Nazad u Toskanu - vinarija Antinori

Pisanje
Ja bih da znam pisati. Onako... da svi ostanu paf. Onako da ljudi pročitaju dalje od samog naslova.
Mislim pišem ja... ali ja baš da se riječi i ja lijepim rečenicama razumijemo.
Kad pišem, voljela bih da znam opisati trnce po tijelu, osobito one oko vrata, koji me opsjedaju kad vidim nešto što znam da će sutra postati sjećanje. Što bih tek napravila kad bih znala kako opisati okus vina, sa svim onim okusima voća i začina koji se znaju ispremiješati po jeziku i nepcu. Kako bih bila zadovoljna kad bih znala koje se riječi koriste kad želiš reći da si pripit, ali ne i pijan i kad ih izgovaraš vibriraju kao i tvoje vino u čaši kad slučajno trkneš stari klimavi stol. Ja bih danas o vinu i vinariji. Na svoj način. S puno riječi pa tko može nek čita.

Brojanje godina
Brojimo sada već dvije godine, važno je napomenuti, otkako smo se bili na mjestu o kojem pokušavam pisati već, sad već, kako se čini, hmmm.... dvije godine. Slučajno smo "piknuli" baš tu vinariju u Chianti regiji.

Mene je najviše zaintrigiralo sljedeće: "The next James Bond movie could easily have scenes from this incredible futuristic steel/wood/stone winery that was built into a hillside..."

Film, Bond, ja, on! To je to!
I beba!
Neka! I beba!

Vinarije i dvogodišnjaci nisu najveći prijatelji na svijetu, ali prema vodiču, vinarija je ogromna, ima mjesta za šetanje, neki restorančić, a turu po vinariji može, teoretski, i odspavati. Teoretski.

Antinori brend
Dolaziš podno brda u koje je ukopana vinarija. Zaštitari te puštaju jer imaš prethodno rezerviran termin (telefonski) za razgledavanje. Čeka te parking. Ogroman. Lift.
Na ulazu je 5-6 blagajni (možda i više, tko bi sad znao nakon 2 godine). Svi su uslužni. Ili nisu.
Mi imamo svo vrijeme ovog svijeta i tražimo samo vodiča na engleskom. Mi i jedan gay par iz Njemačke.
Pokušavaju nas ugurati u grupu s Talijanima i nagovaraju nas da pokušamo razumijeti talijanski. Nijemci ne žele. Mi također. Čekamo.

Vodičica/vodičkinja/kraljica
Došla je ona. Na kraju smjene. Od tada i volim kraj smjene. Kraj je smjene čudo.
Uzme nas ona pod svoje, brzo... hop, moji ste, a sad žurno, žurno! Brzinski priča na dosta dobrom engleskom, objašnjava, zastaje na minutu kad joj postavljamo pitanja, ne osmjehuje se našem preslatkom sinu (njemu se svi pak osmjehuju), ide ona, trči, doma joj gori ručak, kraj smjene, on ju čeka, 7 poruka na mobitelu, blinkaju, trči, ona trči... mi poslušni, zabavljamo se gledajući ju.
Tijekom vođenja uistinu impozantne vinarije vidjeli smo posebne prostorije za kušanje vina. Pitali smo o njima i kaže nam vodičkinja da su to VIP prostorije. Za posebne grupe, zatvorene, ostali kušaju vino u predvorju. VIP kaže. Umjesto da kaže, za vas nije. Pogotovo za vas gospođo koja suknju nosite već tri godine. Istu. (a lijepa mi je šta mogu :))

Kraljica
Žuri juri mlada dama, baca fraze na engleskom, govori o lozi Antinori obitelji, produkciji vina u brojevima, objašnjava od čega su bačve, pokazuje restoran i završava s riječima da je vrijeme za degustaciju. Mi otpjevasmo jedan okej i spustimo se do mjesta za kušače.
Gužva neka nastane, ona se uzvrpolji, traži pogledom nekog, smjena je, već znamo, samo da nas se riješi...  kad, odjednom, ničim izazvana, odluči ona da nas utrpa u onu VIP zonu. One sobice koje smo gledali. Mene u toj staroj suknji. Jednog pokakanca. Nas.

Pod staklenim zvonom
Mi i par iz Njemačke zatvoreni u ostakljenoj prostoriji. Fotkaju oni nas, mi njih, slike ispadaju loše jer je mračno, no, nitko ne mari. Lijepo nam je tu, bili VIP ili ne. Stvarno je lijepo.

Kraljica nas je smjestila i odjurila. Došla je druga. Ne zna engleski, ali obilno toči vino. Ne zna s riječima na engleskom. Ne može govoriti o sljubljivanju nečega u vinu na tom jeziku.
Žuri se i ona. Žure se Nijemci. Samo mi, on i ja i naš dvogodišnjak imamo svo vrijeme ovog svijeta.

The end
Ostali smo tako sami. Poftokali se. Popili još nešto vina. Pojeli malo grickalica. Uživali. Čekali nešto, ni sami ne znamo što. Ulazili su unutra razni Antinroijevci, nekoliko puta, jer je prostorija trebala dalje grupama, ali nas nitko nije dirao. Mi smo VIP, iako nismo. Nemam frišku, novu, markiranu suknju.

Ručak
Odlučili smo osloboditi prostoriju i otići na ručak. Ručak je bio u krasnom restoranu s najfinijim njokima na svijetu.

Dvogodišnjak se igrao okolo. Pustili smo ga da se i na podu igra. Pa neka i malo Skandinavci budemo u lijepoj Toskani.

Antinori