Lipanj je zbog tog vikenda zapravo bio posebno poseban. Neke stvari si čovjek jednostavno treba dopustiti. Dopustiti da obuče djevojačku majicu, da si okači šešir sreće i da sjedne na vlak. Na vlak za Knin. Da ne zna kako i što objasniti nekim tamo ljubopitljivim ljudima zašto ide u Knin. Čovjek si treba dopustiti disati, udahnuti, izdahnuti i ponoviti sve to kada želi.
Novi ljudi u životu
Ljudi u našim životima ostaju kad imaju razloga ostati. Ne moraš ih viđati redovito. Čak ne morate biti u istom gradu. Oni ostaju. Kao što će ostati ovi koje sam upoznala dvadeset i trećeg u mjesecu lipnju u selu Riđane.
Neke pamtimo po djelima, neke po tome kako drže ruke u džepovima, a neke po mirnim i staloženim rečenicama. Tako ću ja pamtiti.
Uistinu je teško ostati ravnodušan pred ambicijama ljudi koji te okružuju i tako jasnim pogledima na budućnost. Samo gledaš i pokušavaš taj sjaj iz njihovih očiju ukrasti na trenutak i ugraditi u svoje. Jer njihov sjaji bolje i ljepše. Tako se čini. A tvoj, kao da je malo izgubio sjaj.
(nova neka glazba)
Fotografija
Čini se da je ova radionica pokazala da je to jedna od mojih strasti koja se zadržala najduže od svih. Naravno, uz ovaj blog. Sviranje violine. Pisanje. Čitanje. Druženje. Uza sve što radim. Ali fotografija i život koji ona zaustavlja je nešto što najsretnije pobjeđuje sve moje borbe u tim mojim unutarnjim borbama. Jer postalo je nekako važno da se svaki trenutak zaustavi i da ga pamtim, i znam, i da traje. Kao ta fotografija.
I zato fotografiranje. I zato radionica Sonje Lazukić. I Dejana. Baš tamo negdje u Kninu, u selu Riđane.
Znanja
Naučila sam puno, o fotografiji, o željama, o snovima, o tome kako da ideš naprijed i ne staneš. Bez obzira gdje živiš, kako živiš, koliko ti je godina i koliko si slab. Ili jak. Naučila sam sve te stvari od predavača i od polaznika.
Od Jelene.
Od bake Milice.
Naravno, učila sam kako stilizirati, fotografirati, obrađivati fotografiju, i kako biti sretan s onim što napraviš. Jednostavno ponekad moraš biti sretan. Nađeš razlog. Nije teško.
Što dalje...
Učiti dalje. Ne zaustavljati se u želji da učimo. Učiti ono što smo oduvijek željeli naučiti.
Učiti s ljudima koje prvi put vidimo. Koji niti ne znaju da se poznajemo preko nekih drugih ljudi. Učiti se smijati, pjevati na sav glas na zadnjem sjedalu auta s ljudima. Falšati. Posebno falšati.
I smijati se tome.
Hvala svima još jednom Sonji, Dejanu - a ne Deanu :), Jeleni, Ivani, Nedi, Ani, Simoni) na divnom vikendu, koji ću pamtiti dugo. Dugo.
A, posebno će pamtiti one.
Moje fotografije.
Nema komentara:
Objavi komentar