Radionica O'bilje ili kako rasti zajedno sa svojim biljkama

(upali - bolje se čita uz ovu glazbu <3)

U zadnje vrijeme sve češće nastojim naći smisao danu i životu. Tom istom životu i danu koji zovu na jurnjavu i beskonačnu prokrastinaciju. I možeš mu naći, taj smisao. Možeš, samo ako si jako koncentriran i samo ako jako to želiš. I osjećaš da ćeš znati kako. Imaš taj unutarnji osjećaj. 

Učim o tome, iz dana u dan. Ponekad i napredujem, a ako pak i nazadujem, smatram da iz toga puno učim. Gledam naprijed i učim. I osjećam.

Maja Danica Pečanić

Smisao radionica koju organiziram unutar projekta O'snova koji sam pokrenula s prijateljicom Bobom s Dbloga,  je osmisliti ljudima vrijeme i pružiti doživljaj onima koji ga žele doživjeti, prepoznati i prepustiti mu se. Namijenjene su onima koji žele nešto naučiti, inspirirati se, pokrenuti se i konačno doći nekamo bez pratnje, a otići s novim poznanstvima ili čak prijateljstvima. 

Smisao još svatko sebe pronađe kroz samu radionicu ili poslije nje i rado podijelimo tu priču zajedno.

Maja Danica Pečanić

Smisao ove zadnje radionice, radionice O'bilje je zapravo uključivao sve što je životno važno: disanje...

voda... 

život...

kako ponovno oživjeti beživotno,

kako podržavati život, 

prigrliti, ali ne i stisnuti, 

voljeti, ali ne i gušiti, 

brinuti se, ali ne i umirati od brige. 

Maja Danica Pečanić

Primijeniti na biljke, sve ovo, nije lako, ali isto tako nije nemoguće. Imale smo sreću i čast organizirati ovakvu jednu radionicu s nevjerojatnim djevojkama iz studija Botanike, Majom i Marinom. Djevojkama koje žive priču biljaka i žive u obilju biljaka. Koje brinu, a pritom ne umiru od brige, koje grle, a ne stišću.

Maja Danica Pečanić

Njihova priča je posebna, a njihove biljke voljene stoga ne čudi da želite imati neke od njih baš kod sebe. Kod kuće. Na tom balkonu kojeg ste si željeli cijeli život. I nije idealan, ali imate ga. 

One su sve svoje biljke podijelile s nama tako da ih brižno prenijele na našu radionicu koja se održavala u predivnom showroomu  dizajnerice Ane Marie Ricov. Na mjesto gdje također biljke uspijevaju. I to one, Anine. I sada kada i nju poznajem, sigurna sam da, svojom energijom, uz neizostavnu brigu, hrani svoje prekrasne biljke. 

I žive joj. 

Zahvalne.
Kao i Maji i Marini.

Maja Danica Pečanić

Taj sam dan, za vrijeme radionice, onako naslonjena na zid, sa šalicom kave i glavom punom misli, promatrala naše polaznice i razmišljala koliko nam zapravo malo treba da smo sretne. Kako je zapravo krasno da razvijamo neke svoje talente, uživamo u onome što jesmo i otkrivamo neke nove interese. 

Maja Danica Pečanić

Bila sam fascinirana i tolikom brigom oko zelenog života koji je polagano dobivao formu i priču u njihovim terarijima i koji su odlučile stvoriti, osmisliti, udahnuti mu život i vjerovati da će i ondje bujati život koji su započele na ovoj radionici. Život je bila riječ koja se motala cijelo vrijeme u mojoj glavi i koja se mota upravo sada dok ovo pišem. 

Maja Danica Pečanić

S tolikom srećom, danas, baš sada, razmišljam što su u taj moj život ušetale djevojke poput Marine i Maje, Ane Marie. Što je u O'snovinom spomenaru naša zajednička slika. 

Ali kad bolje razmislim, i ne samo naša...

Tijekom radionice sam imala priliku promatrati i što su ruke jedne nevjerojatne žene napravile za tu i na toj radionici. 

Još jedne ruke. 

Još jedne divne osobe. 

Kušala sam i zadovoljno odobravala svaki zalogaj, susprezajući se da ju ne hvalim punih usta i na sva usta. (za riječ odmjereno se posebno vežem u zadnje vrijeme, stoga pazim, šutim i ćutim sve)

Dva su prezimena. Jedno ime. I kad izgovorim, raširim oči, vrtim glavom i oduševljena sam što je sve to sama pripremila, nimalo u stresu, nasmiješena, onako od šale...

Tamara Ganoci Frisch. 

Maja Danica Pečanić

I tako kad sve prođe. Puno nekih emocija se kasnije mota, analiziram banalno (višak vremena se to zove), tražim više, viši smisao i onda opet. Razmišljam. Otvaram i zatvaram priče. I čekam fotografije. Da se uvjerim da je sve štimalo. I da je bilo osmijeha. Da se osjeća sreća i zadovoljstvo.

I da se to stvarno zbilo. 

Maja Danica Pečanić

Stižu, prebirem tu večer uz čašu vina, i kad potpisa nema, ja znam da je to ona. Ime koje sam nekad samo čitala u žurnalima koje sam voljela pregledavati. 

Maja Danica Pečanić.

Hvala na uspomeni!

Svima.

A.

Stockholmska kava ili o jutru

"Ikigai se katkad izražavao kao "razlog da ujutro ustanete". To je ono što vam neprestano pruža motivaciju za život, a mogli bismo reći i da vam daje životni apetit zbog kojeg sa žarom dočekujete svaki novi dan." (Ken Mogi, Ikigai)

Možda najteži dio dana, mnogima od nas. Jutro. Dizanje. Spremanje na posao. Spremanje za dan i ono što on nudi. I kad nismo na poslu, nego lutamo nekim gradom, jutro je uvijek prepuno planova i činjenicom da treba iskoristiti svaki trenutak proveden u tom gradu. Čak kad ovako pišem, zvuči pomalo stresno. Stoga, mi doma (i bilo gdje drugdje) imamo uvijek isto pravilo. 

Kava. 

(klik za zvuk)

Mi s jutrom imamo neki odnos. Vezu. Razumijevanje. 

I u tim nekim gradovima. Znam da nismo jedini i zato pišem. Naš ikigai nekog, bilokojeg dana je vrijeme za i uz kavu kao početak nečeg novog. Kao slaganja misli u neku cjelinu. Kao mali ritual za velike stvari. 

Stockholm u svojoj srži poznaje riječ ikigai, to je vidljivo baš odmah. U prvoj šetnji gradom. Možda ju nekako drugačije zovu, ali prema onome što sam vidjela tamo, sigurna sam da znaju. No, znam i da to sretno vrijeme i put k sretnom životu grade kroz neke male, a opet jako važne stvari. O tome bih ponešto napisala.

Iako nije istoznačnica ikigaiju, drago mi je da smo se upoznali s još jednim konceptom jedne zemlje i prepustili se tome. Na svoj način. Šveđani to zovu fika. Fika  je socijalni fenomen za kvalitetno provedeno vrijeme uz kavu (čaj, sok...) i slasticu. Može biti s obitelji, prijateljima, kolegama ili nekim koga želite upoznati. I može se dogoditi u bilo koje doba dana. Fiku baš lako prepoznajete po kafićima Stockholma i ne opirete joj se. Jer, zašto se opirati nečemu što ima toliko smisla i što je dio ikigai filozofije, filozofije za sretan život i pronalaženje životne svrhe koja je tako privlačna i koju želite u svom životu. Ili, bolje reći, čisto da vas ne uvučem u sve ovo :), moje filozofije.

Naša prva prava stockholmska kava je bila u Café Pascalu. Iako nije lako naći specialty coffee u ovom gradu, tamo smo pronašli ono što smo tražili. Šveđani uglavnom piju filter kavu i stoga ova coffee scena nije toliko razvijena kao možda u nekim drugim svjetskim gradovima. No, kako bilo, i ovaj grad ima ponešto za svakoga. I za nas, isto. Pa tako i odličnu kavu i mjesto za kavu.

Pascal je kvartovski kafić u kojem se apsolutno vidim kako pišem nešto. Jer živjeti od pisanja je san svakog studenta književnosti, barem jednom u životu. Školske sastavke smo ispisali kada je za to bilo vrijeme, sada smo spremni za veće stvari. I to sada kada nismo više studenti.

Vidim kako fotkam ovdje, smišljam, planiram i upijam. Upijam pa pišem o tome. Ili upijam pa odlazim sretna tamo negdje.

Kafić u kojem naprosto ne radim ništa, osim što, naravno, pijem kavu i gledam neki drugi život kako se događa ispred mojih očiju. Na raznim jezicima. I ono što je divno, apsolutno razumljivim svima. Pričaju o životu i žele ispričati život. Ti neki jezici. 

A ja razumijem i još potvrdno kimam glavom.

U Pascal ulazite s prijateljima, bebama, sami, s psima... nema restrikcija i svi se izvrsno slažu. U takvim kafićima jednostavno znate da je lijepo biti dio njihovog jutra i da jutro ima smisla u svakom pogledu. Čak i jako rano. 

I znam već da svi imamo svoj Cafe Pascal, i svi imamo svoje neko mjesto koje smo vezali za svoj život, koje budi uspomene ili koje daje razlog da ustanemo ujutro. 

I znam da razlog da ustanete ujutro i pronađete svoj ikigai (ili ga već imate) možda nije kava, no, možda, kažem, možda, jutro daje kretanje vašem životu u smjeru koji ima smisao i o kojem ćete aktivno razmišljati.
I zato ovaj post, i zato toliko riječi na jednom mjestu, o kavi, jutru i smislu. I, Stockholmu, da preciziramo.

Jutra koja imamo kroz život su jedina u životu. Nema drugih. 

Pronaći drive svog života  ne treba biti kada već sve o životu znamo. Neka bude nešto ranije. 

Možda baš danas. 

U vašem Pascalu i kod vašeg Pascala.

U dijalogu s jednim gradom. Stockholm.

(glazba) Kada smo sletjeli na aerodrom, imala sam osjećaj da sam u nekom filmu, da svira muzika, neka značajna, koja, onako, naježi sve gledatelje, i da kamera polako snima nas dvoje. Usporeno. Moj okret glave, kosu i onda osmijeh. Osmijeh u očima, naravno. Pa onda osmijeh gdje inače i jest.
I da snima njega. Sretnog. I da se zaustavlja, onako značajno, kada se primimo za ruke.

Ovo putovanje je mirisalo. Imalo je svoje pjesme. Mjesta i zgrade, prozore i film u mojoj glavi. Sva moja putovanja su neki moj film. Ovaj je bio tako krasno snimljen. Od početka. Do kraja. Mi. Naši prekrasni prijatelji. I cijeli Stockholm.

Za Stockholm sam se pripremala neko vrijeme. Vi već znate da se ja pripremam tako da tražim mjesta za kavu.  Gledala sam i izbor muzeja. Nisam gledala top restorane. Gledala sam top mjesta u gledalištu za predstavu koju je nudio ovaj grad. Prikazivala je ta predstava grad onakvim kakav jest. Raskopan, gdjegdje zaleđenog mora, a nevjerojatno lijep, širokih sporednih ulica, s lijepim ljudima, s velikim obećanjima da nudi lijepo provedeno vrijeme. Sjajno se ponašao taj grad na sceni. Pozirao s nevjerojatnom lakoćom ne znajući što znači pretenciozan, nakićen i neumjeren. A mi smo imali najbolje karte za tu predstavu.

Nevjerojatno mi je bilo pitanje koje sam postavila sama sebi prije leta u sretne trenutke. Pitala sam se, a što ako mi se grad ne svidi. Što ako se ja njemu ne svidim. Što ako uopće ne raspoznaje dan i što ako su lijepi domovi ovog grada samo u časopisima koje listam kad odlučim živjeti u oblacima. Ili ih listam onda kad trebam svijetle misli i toplinu nekih tamo bijelih kamina tih švedskih kuća.

Na kraju mi je zapravo nevjerojatno bilo da zapravo taj isti grad postavlja ista ta pitanja meni. Kakva luda sreća da smo se tako našli.

Ostavljam si neko vrijeme da složim priče o ovom gradu, listu pjesama koje biste slušali da ste ondje, listu emocija koje ćete zasigurno osjetiti ako ste tamo. Ostavljam prostora i za razmišljanje o mogućim frizurama koje nositi u ovome gradu (iako ne vjerujem da postoji loša frizura za ovaj grad), kojim stavom koračati ulicama i kako doći do karata za top mjesto u gledalištu u kojem tako snažno glavnu ulogu ima Grad Stockholm.

Vrijeme je sve što trebam i znam da ćete se zaljubiti. U energiju. U atmosferu.
U mračne ulice sa svjetiljkama u prozorima ljudi za koje vjerujete da su sretni.
Jer tako je ljepše i svijet je ljepši.

Milanske kronike

Nisam stigla završiti godinu s prigodnim postom. Jednostavno, otputovala sam, pustila sve, dovela se s tom nonšalantnošću do neprepoznatljivosti i jednostavno nisam napisala svoj sumarum godine. A što bih i napisala? Baš sam i tih dana razmišljala, zašto godinu ispraćati s pompom satkanom od divnih i onih, manje divnih, trenutaka. Mogla bih, ili stvoriti atmosferu da se svi žalimo, ili zasjajiti nekim sjajem na kraju posta koji budi nadu i osjećaje nam/vam razbuktava. Bi li nas sve to veselilo? Ili bismo se svi poistovjetili i našli si sličnosti u životima koje vodimo?
Ili bismo svi uvidjeli da životi nisu svi uređeni i da ima nevjerojatnih trenutaka, ali i onih zbog kojih čovjek traži nešto žestoko oko dva popodne jer tako to u fimovima rade. Jer tako odrasli rade.

Uglavnom, godinu nisam završila postom i osjećam se pomalo buntovnički zbog toga. Jer, izvinite me, bijasmo u Milanu s dvoje naših malaca.

Putovali smo, rekla bih satima, ono kad pomislite evo još sat vremena, a tih se sat razvuče na tri sata i nikad kraja. Klinci su dobro podnosili tu našu želju da vidimo svoje drage prijatelje koji su nedavno preselili onamo, ali tih zadnji sat vremena (kao tri sata) su prosvjedovali i mi smo se pomirili s time da ne možemo ništa po tom pitanju nego samo strpljivo voziti. I voljeti ih najviše baš onda kad plaču. I kad smo zbog toga nemoćni.

Lijevala je kiša kad smo ulazili u Milano i bilo mi je svejedno u kojem se gradu vozimo. U Italiji smo? Svejedno.
Oko nas kiša i malci kojima je svega dosta. I mi, koji idemo po svojih 5 dana malo drugačijih i zajedničkih.
Svi smo zapravo plakali, samo su to oni radili na glas.
I potpuno sam ih razumjela.

***

Smjestili smo se u jedan od stanova koje krišom promatram kad sam u jednom od gradova i to svojim uobičajenim pogledom preko zavjesa, koje uporno ti neki ljudi tamo stavljaju i bila sam očarana. Živim nekoliko dana u nekom od stanova iz života tog grada.
U Milanu. Sa svojim dječacima.
I, iako te svi vodiči, prijatelji i uopće običaji putovanja tjeraju da šetaš i upijaš događaje koje ćeš jednom nazvati uspomenama, ja sam tako svojski uživala u stanu koji baš svaki tjedan prima nekog novog iz neke druge priče i već godinama ne pamti imena svih tih namjernika.

Stan je ispunio sva naša očekivanja, a čak je i poslužio kao utočište starijem sinu koji je i temperaturicu dobio odmah drugi dan.

Kada se napokon pokazalo sunce, već je prošlo dva dana od našeg dolaska. Milano se htio praviti važan svojim krasnim centrom i dućanima, a ja sam samo razmišljala o kavi i htjela sjesti sa svojim prijateljima i mlađim sinom koji je toga dana uživao svu pažnju nas troje.
Htjela sam da sjednemo i da čujem, miriši li život bolje preko granice?

***

Top listu mjesta koje posjetiti u Milanu, nemam. Imam nekoliko adresa za kavu. Imam u rukavu jedan Bergamo koji me osvojio, Lago di Como kao usputnu točku i imam mjesto na svojoj osobnoj karti svijeta u kojem nisam otvorila laptop u svih 5 dana. Jer čini se da je došlo vrijeme kada privatno postaje privatno, a poslovno poslovno. I kada, vrijeme za obitelj, mora, zaista mora, biti vrijeme samo za njih.

To je nekako sumarum i prošle godine i najava nove, koja korača glasnim i teškim korakom.
Kojeg se ovaj put ne bojim. Samo prihvaćam sve što nosi.

Pokušavam. Pokušajte. I boli. I ne boli.

Kada emocije naprave jednu radionicu....

(za potpuni doživljaj klik na pjesmu)
Kad završi radionica, krenem naprijed, nekako, moram, ali sa sjetnim pogledom unazad. Prebrzo se događaju, prelijepe su, prejake, ne stižem ih smjestiti u svojoj glavi, sjećanjima i uspomenama. Postale su moja putovanja, koja su postala rijetka. S njima su baš tako česta. Pišem o njima kao nekad o svojim putovanjima. Imaju posebno mjesto. Svaka.

Maja Danica Pečanić

Granice drugih država su bliže nego ikad, a ja vam radije prelazim one radnog vremena. Da uživam zajedno s prijateljicama u planiranjima lijepog vremena poznatih i nepoznatih ljudi. Iako nepoznati, znam da će postati poznati. Ima dana kad to razumijem. Te prekovremene. Ima dana kada se ne trudim razumjeti. Tješi me da svi mi ionako ne razumijemo taj ludi svijet oko sebe pa me kao i ne brine sve to. I zato uživam i daje mi odmak u brzom tom životu. Mom.

Maja Danica Pečanić

Razmišljam poslije radionice o svakom detalju s nje, analiziram razgovore, prolazim okom po prostoru u kojem sam boravila, svako toliko naiđem na nečiji osmijeh. Vidim i zadovoljstvo. Sretnem se očima s ljudima koje sam prvi put vidjela i tinjaju nam nekako na isti način.
Znamo da ćemo imati uspomenu koju ćemo dijeliti. Cijeli život.

Maja Danica Pečanić

Studeni je tog dana imao posebnu namjenu. Ostaviti nas da mislimo da je taj dan bio nestvaran. Pustili smo da nam emocije zavladaju i zaboravili smo na kišu, sivilo, neke brige i nebrige. Pustili smo našeg mentora Hrvoja Dumančića da nas uvede u jedan svijet kojeg gledamo s divljenjem. I strahopoštovanjem. I možda se bojimo tog nepoznatog jer ne znamo puno o njemu.
Ali pustili smo... onako bez rezerve.
I nismo požalili.
Baš nitko.

Maja Danica Pečanić

Sretna sam kad vidim da svi dijelimo iste emocije i da volimo te iste stvari. Male i velike, ovisi o kutu gledanja.

Maja Danica Pečanić

Sretna sam kad na radionici pitamo je li netko za kavu. Jer imamo divno pripremljenu kavu.  Jer mi sve dogovaramo uz kavu.

Sretna sam kad se zarumenimo od vina na našim radionicama.

Maja Danica Pečanić

Volim jako i taj naš zajednički folklor kada se u zboru žalimo se na liniju kada probavamo sve što nam je naša Ana pripremila.

Maja Danica Pečanić

Sretna sam kada Boba i ja ulovimo pogled jedna druge i znamo da sve ide kako smo planirale pa čak i onaj dio koji ne planiramo. Sretne smo jer sve teče...
Sretne smo što smo upoznale Tatjanu koja korača istim smjerom kao i mi i tako lako uskladi korak. Bez žurbe. S punim povjerenjem.

Maja Danica Pečanić

Emocije su te subote dobile zaista svoje značenje u mom i našem životu. Dobile su ga zahvaljujući jednom nevjerojatnom umjetniku.
Svjedočila sam tome da se u rječnik pod riječju emocija upisala nova natuknica.
Piše Hrvoje Dumančić.

Maja Danica Pečanić

Pišem vam ovo jer me pisanje spašava. Lakše je kad se sve izlije na ovu praznu bijelu površinu i ukomponira s fotografijama divne Maje Danice Pečanić koja stvari vidi onako kako ih i mi vidimo kad se spremamo za radionicu.
I pišem vam jer želim da znate kakve ljude imamo oko sebe. I kako su ljudi sve. I naša priča je mogla postati ovakva priča samo zato što ima još ljudi koji ju vide kako ju mi vidimo. Koji nam vjeruju kada se prijavljuju na našu radionicu...

Maja Danica Pečanić

I pišem jer želim da vjerujete u sebe. U sve što radite. I da znate da možete. Jer možete.
I napraviti konjića. I doći u društvo nepoznatih ljudi.
I pomaknuti planine.
Samo tako idete naprijed.
A naprijed vas čeka nešto lijepo.

Vaša,

A.

***

"Only two ways to live life. One is as though nothing is a miracle. The other is as though everything is a miracle" (Einstein)

Maja Danica Pečanić

Susjeda

Preselili smo tako u ovaj stan prije tri godine. Uredili smo stan, upoznali kvart i redovito se pozdravljamo s nekoliko susjeda. Naša se djeca često deru po ulazu, ponekad ih stišavamo, a ponekad, jednostavno nemamo snage. Proći će i to razdoblje. Svi kažu. Mi znamo.
Volim pojam susjeda. Voljela bih da je priča sa susjedima kao nekad kad sam živjela kod staraca, kad su se slavili blagdani zajedno, nosio grah ili kolači, kad bi mene i sestru nekad čekali pokloni pod njihovim borom. Naši su doma baš jako lijepo gradili odnose sa susjedima.
Mi pak imamo simpatične susjede s kojima ipak prerijetko dijelimo kolače. Razlog je taj što ih prerijetko spravljamo, čini mi se...

Hrana. I kupaonica. I prošlost.
Sigurna sam da su ti mirisi tu otkad smo počeli živjeti ovdje. Mirisi u kupaonici na koje on govori, opet suseda kuha ručak, a ja se šuljam po dozu sjećanja iz prošlosti u kupaonicu. Nisam baš nikome htjela reći o tome jer me bilo strah da ako kažem sve odjednom prestane. I kako priznati nešto suludo kao, ja odlazim u kupaonicu po mirise.
A još je luđe u cijeloj priči da imam potrebu sve to napisati pa neka onda ova ekipa što me poznaje vidi kako stvarno živim neke paralelne živote.
Kao, malo mi je i svejedno. Sve manje se zamaram, čini mi se i zbog toga sam si ljepša u ogledalu. Čini mi se.

Tko je vlasnik mirisa?
Shvatila sam s vremenom da ta susjeda koja kuha ručak sasvim sigurno ne živi u našoj zgradi nego vjerojatno u naslonjenoj zgradi na našu. Vjerojatno.
Shvatila sam i to da susjeda ponekad kuha ručak navečer za drugo jutro tako da doze prošlosti dolaze popodne i navečer. Nikada ujutro.
Sad kad pišem ovo shvaćam da bi mogao biti i susjed. I susjedi kuhaju pobogu. Moj muž bi, na primjer bio sigurno susjed koji kuha kad bi netko o njemu govorio.

Kako je sve krenulo?
Krenulo je tako da sam jednom ušla u kupaonicu i osjetila miris bakine juhe. Bakine prave juhe koju sam zvala bakina juha. Osjetila sam taj miris i vratio me nazad. U bakino vrijeme. U meni jedno od najljepših vremena. Sjela sam pomalo izbezumljeno na rub kade i mirišala.
Nedugo nakon toga, osjetila sam miris prženog luka iz devedetetih godina i vratilo me u osnovnoškolske dane. Miris brzinske zaprške i luka i ručka i hitanja u školu.
Susjeda prži luk kako smo mi pržili. I miriše kao i kod nas.
Meni doma ne miriše tako kad ga pržim, a zaista znam lijepo pržiti.
Pa onda opet juha.
Jedne večeri je kuhala grah. Isti onaj miris i grah koji nam je znala nositi teta Marija, susjeda s kata niže, kad smo bili klinci.
Ubrzo je pekla i piceka i palačinke, pržila je taj luk vrlo redovito, a ponekad bi zamirišala ta juha. Ta čudesna bakina juha.
Svaki put kada bih ušla u kupaonicu, a susjeda je nešto kuhala, ja sam znala da idem po tu dozu prošlosti. Nikad nije kuhala nešto što me nije bacilo godinama unazad.

I ja vam onda stanem. Ponekad sjednem. Gledam oko sebe i mislim si što se to događa. Kako ona sve to zna. Kako ona kuha sva jela koja mirišu kao što su mirišala jela mog djetinjstva. Tko je to tamo i mogu li doći na juhu. Sigurno je istog okusa kao i bakina.
I je li to, naposlijetku, on koji kuha?!

Priča
Već ta priča dugo traje. Toliko dugo da je trebala postati priča na mom blogu. Ima veze s putovanjima pa ju zato i ispisujem, jer... činjenica je... ako putuješ, pa i sjećanjima, kandidat si za ovaj blog.
Mirišu meni i druga jela. U restoranima, u tuđim hodnicima, kod prijatelja, ali ne tako kao jela iz kupaonice, pritom kad pišem ovo ne mislim ništa loše o tome da su iz kupaonice. Meni čak više ni to nema neke čudne primisli.

Ja ludo, preludo čekam dan kada je na redu juha koju netko tamo kuha za ručak u vrijeme večere.
Mene raduju male stvari.

A.

Radionica zaustavljanja vremena - O'fotografija

Shvatila sam da ne mogu zaustaviti vrijeme koje prolazi brzo. Jednostavno izmiče i otima se kontroli. Posebno brzo prolazi kada uživam, kada radim nove stvari i kada radim nešto predivno. Prolazi nevjerojatnom brzinom kada sjednem s Bobom, s mojom prijateljicom i partnericom u projektu O'snova i kada pričamo o O'snovi i planiramo. Projekt u koji vjerujemo i zbog kojeg vrijeme brzo prolazi. Jer je lijep i priča oko njega je lijepa. Nije tajna i neće se ništa strašno dogoditi ako to i napišem.

Maja Danica Pečanić

Još neki dan smo planirale prvu radionicu, dizali web O'snove, imale važan sastanak kod Bobe u Puli oko cijelog projekta, pripremale džunglu i hranu za drugu, keramičku radionicu, kad evo nas već s održanom i trećom radionicom.

Maja Danica Pečanić

Volim ih sve, svaku na svoj način. Međutim s ovom imam poseban neki odnos. Volim ju zato što smo na ovoj zaustavljali vrijeme. Ono vrijeme s kojim se borim. I zaustavili smo ga. Fotografijama. I nisam samo ja sudjelovala u tome, i nije sudjelovalo samo nekoliko ljudi oko mene, već cijela jedna vojska predivnih ljudi. Imali su fotoaparate oko vrata i za sobom su ostavljali zvuk. 

škljoc. 

i opet škljoc. 

Zvuk koji odaje tajnu zaustavljenih trenutaka.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Na ovoj radionici smo Boba i ja  uspjele povezati sve što smo planirale i što je važno za radionicu, a ispostavilo se da sve to baš jako, jako volim. Otud i toliko uživanje i osmijeh na licu koji ne skidam već danima.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Fotografija, odnosno fotografija hrane, stiliziranje hrane i priprema jela, to je moj drive u posljednje vrijeme i mimo radionice. Ja se radujem neizmjerno kada je ljudima lijepo, na tanjuru, oko tanjura i zato uživam kada mogu složiti nešto lijepo. Volim fotogenične tanjure koji nose hranu koja je poziva na druženje. Veseli me kada pričamo o hrani, kada me netko nešto pita dok imam puna usta i kada razmjenjujemo recepte. 

Maja Danica Pečanić

S radionice ćemo ponijeti sasvim sigurno priču o sirevima i kako ih na sto i jedan način poslužiti. Mogu čak prizvati i okus deserata i pita koje smo pripremale Ana Marija Kurtela s bloga Foozdarije, naša gošća Nevena s bloga Hleb i lale i ja i koji su bili neizostavan dio setova za fotkanje te da je ručak kod Ane Marije bio prekrasna, rekla bih, intervencija, u danu. Prekrasne intervencije takvog tipa uvijek želite imati. Vjerujte mi!

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

I što reći na kraju, osim da i danas, tri dana nakon radionice, poželim svima poslati poruku s kojima smo bile na radionici, pitati jesi za kavu ili čašu vina, reći da vidim kako ti je ispala fotka ili ponavljati ono što smo ponavljali cijelo vrijeme, jel' da je stan u Teslinoj predivan. Na kraju, želim zapravo opet izgovoriti ono što nas je veselilo tih dana -  idemo jesti!

Maja Danica Pečanić

Hvala svima! Sve već znate!
Posebno hvala Neveni. Ne mogu vjerovati da već imamo toliko projekata koje dijelimo zajedno i što uvijek otvorena srca dolazi k nama i inspirira nas svakom rečenicom, svojom lakoćom razgovora, dijeljenja i uživanja. 

Veselim se našim zajedničkim pričama za koje znam da će ih biti. 

Maja Danica Pečanić