Moja. Firenca... (ili kako opet disati)

(Muzička podloga za post... nije pjesma na talijanskom, ali baš me prati me ovih dana. Pa evo i linka...)

Zamolila sam ga da odemo. Da odemo i samo malo stanemo. Stanemo i udahnemo. Zraka. Zraka i života. Da napunim srce i um. I fotoparat. Da ga napunim slikama koje ionako ne mogu sve zapamtiti.
Htjela sam da pobjegnemo i da uživam u sjećanju na lijepo provedena dva dana prije nego me sačeka sve što me čeka. A čeka me... I loše podnosim. Ovaj put da.,,

Otišli smo nas troje. U roku dva dana. Odabrali smo Italiju, 26 stupnjeva i Toskanu. Činila mi se dovoljno dalekom od Zagreba, od moje glave i života koji vodim.
Firenca je grad koji je na koncu raširio ruke. Bacili smo se u zagrljaj, on, mali i ja. Ja sam, čini mi se, i zaplakala. On je, dok se tako grlio s gradom, plaćao, usput, i parking, a maleni odjurio dalje...

Nismo imali plan. Imali smo sjajan pogled u očima, odmorne noge i želju. Želju da stvorimo uspomene. Bez plana...
Iako... oprostite mi što tako bezočno iskrivljujem istinu u pošloj rečenici. Jednostavno dobro je zvučala pa ju napisah... Kako utvaram da pišem pod svjetlosti svijeće i perom, izbrisati ju ne mogu pa ću jednostavno krenuti dalje, pustiti ju da stoji, podcrtati k tome i priznati da je plan ipak postojao.

Željela sam imati nekoliko fotografija i trenutaka u svom životu vezanih uz Firencu. Toskanu. Zato odosmo onamo... Jadno, i iskreno i svakakvo je ovo moje priznanje. Znam. Pa neka...

Željela sam tim putovanjem zapamtiti kako izgledaju dvojica najvažnijih u mojem životu dok šetaju tim firentinskim uličicama... Kako im stoji žuti grad uz njihove pruge...

Imala sam plan zaustaviti jedan vrtuljak na Piazzi della Repubblica. Neka stane na trenutak da se svi ukrcamo.
Uđemo... zaklopimo oči i neka nas vrti, vrtiiiiiii... da zaboravimo na trčanje, probleme, neispavane noći, da nam se vrti od vrtuljka, a ne od ludog tempa života...

U šarenom notesu je pisalo da trebam pronaći ulicu u koju može prodrijeti sunce oko 13 sati, osvijetliti baš te prozore, te ljude, tu moju ljubav prema skitanju...
Spali tu sliku, neka izgleda kao da je 40 stupnjeva bilo baš taj dan, neka gori i neka sjaji... - pisalo je nekim luđačkim rukopisom. Mojim, čini mi se.

Ponijela sam i želju da imamo i on i ja tu sličicu, taj trenutak, negdje u Firenci, negdje, nije bitno gdje...Da, izgledam sretno, mirno i odmorno. Iako nisam. Iako želim biti.
Da on bude divan kakav i jest...
Da ulovimo istu boju kosu... da zaustavimo vrijeme,.. da pokažemo da i dvogodišnjaci mogu putovati i dobro se provoditi... da budemo MI za moje mentalne slike, moj blog, njega i bake. Da i on ima uspomenu i da za točno 34 godine kaže svojoj mlađoj kćerki Ovo smo mama i ja u Firenci...