petak, 24. kolovoza 2012.

"Divlja Barca" :)

Što volim kad mi netko uvali nekoliko dobrih savjeta kad sam u nekom gradu ili još bolje kad me po njemu "sprovede". Imale smo tako ja i frendica sreće, prije dvije godine, kad nam se Baca dogodila. Baš dogodila. Nekako je to bilo vrlo spontano. Sjedile smo u bircu u kvartu na kavi, koja je prešla u travaricu (kao da se sjetimo starih studentskih dana), a završila pivom. Nije da sam u godinama kad se hvalim pijanstvom, ali to popodne je jedno od boljih maglovitih dana koja su mi se dogodila u maglovitom stanju. Naime, u tom kuckanju čašama, zezanju, razgovorima o svemu i svačemu, sinula nam je ideja da odemo u Barcu. Nudili su se jeftini letovi, pa ono kao, ajmo malo. Taj sam dan nekako uspjela doći do interneta i kupiti nam dvije povratne karte za Barcu. Mislim da jedna nije bila više od 100 eura po glavi...
I, eto, sutradan sam/smo se probudile, onako, s kartom u džepu.
Planove nismo previše kovale jer nismo imale puno vremena i nije nam se previše dalo. Ja sam se jedino primila traženja na netu nekih mjesta vezanih uz drukčije i posve novo u Barci za mene jer sam prije godinu dana bila i sve, baš sve, pregledala. Gledala sam neke joga studije, pa vožnju brodom uz čašu vina u smiraj dana i slično tome. Mislim, da smo i to otišle vidjeti, ne bi nam ništa falilo. U mom tom traženju, neturističkih aktivnosti, nabasala sam na Iradier. Raj za žene (i samo za žene). Vila s bazenom, dvorištem, prekrasnim barom, restoranom, saunama, vježbaonicama, kozmetičkim tretmanima... uglavnom... za žene. Odlučila sam da tamo moramo. Slavit ćemo moj rođendan ionako u Barci i željela sam ga tamo proslaviti. Pisala sam im i neke mailove, no nikad odgovora vidjela nisam. Dakle, u cijelom našem planu je jedino to bilo u planu. I da... kava u Muzeju suvremene umjetnosti (o tome sam već i pisala).

Sletjele, ušle u hotelac i odmah zatim van. Treba prodisati u gradu. Večer prva - laganini (pomalo i izgubljene, rekla bih)

Dan drugi - Iradier. Pomalo je to bila avanturica. U Iradier mogu samo žene koje imaju članstvo u Klubu. Mi ga nismo imale. Imale smo samo ceker s ručnikom, osmijeh i moj rođendan kao zalog da smo ozbiljne i želimo unutra ući. Ušle. Platile oko 50tak eura po glavi. Bio je to jedan od onih dana koji se pamti (posebice pamtimo šezdesetogodišnjakinje u tangama i toplesu koje se šeću po dvorištu, ali i to je imalo svoju čar :) ) Naravno, osim tanaga  pamtio se i pamti jedan divno provedeni dan...

Ostale dane u Barceloni su obilježile djevojke koje smo poznavale i koje su jako dobro poznavale Barcu. Zapravo, cure je poznavala moja prijateljica, a ja sam bila s njom, stoga... sam se priključila svemu što su nudile.

Išlo je to nekako ovako:
1. Bar na Placi Reial - Pipa Club je bio jedno zgodno, neopterećeno mjesto, na 3. katu neke stambene zgrade. Doslovno pozvoniš na portafon i netko ti otvori. Mjesto izgleda kao da si u nečijem stanu, koji eto ima i šank i biljar i stolove. To mu daje i šarm. Jedino, brate, treba malo taj stan prebrisati (rekla bi moja mama). Ekipa je sjedila i po podovima. Nije to neko mjesto za večernje toalete, ali je zato baš onako super kul. Svi se žele upoznati, a i vi sve želite upoznati. Dobismo i dva fejsbuk frenda više prve večeri. Yay!

2.  Cure su nas odvele i u pivnicu L'Ovella Negrahttp://blog.cityshare.com/search/henny (ne znam više koji dan). Pivnica koja je prepuna domaćom ekipom. No, ima i stranaca. Atmosfera je odlična. Nosi se i prolijeva piva, neko vrijeme paziš da te netko ne zalije, a poslije te, onako, baš briga. Mjesto i dalje nije za finu robu, frizura može onako u rep, nemarno, bilo bi dobro da imate preplanuli ten i možete popiti barem dvije pive od pol litre. Muškarci s brčinama bi odlično odgovarali ambijentu.

3. Stavila bi kao must see bircuz Absinth bar ili službeno Marsella. Tamo je doslovno vrijeme stalo i to je ono što ga čini fenomenalnim. Mjesto gdje paučina ne smeta, nego daje šarm cijelom prostoru. Do bircuza se dolazi nekim uličicama gdje ima poprilično mnogo dilera i prostitutki, no, nitko te ne dira i ako nećeš s njima u biznis, neprimjetan si (ja sam se poslovično malo i prepala te ekipe, no, nije bilo potrebe). O baru je pisao i New York Times pa predlažem da skoknete i vidite sve detalje oko adrese, radnog vremena i slično. Još ako ova dva birca ne posjetite, molim, iz Barce se ne vraćajte, ako niste zagazili u ovaj pod brojem tri. BTW bar je otvoren od 1820. godine, a u njemu su se opijali Dali, Picasso, Gaudi, Hemingway... mislim da zaslužuje barem da odete na piće!



4. Vrijeme je za tapase. Do tih tapasa koje smo jele, nisam vjerovala u tapase. Skupe oblizeke nakon kojih ostaneš gladan - bila je moja definicija tapasa. No, ne i nakon ovih. El Tropezon (Barri Gotic) - mjesto za tapase. Ako je puno, malo pričekajte. Isplati se! Sličice pogledajte na ovom blogu (i ponešto i samom restorančiću): http://bigfoodsmallworld.blogspot.com/2010/06/el-tropezon-barri-gotic-barcelona.html a ja nudim ovu (usput brišem slinu koja curi na spomen svega što smo jele):

Sad kad bolje razmislim, najavljivala sam neku divlju Barcu, a na kraju završila s hranom. Ma, ne vjerujte mi previše, nisam ja neki divlji tip, ovih nekoliko kafića je za mene bilo ludnica :) (prava divljina) i da... bilo je nešto drukčije. Da me nisu odveli onamo, ne bih nikad kročila u ta mjesta, a sada... kad znam, vratila bih se odmah. 
I da... ta je "druga" Barca u Zagreb donijela nešto jako, jako lijepo. Vjenčanicu za moje vjenčanje...

Toliko o divljem :)