ponedjeljak, 30. svibnja 2016.

Lekcija iz života...

Kintsugi je japanska umjetnost popravljanja razbijenih predmeta zlatom, srebrom ili platinom. Kintsugi daje život razbijenim stvarima. Daje im mogućnost da izrone još ljepši i unikatniji. To što su razbijeni baš tako, pod tim kutem i tim okolnostima, čini ih ljepšim, moćnim i još boljim. Kintsugi podrazumijeva brigu, poseban odnos prema razbijenome, prema onome što nije moglo nastaviti u obliku u kojem je bilo. Kintsugi daje mogućnost da se krene iznova. Predmetu.
Ili vama. Meni.
Nama.


Neki sasvim random tekst o japanskoj umjetnosti kao da mi je dao lekciju. Životnu.
Ja tako volim tražiti skrivene poruke, ili ih izmišljati i zamišljati, pa da i sama počinjem i vjerovati u njih. Skroz me promijene na tjedan dana i, čini mi se, da hodam ulicama ovog grada s nekom posebnom snagom u nogama. Samo zbog jedne rečenice. Ili možda tih nekoliko...


Mogućnost da nešto pročitaš, zapitaš se, zastaneš, pogledaš u riječnik stranih riječi i naiđeš na poučne retke koji te oplemene, dignu i uzdignu imaš (imamo) svakodnevno. Samo... nemamo vremena za njih. Ili nismo spremni.
Ja sam u nekoj fazi kintsugija. U svakom aspektu svog života. Lijepim, kombiniram, tražim još neke razbijene dijelove svog života, zamijenjujem ih nekim još boljim ili lošijim, ali se trudim da iskombiniram zlatnu nit koja ih "popravi", da im neku novu dimenziju i učini ljepšim.

Nemam uvijek tu zlatnu nit. Ofarbam ju bojom. I dalje je mi je lijepo jer tako želim i jer sam tako odlučila.

Pokušavam uz taj ogroman posao, obaviti još jedan. Pospremiti sjećanja. I... i to ne u ladice, već ormare predviđene za takvu vrstu skladištenja.




























Poneka sjećanja napišem i ispišem baš ovdje. Da ne odu. Barem ne u obliku u kojem ih imam sada.
Poneka sjećanja fotografiram da me podsjete. Ako nisu lijepa, kintsugijem ih sredim. Oblikujem.
Time ne postaju ljepša, već samo oblikovanija. Konstruktivnija. Poučna. I malo se sjaje na suncu.

Sve zbog te zlatne niti...



Ma, kintsugi je ofucana, ali dobro zapakirana izlika da vam napišem ovu priču bez reda.
ili, možda nije...
Kasno je za sređene misli.

Želim zapravo napisati da je kintsugi umjetnost ispravljanja stvari i događaja koji su se samo naizgled činili savršenim i jedinim ispravnim.

I sad kad sve to znate, jeste li za jedan kintsugi u svom životu, ili preskačete...?


***
(na fotkama spremno pozira Barca i neki ljudi...)


petak, 6. svibnja 2016.

Morska priča iz Španjolske

Pročitala sam krišom nekoliko stranica knjiga. Zadovoljno sam se nasmiješila sama sebi jer sam uspjela ukrasti tih 20 minuta vremena da uronim u neku priču s mjestom radnje u Moskvi. Naravno da je radnja u Moskvi, gdje drugdje?
Ok, mogla je biti u Španjolskoj. No, nije.
Zato je ova koju sada čitate upravo tamo. Radi ravnoteže u svemiru. Mojem.


Ukrasti vrijeme za sebe, nije više tako lako kao nekad, iako, morate znati, ne posustajem... ali, da, nije baš tako lako... zapravo postalo je zanimljivo koliko je izazovno. Navečer samu sebe pitam hoću li radije ići ranije spavati i biti odmorna ujutro ili recimo surfati internetom, raditi stvari za posao, pisati blog, čitati knjigu... pogađate sigurno, ja se bacam u krevet.


Svaku večer imam novi plan za sljedeće jutro i svako jutro uz kavu gledam planove kako se odlučuju izjaloviti. Pa što... ponekad je i biti bez plana, jako dobar plan...


Tog maja (sad će i godišnjica) imali smo jako dobar plan. Otići izvan Barce na plažu. U Sitges. Mjesto 35 km udaljeno od Barcelone, svega pola sata (ili nešto više) vožnje vlakom za svega nekoliko eura. Kad guglate Sitges iskaču slike gay klubova, zgodnih muškaraca, partija i plaža. Međutim, mi odlazimo van sezone, znamo da će nas "ludnica" zaobići i pripremljeno očekujemo da se u gradu imena Sitges ništa ne događa. Očekujemo samo jedan lijep dan na plaži, nekoliko stranica knjige i pijesak u japankama. Za svega nekoliko eura.

Vlak staje u centru. Upravo kod tržnice. Nakon šopinga (voće im je diiiivno!) laganim korakom kroz 10tak minuta stižete do prve od 17 plaža toga gradića. Bacamo oko na još dvije plaže i smještamo se. Uzimam ležaljku, stavljam šešir i razmišljam ni o čemu. Ni o čemu.
Palim gumb na kojem piše - pusti, otpusti, opusti. U fusnoti piše sada i tu.
More, valovi, oblaci, ptice...


Sigurna sam da ćete moj gumb pronaći van sezone u Sitgesu. Bojim se da su ga za vrijeme sezone pijeskom zatrpali turisti. Nemojte ga tada tražiti.