Putovanja kroz slike i nešto malo teksta

Postoje neki periodi života koje bih branila. Ako ih negdje treba obraniti... Postoje i oni koje bih zaključala i pospremila i samo ih krišom promatrala kad nađem vremena... Ne zato što su ružni, baš naprotiv...
Ne postoje periodi života koje bih izbrisala i ne postoji vrijeme za kojim bih žalila... Postoje oni iz kojih bih iznova učila i uzimala pouku.

Kad u Istri stane vrijeme, 2014.

Kroz život se, čini se, sjećam najjasnije ljudi, njihovih rečenica, rituala i pogleda. Sjećam se vremena provedena s njima, a ponekad i minuta. Vrijeme je to koje volim i s kojim rastem.

Iza ljudi u životu, jasno se sjećam putovanja. To već znate. Znam i ja. Neke od njih obilježili su upravo ljudi i možda zato ih se s takvim nedokučivim pogledam sjećam. Odlaženje i vraćanje moja je strast. Dijeljenje lijepih trenutaka s ljudima oko sebe moj je pokretač. Prelaženje granice, priroda druge zemlje i domovi kraj ceste, raj su za moje fantazije.

Jurmaline priče, 2011.

Ponekad se bojim same sebe na tim putovanjima i svih svojih "što ako" pitanja. Posebno se bojim pitanja koje zadajem često po tim nepoznatim gradovima... "što ako baš ovdje živimo?" 

Firentinske ulice, 2014.

Jeste li kad išli po nekim gradovima (pa čak i svome) i gledali u neki osvijetljeni prostor i pitali se tko tamo živi? Jeste li zamišljali priče? Tko su ti ljudi i kako baš da su oni tu gdje jesu, u tom gradu, u toj državi, a ja tamo gdje jesam? Jesu li sretni?
Mirišu li njihove zavjese po prošlim vremenima i imaju li zalijepljen daljinski selotejpom?

Negdje u Amsterdamu, 2011.

Ja putujem svaki dan. I kad sam u Zagrebu, i kad sam kod kuće. Putujem i kad ne putujem. Ja samo pogledam u svojem gradu prema gore i zahvaljujem vam što ste ostavili upaljeno svjetlo ili razmaknuli zavjese. Ma, ne da virim... nego da zamišljam neke sretne sudbine i zbrajam centimetre vašeg stropa.
Ja, naime, volim visoke stropove.

Pariški prozor, 2010.