Zadnji post o Amsterdamu je čučao dovoljno dugo da me svaki put podsjeti na nepravdu koja se tamo dogodila i mislim da je sada dosta. Ipak ima u meni malo više od toga da se stalno vraćam na tu priču.
Što ispričati onda? Svakako morate znati da sam promijenila nekoliko frizera. Opet. Ne vraćam se u onaj tračerski frizeraj koji mi nudi frizuru za 50 kn (iako je tih 50 kn stvarno dobra cijena).Što još reći? Prošlo je godinu dana od mog puta u Ameriku i još ga se živo sjećam.
I da... Našla sam novo mjesto za kavu, jako, jako lijepo. Onako lijepo da kad zažmiriš, odeš ravno tamo i uživaš u mirisima, što kave, što borova, što mora. I miran si i sretan. Tamo sam popila svoju "zadnju" kavu. Nakon toga, ne pijem više...
Mjesto za kavu je na otoku Hvaru. Iako neki smatraju da je ići na Hvar samo za direktore i one punih džepova, mogu vam iz prve ruke reći da nije. I jest. Zavisi kako živite na Hvaru i koju su vaši apetiti. Mi smo dijelili apartman s još jednim parom, prijateljima iz Zagreba u Vrboskoj, donijeli svoj wok, hrpu hrane ko Česi (kako mi to odmilja kažemo) i hranili se malo u apartmanu, malo na ribarskim feštama i tu i tamo u finom restoranu. Kad bih i birala gdje bi bila na Hvaru smještena, definitivno bi to bila Vrboska. Morate znati da sam ja već u godinama i da o partijanjima gledam samo na slikama u Jutarnjem. Nisam ja baš za Hvar, ne volim gužvu, meni onako Vrboska dobro stoji.
Kavu smo pili svugdje zapravo. I u Starom Gradu, u Jelsi, u Hvaru, ali ne biste vjerovali, najbolju smo popili na plaži. I još k tome, ista je bila Franckova. Da mi je netko rekao da ću "zadnju" kavu popiti Franckovu, rekla bi da me slabo pozna. Naime, ja (govorim samo o sebi jer možda vi imate neka druga iskustva) znam Franckovu kavu iz zagrebačkih kafića i kafića uz cestu kad idem na more. I nije mi fina. Nije stvar kave, već onoga tko ju spravlja i u kakvom aparatu. Ovo što u Zagrebu nude je za moje nepce gadno. I da ne zboravim, uvijek nakon popijene takve kave imam predinfarktno stanje. Ruke se počnu tresti, srce brže kucati...
Znam da sam izbirljiva što se kave tiče i neću sigurno sjesti u neku birtiju na cesti samo da popijem kavu jer je kava za mene puno veći doživljaj. Uključuje ljude, mirno i lijepo mjesto, čistu šalicu, pristojnog konobara... opet napominjem, to je za mene kava. Svatko ima svoj gušt. No, da se vratim na "ono" mjesto. Kava je stigla, šalica već dobro znana (iz stare serije), a okus sam mogla i očekivati. Međutim, prevarila sam. Čini mi se da ju je netko dobro spravio (nije prepržio), napravio je pjenicu, skoro i sličicu na pjenici :) i nakon jedne, eto mene naručujem i drugu. Infarktu ni traga. Konobare hvalim i kažem da je kava odlična, detalje nisam dobila. Samo osmijeh. Mjesto za kavu se zove Čorni Petar (Grebišće, poslije Jelse) i mjesto je gdje je kava i nakon nekoliko dana imala isti okus. Također, mjesto je gdje sam popila tu famoznu "zadnju" kavicu jer mi ono malo što raste u meni ne da da pijem :), barem još 5 mjeseci. Jednostavno, koliko god ja željela piti i dalje kavu, okus mi sada ne paše, no i dalje pratim sva mjesta za kavu. Popisujem pa ću probati tamo negdje u travnju.
