Kad snovi postanu stvarnost

Negdje oko petnaeste godine živote sam donijela odluku - u svom životu bih htjela vidjeti Moskvu, Pariz i San Francisco. Kad sam 2003. bila prvi put u Moskvi, nisam niti slutila da ću vidjeti i Pariz, a kamoli neki tamo San Francisco. Godine 2008. stojim pred Eiffelovim tornjem. Prvi puta. No, nekako sam cijelo to vrijeme čuvala San Francisco za nikad. Ili kao daleku želju. Ili kao neostvareni san. Dobro je takve stvari imati. Željeti i htjeti. Zanimljivije je. Maštati i zabavljati se mišlju: kako bi bilo da sam tamo.

Godine 2013. muž, osmomjesečno dijete i ja putujemo u San Francisco... Osjećaji? Podijeljeni.

Nemojte me krivo shvatiti, to je moj san i ja si to želim isto onoliko koliko i ne. Zapravo, teško je to objasniti... Pravim se cijelim putem do SF-a da to nije moja priča, bavim se majčinstvom i planiranjem obnavljanja garderobe. Žena sam mužu cijelo vrijeme (to ne zaboravljam). Nekako sretna odlazim, ali me muči ostvarenje te moje želje. Kako tako brzo? Mislila sam da ću u 58. godini pakirati svoje kovčege i reći mužu: "Evo nas ovdje i sada. Pakiramo se i idemo u grad u koji sam odavno željela otići. Još od svoje petnaeste.." No, 58. je daleko, a ja upravo evo letim iz Pariza u grad sa spiska. 

Božić

Putujemo na Božić. Upravo to me veseli. Veseli me da ću našem sinu pričati da je njegov prvi Božić trajao točno 33 sata (osim samo 24) i da ga je proveo djelomično u zraku putujući preko Aljaske do Kalifornije (pritom kružimo njegovim prstićem po karti i informiramo se gdje je ta Aljaska). Veseli i to što smo jedinstveni i ne patimo od norme već živimo život kako možemo i kako nam se sviđa. Neki bi rekli hedonizam, a neki zaslužili su. Ja bih rekla, nažalost, samo je jedan na ovoj zemlji i proživi ga kako znaš i možeš!

Mi u San Franciscu

Prvi dan, drugi, pa i treći. Pitam se cijelo vrijeme gdje je nestao Golden Gate? Zašto ga još nisam vidjela? Jesam li zaista ovdje gdje jesam? Naime, most je taj zbog kojeg sam ja htjela otići u taj San Francisco. Kad imate petnaest godina i niste bili dalje od nekog primorskog gradića u svojoj zemlji, uz gradove vas vezuju samo i isključivo građevine. Tako sam u Moskvi htjela vidjeti svoj ljubljeni Hram na Crvenom trgu, isto kao Eiffelov toranj u Parizu. O SF-u sam tada samo znala da ima taj crveni most. Mučilo me zašto se zove Golden Gate, no, kako Google nismo poznavali, a u knjižnici su se samo posuđivali romani Sidney Sheldona, uskratila sam se za tu informaciju. 

Sudbonosna plovidba

I onda, uzimamo "turu" brodom po zaljevu, u daljini se nadzire most, opraštam se od muža i djeteta na pola sata, kažem, onako, u prolazu, idem van fotkati. Prilazimo mostu, ja još lupam fotke na fotiću... (nije da moram razvijati film i paziti na 36 snimaka i kako ću ih iskorisiti)... i... odjednom.... samo, onako... filmski - suze. Ljudi gledaju i ne gledaju, posve nevažno u tom trenutku. Ja stojim ispod mosta svojih snova... 

Tri sam želje imala sa svojih petnaest godina - vidjeti Moskvu, Pariz i San Francisco. 

Nisam znala i vjerovala da su želje ostvarive... tada se to činilo nemoguće. 

p.s. Pazite što želite, moglo bi vam se i dogoditi :)