utorak, 2. kolovoza 2016.

Šangaj blues

Godina dana je prošla  Dvije godine su prošle od putovanja na kojem sam ostavila srce. Ostavila dio sebe o kojem će oni koji su bili tamo svjedočiti. Oni koji žele.
Oni ostali će steći neko novo mišljenje. I neka.


Šangaj je poslovno uzeo svaki atom moje snage kako bi priču u koju vjerujem pogurao još dalje. Priču koju gradim(o) 8 9 godina. Odnos koji gradim(o) s ljudima u svoje poslovno i privatno vrijeme.

Šangaj je privatno uzeo moje srce i ugnjezdio se u moje uspomene zauvijek.


Šangaj je ideja, snaga i mašta. Šangaj su neprospavane noći, pune priprema za sutrašnji dan. Šangaj je učenje fraza na kineskom tjednima prije, u avionu i u svakoj pauzi.

Šangaj je i strah i strepnja i suza i osmijeh. Za nekog drugog. I za mene zbog tog nekog drugog.


Otišla sam na kraj svijeta, s koferom u kojem se hrabro smjestila želja i vjera da baš ja mogu spasiti priču od  8 9 godina. Jer vjerujem u nju. Jer ju živim.

I onda, nekako, ne znam (ili znam) kako, Šangaj, onaj moj Šangaj, se pretvori u uzaludan pokušaj da ljudima organiziram najbolje putovanje u životu, nešto za pamćenje, da me prepoznaju kao onog koji pokreće... i to pokreće sretna šangajska jutra i večeri...

Šangajski od mene bi bilo zaboraviti... no, pekinški od mene bi bilo pospremiti i čekati bolja vremena.



O mom Šangaju čitajte na ovom linku: http://mjestozakavu.blogspot.hr/search/label/Shanghai