Nisam u godinama za snene poglede i maštanja bez realizacije. Nemam vremena za šamaranje uspomenama.
Rekoh, loše podnosim ta... nova... putovanja. Ostavljaju me bez daha, s previše emocija i u nedostatku vremena da ih pospremim gdje treba.
Tjednima nakon putovanja računam vremensku razliku i slavim godišnjice odlaska i povratka od svakog od njih. Tko to uopće radi?!
Kažem vam... loše podnosim i sjećanja jer mogu bez problema uključiti sve osjetilne senzacije koje su me prožimale ondje negdje...
I onda krene... kao lavina...
... bez imalo truda mogu vratiti to uzbuđenje s 87. kata i tu vrtoglavicu od visine, sreće i života ...
Ili samo tako lako osjetim miris zelenog čaja i kapljice lagane kineske kišice po koži s polja zelenog čaja...
Mogu čuti, vrlo jasno, buku s malih uličica Šangaja...
Ili želju nekog prodavača da proda svoju robu...
Imam sposobnost oživjeti jednu divnu večer s divnim djevojkama...
Vrlo jednostavno mogu prolaziti ulicama jednog grada na vodi, osjetiti samoću i sve kilometre koji me dijele s mojim svijetom...
I mogu... tako lako, bez imalo truda, otploviti u kafić na kavu, priču i doživljaj negdje blizu parka Fuxing...
Mislim da je vrijeme da nakon 4 godine bloganja o putovanjima kažem sljedeće:
Zovem se Ana i zaista teško podnosim putovanja.
