Moj Chicago

Čini mi se da je baš bio travanj 2010. kad smo radili plan za odlazak u Ameriku. Naime, imali smo nekoliko opcija i čini mi se da su se u tom nekom xy kafiću sve opcije svele na onu jednu, a ta se na kraju i dogodila na našem putu - plan New York - Indiana - Chicago - New York.
No, ipak kakvi jesmo, prije finalnog plana, ubacili smo sve opcije u Excel tablicu i računali koliko bi to sve skupa koštalo + čisto da znate, u cijeloj toj priči je bilo i naše vjenčanje u Las Vegasu. Za 50 dolara imaš vjenčanje, 14 slika i buket, a ostalo dodatno plaćaš. Ja sam zapela za Elvisa kao kuma i Cadillac... Seljanka - me, što ćete... Uglavnom, znali smo da u New York idemo (imali smo u planu vjenčanje prijatelja) znali smo da idemo do mjesta gdje je muž studirao (South Bend) i znali smo da je Chicago blizu, pa hajde da ga ne zaobiđemo. Trebalo je samo ukomponirati Las Vegas, možda LA ili gore Canadu i svašta nešto. Nadobudno! Skupo! Pomalo blesavo!
Pravi problem uvijek leži (i ležao je) u vremenu i novcu. Tko si u životu može priuštiti 3 - 4 tjedna landranja po Americi i hrpu love koja ti treba za isto?! U nekom trenutku smo odustali od Las Vegasa. Bila je to tako dobra ideja, no, jednostavno smo morali odustati. Odustali smo i od LA, Canade, rentanog auta i ture po središnjoj Americi. Odustali smo od dosta toga... Pomalo sam se razočarala što se neću udati te godine, no, ipak sam pustila razum da me vodi. Razum je govorio - to sve košta, smiri se!

Chicago - mjesto gdje želim živjeti!

U Chicago smo došli rentanim autom iz Indiane. Tihe, mirne Indiane. Meni jako lijepe (i sad se pola poznanika smije na ovo :) Dovezli smo se u centar, onako zgodni i veseli... Kao, evo nas ovdje. Ležerno. Ja sam se osjećala kao da idem kući. Ne znam zašto, no, nekako me grad na prvu osvojio. Ulaskom u grad mi je opet proletjela misao... kako je moguće da sam baš ja, eto, u tom gradu?! U kojem trenutku je moj život otišao u smjeru da si mogu/možemo priuštiti odlazak u Ameriku? Nakon što smo ostavili auto, ja sam doslovno trčkarala oko muža, uživajući u gradu, suncu, zelenilu i svemu što je nudio...

Savršen dan

Savršen dan uključuje muža (u mom slučaju). Priznajem da nisam od onih koji savršenim dan smatraju neradnim, u šopingu ili na trač partiji s frendicom. Ja svoj savršen dan dijelim s njim. Možda mi i zamjeraju prijateljice, no, nekako s njim ima sve smisla. Taj dan je itekako imao smisla. Nagovorio me na nešto što ne bih nikad pristala... da nije njega. U potrazi za dobrom kavom, naišli smo na super kafić, s Lavazza kavom ni manje ni više nego na 94 katu Hancock Towera. Tada sam mislila da je nemoguće da odem na tu kavu jer  se bojim visine i da me nitko neće nagovoriti, no, na kraju, stiščući ruku svom dragom nekako sam se našla u prenatrpanom liftu koji je vozio na taj... 94 kat. Sjećam se da sam bojažljivo izašla iz lifta i pomislila kako ću se sljedećim liftom vratiti dolje, kad sam vidjela pogled... pogled s Hancocka je nešto što se treba doživjeti... uglavnom, da skratim priču, kavu sam popila valjda nakon sat i pol (bila je suuuuper kao i kafić), a čitavo vrijeme sam fotkala i divila se samoj sebi kako sam hrabra i neustrašiva.

Vratit ćemo se...

Da savršen dan bude još savršeniji, muž me odveo u kazalište na Blue Man Group Performance. Do tog dana nisam znala o čemu se radi, no nakon dva sata fenomenalnog šoua, nisam prestajala pričati o tome. Ako se nađete bilo gdje gdje ta ekipa ima svoj performans, obavezno otiđite na isti... Takvo nešto još niste vidjeli. I taj dan... je došao kraju... navečer, prije spavanja sam ponavljala u glavi gdje smo sve bili i što smo sve radili taj dan i spoznala da ga želim ponoviti. Onako pred san sam šapnula mužu da bih voljela ovdje živjeti.

Nije se bunio.

Možda jednom i odemo...
... pa makar i na tu kavu na 94. kat :)