Jazzcafe, New York i kakve sve to ima veze

Danas se New York događa nekome drugom. Ja više nisam dio njegove priče , iako već tjedan dana pokušavam oživjeti sva svoja sjećanja na taj grad i pokloniti ih virtualnom svijetu. Danas sam shvatila da sam već neko duže vrijeme prestala živjeti po njujorškom vremenu i brojati vremensku razliku...Jet Lag se događa nekom drugome, u nekom drugom gradu, a u New Yorku netko drugi hoda Petom avenijom...
Shvatila sam i da nema više dva mjeseca do mog putovanja u New York jer je srpanj već prošao.
Uglavnom, da skratim, shvatila sam kako sve prebrzo prolazi...

Na New York me danas podsjetilo jedno mjesto koje, barem mislim, ne zna puno ljudi u gradu. Zadnji put sam tamo bila prije točno 6 godina s jednom prijateljicom s kojom više nisam u kontaktu. Prvo što mi je pokazala jest putokaz koji stoji ispred kafića i koji označava kilometražu do pojedinih gradova u svijetu. Početna točka je Jazzcafe. Kafić daje dobru poruku - ovo je mjesto od kojeg sve kreće...

Jazzcafe ima svojih petnaestak kvadrata i možda12-14 sjedaćih mjesta unutar kafića. Moram priznati da sam danas i prvi put bila unutar kafića. Prije sam uvijek sjedila na terasi.
Nakon teškog dana i tjedna, lagana muzika koja je svirala u kafiću je bila više nego zadovoljavajuća. Gosti kafića su bili onakvi kakvim trebaju biti. Dakle, ukratko o njima. Pokraj nas se svađao tridesetogodišnji sin s majkom, tražeći ju vrlo bahato 1000 eura i optužujući ju, ukratko, za svoje loše djetinjstvo, dok je ona pokušavala biti oštra i učila ga o vrijednostima u životu (u tridesetoj, ha ha!!!!)... no, na kraju (a kraj nisam dočekala), vjerujem da će mu ipak dati te pare. Majke i sinovi, to je priča za sebe :), a o kćerkama i majkama, ipak neki drugi put ;)
S druge strane je bio jedan par koji nije prozborio ni riječi. On je radio na svom laptopu, dok je ona mirno pušila i gledala kroz prozor.
Mi smo bili par koji je turbulentno prelazio s teme u temu dok se nismo dokopali interneta na našim mobitelima i zadubili se u svijet koji nas uvijek rado dočeka. Kafić naime ima Wi-Fi. Plus ogromni!

Zašto onda današnji dan neodoljivo podsjeća na New York? I zašto sam ga se uopće sjetila i danas. Opet. U Jazzcafeu...

Mislim da će biti sve jasno kad kažem da se u jednom trenutku ispred mene ukazala ova slika:



Iskreno, nisam mogla skinuti pogled s nje. Uslikala sam ju i mobitelom, misleći da ju neću naći na Internetu, što je danas nemoguće. No, ipak. Za svaki slučaj.

Lijevo od te slike, bila je ova slika:

Malo iznad fotografija, tiktakalo je njujorško vrijeme. Bilo je 9:45h ujutro. Vrijeme za kavu i za početak dana. U Zagrebu je u to vrijeme tiktakalo 15:45h. Vrijeme koje najbrže prođe i najmanje ima smisla u subotu. Kada sam se bolje osvrnula po kafiću,  fotografije koje su bile posvuda, simpatično su me vratile na pojedina mjesta u gradu za koja mislim da sam vidjela. Jazzcafe mi je pokazao da postoje dva fotografa, Mario de Biasi i Andreas Feininger, za koje nisam ranije čula, i čiji radovi su fantastični, a google me naučio tko su oni.

Sve je nekako bilo u znaku New Yorka, mog nevjerojatnog putovanja, kojeg postajem svjesna zadnjih nekoliko dana.

Ne želim biti previše nostalgična, no, danas bih zbilja voljela biti opet u tom gradu. Može i na lošoj kavi. Ne smeta... Ako ništa drugo, sada bih imala još šest sati više, u ovu jesensku subotu i možda bih stigla zaustaviti vrijeme dobrom fotografijom koju bi netko jednom objesio u svom kafiću...

I da... baš sada, NY se događa nekome drugom...