From Spain with love...

Godina se bliži kraju. Možda jedna od težih u životu.  U grču je prolazila. Vremena za nove planove, jednostavno nije bilo. Samo za život. Trčanje, krpanje, spašavanje, brige... ukratko, dogodio se život.

(oprostite trenutak... za ovaj post trebam malo hrabrosti u vidu čaše vina... dolazim za minutu...)

Ove godine sam letjela jednom. Prolazila neke udaljenosti kako bih došla do najbolje kave. Preletjela nekoliko država da dopustim svojim espadrilama da gaze baš po tom barcelonskom asfaltu. Dopustila sam da dvosatno zujanje u ušima u avionu zamijeni buka na ulicama jednog katalonskog grada. Namjerno. I s valjanim razlogom.

Otišla sam, a da se nisam vratila. U mojoj je glavi to provedeno vrijeme u Španjolskoj bio zapravo moj bijeg svih ovih nevjerojatnih dana i mjeseci. Ja sam to znala kad sam odlazila i svjesno sam pamtila slike tih dana.

Imala sam tu neku mantru bez ijedne riječi... kad se nešto stresno dogodi u danu, ja zažmirim i evo me odmah u kafiću na krovu nekog hotela kojemu, naravno, ne znam ime, i  jedem... sladoled...

Kad se rodio naš maleni, i kako već znate (ili ste čuli od pričljivih majki) prvi dani s bebom su... hmmmm, teški (pogotovo ako imaš i nekog drugog posla), a ja umjesto da tražim pomoć i kažem razmaženo ne mogu, ja prebirem po mislima i nalazim ono što me smiruje. Ja, dakle, odlazim u šetnju po barcelonskim muzejima, dakako, ne sama, i odmah mi je lakše. 

Nastane neka kriza u životu, na poslu ili na putu do posla, a ja baš u to vrijeme u Sitgesu hodam po plaži i gledam kako mi nožni prsti nestaju pod vodom i pijeskom.

Ma, ništa se nije strašno dogodilo. Ono što je bio problem, događalo se stalno nešto. Kad si jak, sve možeš, mičeš planine, radiš, vjeruješ u ideje, letiš na krilima nade i ideš. Jedino, malo ti je svega dosta. Meni je u jednom trenutku zaista bilo svega dosta, a nisam mogla stati, odletjeti ili otputovati. Samo u mislima sam mogla. I to me gonilo naprijed. Misao da putuješ i kad zapravo... jedva stižeš živjeti.

I tako, godina se primiče kraju, a nova svome početku, i ja sam u ovome trenutku jedino spremna na nešto lijepo. Imam planove, lude, al' dostižne i, nekako, lijepe i njima se veselim. Možda i odemo negdje, ovaj puta u četvero i pokažemo svoje putovnice i one naših sinova na nekoj granici, čisto da se uvjerimo da život ne staje i da mi uvijek idemo dalje.

Sretno nam svima u novoj godini, obećajmo si jednu lijepu godinu. I konačno, dopustimo si da shvatimo da ne treba gubiti vrijeme i energiju na loše dane i planove koji su se odlučili izjaloviti.