U Kini... na kraju svijeta

Čvrsto odlučih da ću iz svoga rječnika izaciti riječ umor. Izbacit ću ju i sa svojih satova jezika. Ne želim ju u svojem životu, dosadna je, ne privlači prijatelje i uzima dobru energiju.
Svaki put kad pomislim da bih ju mogla iskoristiti u govoru, zamijenit ću ju s rječju glupost. Pa neka ispadnem i glupa, ali umorna neću :)

Umor me neće više priječiti da pišem. Pogotovo se neće ispriječiti da podijelim sa svijetom priču o gradiću Zhujiajiao. Gradić za koji sam se pripremila, ali me dočekao nepripremljenom.

Da pogađate, u Kini smo opet... još samo malo... tko zna kada ću i opet onamo. A... znam da hoću. Ima nešto u toj zemlji što magično privlači. A ja se zakačim i ne puštam. To sam vam ja. Znaju oni koji me znaju.

Zhujiajiao pliva na vodi. Venecija reklo bi se, ali onako s kineskim štihom. Zhujiajiao uživa ogroman ugled u mojim očima. Gradić je u kojem sam shvatila ljepotu putovanja i otkrivanja mjestašaca poput njega. Iako volim gradove s visokim zgradama, i brzim ritom života, dotakne me i onaj koji je apsolutno drugačiji.

Vezu s Zhujiajiao sam započela u trgovini proizvodima od bambusa i spoznajom da nemam dovoljno novaca za sve ono što bih u tom dućanu htjela kupiti. Odnos se produbio dok sam hodala po uličicama, dok je kiša uporno htjela dokazati da je vrijeme da investiram u novi kišobran.
Nadalje se zaljubismo onako strasno i slasno, kad ugledah u tome gradiću na vodi čitav niz prekrasnih mjesta za kavu, svako uređeno na svoj način. Mjesta za donošenje banalnih odluka u životu. Mjesta za "To do liste"  narisane crtežima.

Ritam te obostrane ljubavi se nastavio još sat vremena, unutar kojih su se izmijenjivali motivi za fotografiranje, očaranost nečijim životom na drugoj strani svijeta i stalnim pogledom na tenisice kako bih bila sigurna da ja, baš ja, koračam onuda.
Ogledalo koje spazih bilo je sudbonosno i samu sebe natjerah da ostavim trag...

I onda, u jednom trenuku ... to mjesto. Mjesto za kupnju i pisanje razglednica. Mjesto koje ima stolić, olovke u boji i pogled na rijeku. Mjesto s markicama.
Ostavih 15 minuta života za odabir tri razglednice. Za moje. Zauzeh mjesto do rijeke, kod stolića s olovkama u boji i krenuh pisati:

"Dragi moj dido,
Evo pišem ti s kraja svijeta, iz grada Zhujiajiao, u Kini. Ne mogu ti ni opisati koliko je ovdje sve neobično, divno i koliko sam sretna što sam ovdje. Pričat ću ti sve kad se vratim...
Puno te voli,
Tvoja Ana"

Dido je razglednicu dobio. Tri tjedna nakon mog povratka. Bio je to još jedan znak da sam zaista bila na kraju svijeta...