(za potpuni doživljaj
klik na pjesmu)
Kad završi radionica, krenem naprijed, nekako, moram, ali sa sjetnim pogledom unazad. Prebrzo se događaju, prelijepe su, prejake, ne stižem ih smjestiti u svojoj glavi, sjećanjima i uspomenama. Postale su moja putovanja, koja su postala rijetka. S njima su baš tako česta. Pišem o njima kao nekad o svojim putovanjima. Imaju posebno mjesto. Svaka.
 |
| Maja Danica Pečanić |
Granice drugih država su bliže nego ikad, a ja vam radije prelazim one radnog vremena. Da uživam zajedno s prijateljicama u planiranjima lijepog vremena poznatih i nepoznatih ljudi. Iako nepoznati, znam da će postati poznati. Ima dana kad to razumijem. Te prekovremene. Ima dana kada se ne trudim razumjeti. Tješi me da svi mi ionako ne razumijemo taj ludi svijet oko sebe pa me kao i ne brine sve to. I zato uživam i daje mi odmak u brzom tom životu. Mom.
Razmišljam poslije radionice o svakom detalju s nje, analiziram razgovore, prolazim okom po prostoru u kojem sam boravila, svako toliko naiđem na nečiji osmijeh. Vidim i zadovoljstvo. Sretnem se očima s ljudima koje sam prvi put vidjela i tinjaju nam nekako na isti način.
Znamo da ćemo imati uspomenu koju ćemo dijeliti. Cijeli život.
Studeni je tog dana imao posebnu namjenu. Ostaviti nas da mislimo da je taj dan bio nestvaran. Pustili smo da nam emocije zavladaju i zaboravili smo na kišu, sivilo, neke brige i nebrige. Pustili smo našeg mentora Hrvoja Dumančića da nas uvede u jedan svijet kojeg gledamo s divljenjem. I strahopoštovanjem. I možda se bojimo tog nepoznatog jer ne znamo puno o njemu.
Ali pustili smo... onako bez rezerve.
I nismo požalili.
Baš nitko.
Sretna sam kad vidim da svi dijelimo iste emocije i da volimo te iste stvari. Male i velike, ovisi o kutu gledanja.
Sretna sam kad na radionici pitamo je li netko za
kavu. Jer imamo divno pripremljenu kavu. Jer mi sve dogovaramo uz kavu.
Sretna sam kad se zarumenimo od
vina na našim radionicama.
Volim jako i taj naš zajednički folklor kada se u zboru žalimo se na liniju kada probavamo sve što nam je naša
Ana pripremila.
Sretna sam kada
Boba i ja ulovimo pogled jedna druge i znamo da sve ide kako smo planirale pa čak i onaj dio koji ne planiramo. Sretne smo jer sve teče...
Sretne smo što smo upoznale Tatjanu koja korača istim smjerom kao i mi i tako lako uskladi korak. Bez žurbe. S punim povjerenjem.
Emocije su te subote dobile zaista svoje značenje u mom i našem životu. Dobile su ga zahvaljujući jednom nevjerojatnom umjetniku.
Svjedočila sam tome da se u rječnik pod riječju emocija upisala nova natuknica.
Piše
Hrvoje Dumančić.
Pišem vam ovo jer me pisanje spašava. Lakše je kad se sve izlije na ovu praznu bijelu površinu i ukomponira s fotografijama divne
Maje Danice Pečanić koja stvari vidi onako kako ih i mi vidimo kad se spremamo za radionicu.
I pišem vam jer želim da znate kakve ljude imamo oko sebe. I kako su ljudi sve. I naša priča je mogla postati ovakva priča samo zato što ima još ljudi koji ju vide kako ju mi vidimo. Koji nam vjeruju kada se prijavljuju na našu
radionicu...
I pišem jer želim da vjerujete u sebe. U sve što radite. I da znate da možete. Jer možete.
I napraviti konjića. I doći u društvo nepoznatih ljudi.
I pomaknuti planine.
Samo tako idete naprijed.
A naprijed vas čeka nešto lijepo.
Vaša,
A.
***
"Only two ways to live life. One is as though nothing is a miracle. The other is as though everything is a miracle" (Einstein)
Nema komentara:
Objavi komentar