Jutra kad sam bila mala...

Danas je u Zagrebu kišovito. Jutro me podsjetilo na jutra kad sam bila mala i mama me spremala za vrtić. Ako bi k tome još padala kiša (a na takvo me jutro i podsjetilo ovo jutro), ja nisam imala želju ustati. Najljepše je u krevetu kad je tmurno.

Postoje ljudi koji ne vole kišu ili ne vole kad je vruće ili im je prehladno. Postoje ljudi koji ne znaju cijeniti život i sve što on nudi. Postoje i oni koji ne razmišljaju kako nam je zapravo lijepo... Nije ovo post o tome kako bi se trebali osjećati loše i prepoznati u jednoj od ovih rečenica, ovo je zapravo post o tome kako volim život. 

Ulaskom u Novu godinu svi moji prijatelji su imali neke želje, htjenja, planove. Imala sam možda i ja, ali ih nisam mogla skupiti u jedan dan tog 1.1. jer sam bila prezauzeta uživanjem u danu. I danas kad me netko pita kakvi su mi planovi, nemam vremena odgovoriti jer sam zauzeta ovim lijepim danom i svime što on donosi. Kad dan završi ja sam baš nekako sretna s njim. Često je on isti, rad po dvanaestak sati, isti ljudi, jedna kava dnevno, malo slatkog, puno posla... no meni je sve to lijepo. Večer je rezervirana za 30-50 stranica knjige koja mi se smije čim uđem u spavaću sobu i to mi je lijepo. Divno mi je što i u sedmom mjesecu trudnoće mogu spavati na leđima, što mi noćno odlaženje na wc ne remeti previše san. Znam, znam, sad ćete reći ... "uf, peru ju hormoni", možda ste i u pravu, a možda sam oduvijek bila takva. 

I zašto danas imam potrebe pisati o svemu ovome?

Mislim da postoji razlog. Jučer smo gledali slike s putovanja u New York od kojeg je prošlo godinu i pol dana i pregledavajući gomilu tih slika iz Amerike shvatili smo, opet, kako nam je bilo lijepo. Iz svake slike pršti zadovoljstvo. Možda je kod svakoga tako jer je obično Amerika san svakog čovjeka pa kad jednom tamo i dođeš, ne možeš ne biti sretan... ne znam, znam samo da mi je to jedno od najdražih putovanja. S njim. I... da ga želim ponoviti. S obojicom :)