Neka nova putovanja...

(pažnja: da bi post doživjeli barem upola kako ga ja osjećam, pokušajte se držati glazbenih uputa tijekom njega, stisnuvši svaki put link gdje je to potrebno (riječi roze boje ) ... ako želite...)

Sinoć sam išla na svoje večernje trčanje po centru i obližnjim brdima. Vrijeme je to kada kopam po mislima i radim u glavi scenarije u koje uključujem slučajne prolaznike, a i kuće oko sebe. Noge nose, muzika je u ovom nekom ritmu  i nekako se osjećam jako, jako dobro. I uvijek, kao za inat, uvijek, s te desne strane, u strogom centru grada, na prvom katu stare zgrade, na kojoj se vrlo oštećeni ornamenti srame i gotovo da su nevidljivi, a bijele se zavjese besramno vijore na laganom povjetarcu, nalazi se ta moja priča... Znam ja te zavjese, namjerno bježe iz okvira prozora. Danas nisu bježale. Prozor je bio zatvoren. Iako ne vidim, ja baš vidim unutra zavaljenu gospođu u poznim godinama kako gleda dnevnik i napola spava. Mačak, dakako, kraj nje leži nepomično. Mačku je sigurno 13 godina i gospođa polako brine za njegovo zdravlje. Brine, zapravo, samo onda kad je budna. 

Uto, vrlo brzo, u nastavku mog trčkaranja, ispred mene se diže trokatni div i vrišti da mu smislim neku priču. 

Zna taj div da se volimo onako javno, kroz trčanje i usputni pogled preko retrovizora kad tražim parking. Zna on da ja mogu smisliti nevjerojatno priču o njemu u koju mogu povjerovati svi oko mene. Pa i ja sama. Zna on i to, da ja znam, da ima stanova u njemu gdje žive neki sretni ljudi. Zna i da znam, da sretnih ljudi nema u stanu do. 

I smije mi se kada zamišljam doručak na njegovom balkonu. U zoru. Jedan onakav doručak kakav vidite samo u filmovima... Pa neka... 

I da, zna, i on i vi, da meni nije do življenja u tom trokatnom kućerku, niti do dijeljenja zida s nekim ljudima koje možda nikad nisam vidjela, i nije... ma nije niti do toga da želim čuti svađu nekih ljudi ili smijeh nekog djeteta u stanu do... više je do maštanja i stvaranja nekog drugog svijeta... 

Iako u mislima još uvijek mažem na onom balkonu putar na kruh i popravljam svilenu spavaćicu koja se drsko meškolji dok sjedim, miris druge priče me doslovno prene i kao osupnuta gotovo stanem...

Trenutak je to, no dovoljan da otplovim u jedan sasvim novi svijet, mada, kunem se, nisam priču izmislila.

Mladić korak ispred djevojke, vidno ljut, užurbano gazi, a ona, sitna, malena, divno našminkana, gazi pognute glave, pogledom u svoje remenčićima opasane sandale. Spremajući se za sebe i njega, bila je sigurna da će ga očarati i kako će večer proteći onako kako je zamislila. Zna da se ruže više ne nose i nije da ih traži, ali mislila je... možda... I onaj trenutak kada je stavljala taj parfem, mislila je, opet, možda, zapazi kako je danas divna. I naravno, kaže joj to onako naglas, a opet kroz šapat...

  

I tako dolazi on, kasne na rezervaciju, ne primijećuje njezine triput premazane trepavice, ona žudi za rječju divljenja, on za večernjim zveketom bešteka... dvije-tri izmijenjene grube riječi dovoljne da se pogne glava i da ja izmislim priču koju je zapravo potaknuo miris njezinog parfema, ostavljenog po cijeloj Primorskoj ulici. 

Kod Deželićeve usporavam tempo svog trčanja i razmišljajući o scenariju kojeg sam se prihvatila u svojoj glavi, dođe mi da se okrenem prema paru i viknem iz sveg glasa:

"Oprostite, gospođice, gdje ste kupili parfem?!" 

I čemu sve to, kad blog govori o putovanjima i hvalisa se svojim luđačkim reminiscencijama?

Pa eto, shvatih i ja da ne moramo uvijek u inozemstvo po priču. Iza ugla nas dočekaju uvijek neke nove... ako i ne, imamo potpunu slobodu da ih izmislimo. 

U nastavku vas ostavljam da slobodno izmislite priče ovim fotkama iz Barcelone, Rovinja i Pariza (ne nužno tim redom)...
Nitko neće znati...

ph. me (vaše oko maziše slike, uz već spomenute gradove, i one iz Zagreba i New Yorka...)