utorak, 20. veljače 2018.

Milanske kronike

Nisam stigla završiti godinu s prigodnim postom. Jednostavno, otputovala sam, pustila sve, dovela se s tom nonšalantnošću do neprepoznatljivosti i jednostavno nisam napisala svoj sumarum godine. A što bih i napisala? Baš sam i tih dana razmišljala, zašto godinu ispraćati s pompom satkanom od divnih i onih, manje divnih, trenutaka. Mogla bih, ili stvoriti atmosferu da se svi žalimo, ili zasjajiti nekim sjajem na kraju posta koji budi nadu i osjećaje nam/vam razbuktava. Bi li nas sve to veselilo? Ili bismo se svi poistovjetili i našli si sličnosti u životima koje vodimo?
Ili bismo svi uvidjeli da životi nisu svi uređeni i da ima nevjerojatnih trenutaka, ali i onih zbog kojih čovjek traži nešto žestoko oko dva popodne jer tako to u fimovima rade. Jer tako odrasli rade.

Uglavnom, godinu nisam završila postom i osjećam se pomalo buntovnički zbog toga. Jer, izvinite me, bijasmo u Milanu s dvoje naših malaca.



Putovali smo, rekla bih satima, ono kad pomislite evo još sat vremena, a tih se sat razvuče na tri sata i nikad kraja. Klinci su dobro podnosili tu našu želju da vidimo svoje drage prijatelje koji su nedavno preselili onamo, ali tih zadnji sat vremena (kao tri sata) su prosvjedovali i mi smo se pomirili s time da ne možemo ništa po tom pitanju nego samo strpljivo voziti. I voljeti ih najviše baš onda kad plaču. I kad smo zbog toga nemoćni.



Lijevala je kiša kad smo ulazili u Milano i bilo mi je svejedno u kojem se gradu vozimo. U Italiji smo? Svejedno.
Oko nas kiša i malci kojima je svega dosta. I mi, koji idemo po svojih 5 dana malo drugačijih i zajedničkih.
Svi smo zapravo plakali, samo su to oni radili na glas.
I potpuno sam ih razumjela.

***

Smjestili smo se u jedan od stanova koje krišom promatram kad sam u jednom od gradova i to svojim uobičajenim pogledom preko zavjesa, koje uporno ti neki ljudi tamo stavljaju i bila sam očarana. Živim nekoliko dana u nekom od stanova iz života tog grada.
U Milanu. Sa svojim dječacima.
I, iako te svi vodiči, prijatelji i uopće običaji putovanja tjeraju da šetaš i upijaš događaje koje ćeš jednom nazvati uspomenama, ja sam tako svojski uživala u stanu koji baš svaki tjedan prima nekog novog iz neke druge priče i već godinama ne pamti imena svih tih namjernika.

Stan je ispunio sva naša očekivanja, a čak je i poslužio kao utočište starijem sinu koji je i temperaturicu dobio odmah drugi dan.


Kada se napokon pokazalo sunce, već je prošlo dva dana od našeg dolaska. Milano se htio praviti važan svojim krasnim centrom i dućanima, a ja sam samo razmišljala o kavi i htjela sjesti sa svojim prijateljima i mlađim sinom koji je toga dana uživao svu pažnju nas troje.
Htjela sam da sjednemo i da čujem, miriši li život bolje preko granice?

***

Top listu mjesta koje posjetiti u Milanu, nemam. Imam nekoliko adresa za kavu. Imam u rukavu jedan Bergamo koji me osvojio, Lago di Como kao usputnu točku i imam mjesto na svojoj osobnoj karti svijeta u kojem nisam otvorila laptop u svih 5 dana. Jer čini se da je došlo vrijeme kada privatno postaje privatno, a poslovno poslovno. I kada, vrijeme za obitelj, mora, zaista mora, biti vrijeme samo za njih.

To je nekako sumarum i prošle godine i najava nove, koja korača glasnim i teškim korakom.
Kojeg se ovaj put ne bojim. Samo prihvaćam sve što nosi.

Pokušavam. Pokušajte. I boli. I ne boli.