Stockholm sam se pripremala neko vrijeme. Vi već znate da se ja pripremam tako da tražim mjesta za kavu.  Gledala sam i izbor muzeja. Nisam gledala top restorane. Gledala sam top mjesta u gledalištu za predstavu koju je nudio ovaj grad. Prikazivala je ta predstava grad onakvim kakav jest. Raskopan, gdjegdje zaleđenog mora, a nevjerojatno lijep, širokih sporednih ulica, s lijepim ljudima, s velikim obećanjima da nudi lijepo provedeno vrijeme. Sjajno se ponašao taj grad na sceni. Pozirao s nevjerojatnom lakoćom ne znajući što znači pretenciozan, nakićen i neumjeren. A mi smo imali najbolje karte za tu predstavu.


Nevjerojatno mi je bilo pitanje koje sam postavila sama sebi prije leta u sretne trenutke. Pitala sam se, a što ako mi se grad ne svidi. Što ako se ja njemu ne svidim. Što ako uopće ne raspoznaje dan i što ako su lijepi domovi ovog grada samo u časopisima koje listam kad odlučim živjeti u oblacima. Ili ih listam onda kad trebam svijetle misli i toplinu nekih tamo bijelih kamina tih švedskih kuća.


Na kraju mi je zapravo nevjerojatno bilo da zapravo taj isti grad postavlja ista ta pitanja meni. Kakva luda sreća da smo se tako našli.



Ostavljam si neko vrijeme da složim priče o ovom gradu, listu pjesama koje biste slušali da ste ondje, listu emocija koje ćete zasigurno osjetiti ako ste tamo. Ostavljam prostora i za razmišljanje o mogućim frizurama koje nositi u ovome gradu (iako ne vjerujem da postoji loša frizura za ovaj grad), kojim stavom koračati ulicama i kako doći do karata za top mjesto u gledalištu u kojem tako snažno glavnu ulogu ima Grad Stockholm.



Vrijeme je sve što trebam i znam da ćete se zaljubiti. U energiju. U atmosferu.
U mračne ulice sa svjetiljkama u prozorima ljudi za koje vjerujete da su sretni.
Jer tako je ljepše i svijet je ljepši.








utorak, 20. veljače 2018.

Milanske kronike

Nisam stigla završiti godinu s prigodnim postom. Jednostavno, otputovala sam, pustila sve, dovela se s tom nonšalantnošću do neprepoznatljivosti i jednostavno nisam napisala svoj sumarum godine. A što bih i napisala? Baš sam i tih dana razmišljala, zašto godinu ispraćati s pompom satkanom od divnih i onih, manje divnih, trenutaka. Mogla bih, ili stvoriti atmosferu da se svi žalimo, ili zasjajiti nekim sjajem na kraju posta koji budi nadu i osjećaje nam/vam razbuktava. Bi li nas sve to veselilo? Ili bismo se svi poistovjetili i našli si sličnosti u životima koje vodimo?
Ili bismo svi uvidjeli da životi nisu svi uređeni i da ima nevjerojatnih trenutaka, ali i onih zbog kojih čovjek traži nešto žestoko oko dva popodne jer tako to u fimovima rade. Jer tako odrasli rade.

Uglavnom, godinu nisam završila postom i osjećam se pomalo buntovnički zbog toga. Jer, izvinite me, bijasmo u Milanu s dvoje naših malaca.



Putovali smo, rekla bih satima, ono kad pomislite evo još sat vremena, a tih se sat razvuče na tri sata i nikad kraja. Klinci su dobro podnosili tu našu želju da vidimo svoje drage prijatelje koji su nedavno preselili onamo, ali tih zadnji sat vremena (kao tri sata) su prosvjedovali i mi smo se pomirili s time da ne možemo ništa po tom pitanju nego samo strpljivo voziti. I voljeti ih najviše baš onda kad plaču. I kad smo zbog toga nemoćni.



Lijevala je kiša kad smo ulazili u Milano i bilo mi je svejedno u kojem se gradu vozimo. U Italiji smo? Svejedno.
Oko nas kiša i malci kojima je svega dosta. I mi, koji idemo po svojih 5 dana malo drugačijih i zajedničkih.
Svi smo zapravo plakali, samo su to oni radili na glas.
I potpuno sam ih razumjela.

***

Smjestili smo se u jedan od stanova koje krišom promatram kad sam u jednom od gradova i to svojim uobičajenim pogledom preko zavjesa, koje uporno ti neki ljudi tamo stavljaju i bila sam očarana. Živim nekoliko dana u nekom od stanova iz života tog grada.
U Milanu. Sa svojim dječacima.
I, iako te svi vodiči, prijatelji i uopće običaji putovanja tjeraju da šetaš i upijaš događaje koje ćeš jednom nazvati uspomenama, ja sam tako svojski uživala u stanu koji baš svaki tjedan prima nekog novog iz neke druge priče i već godinama ne pamti imena svih tih namjernika.

Stan je ispunio sva naša očekivanja, a čak je i poslužio kao utočište starijem sinu koji je i temperaturicu dobio odmah drugi dan.


Kada se napokon pokazalo sunce, već je prošlo dva dana od našeg dolaska. Milano se htio praviti važan svojim krasnim centrom i dućanima, a ja sam samo razmišljala o kavi i htjela sjesti sa svojim prijateljima i mlađim sinom koji je toga dana uživao svu pažnju nas troje.
Htjela sam da sjednemo i da čujem, miriši li život bolje preko granice?

***

Top listu mjesta koje posjetiti u Milanu, nemam. Imam nekoliko adresa za kavu. Imam u rukavu jedan Bergamo koji me osvojio, Lago di Como kao usputnu točku i imam mjesto na svojoj osobnoj karti svijeta u kojem nisam otvorila laptop u svih 5 dana. Jer čini se da je došlo vrijeme kada privatno postaje privatno, a poslovno poslovno. I kada, vrijeme za obitelj, mora, zaista mora, biti vrijeme samo za njih.

To je nekako sumarum i prošle godine i najava nove, koja korača glasnim i teškim korakom.
Kojeg se ovaj put ne bojim. Samo prihvaćam sve što nosi.

Pokušavam. Pokušajte. I boli. I ne boli.